Piše: Iva Hanzen
Nakon početnog perioda romantiziranja sela, u zadnje vrijeme dosta sam pisala o tome kako je život na selu težak križ i kako je činjenica da je selo postalo sinonim za lagodan život samo dokaz da marketinški stručnjaci dobro rade svoj posao. Ali svaki aspekt našeg života, pa i život sam, u sebi nosi dualnost – ono lijepo i ono ne tako lijepo. Tako i moje iskustvo života na selu krije mnoge lijepe, ali i ne tako lijepe trenutke.
I s time se uopće nemam namjeru boriti, već dapače, prihvaćam i jedno i drugo kao sastavni dio života. Odnosno, kako je tvrdio peruanski pisac Carlos Castaneda: „Zadatak ratnika je pomiriti strahotu postojanja s njegovim čudom”, a on svakako nije jedini autor koji je spoznao da je svijet istodobno prekrasan i strašan. I Jung i Nietzsche su govorili da zrelost ne dolazi kad nestane tama, nego kad je čovjek u stanju nositi i tamu i svjetlo bez poricanja ijednog od njih.
„Nije potrebno birati jedno ili drugo niti se pretvarati da horor ne postoji. Umijeće življenja je moći istovremeno vidjeti smrt, patnju i prolaznost, a ipak ostati zadivljen činjenicom da uopće postojiš”, složili bi se svi troje.
Stoga, prije nego što s vama podijelim detalje zbog kojih mi dođe da momentalno pobjegnem sa sela, podijelit ću tri dara koje mi je selo dalo, a koje mi grad nikad nije bio u stanju dati.
Vrt
Iako sam u gradu uzgajala cvijeće i povrće na terasi, taj moj đunglasti, ali mali vrt od 20 kvadrata ništa je prema 500 kvadrata vrta koje imam na selu. Na selu sam se isto tako ozbiljnije počela baviti poljoprivredom i shvatila što zaista znači sam uzgajati svoju hranu. To je daleko ozbiljniji pothvat od vrtlarenja na terasi i ne ovisi samo o tvom entuzijazmu, već i o odabiru kvalitetnog gnojiva i vremenskim (ne)prilikama na koje vrlo malo, ako uopće, možeš utjecati. Ali upravo je u tome ljepota – baš zato što znaš koliko put mora proći ona mala nejaka sjemenka da bi postala prefina, ogromna rajčica, tikvica ili krastavac, shvatiš kakvo je čudo život sam. Koliko smo i mi sami nejaki i krhki i koliko zahvalni trebamo biti.
No, osim što je vrt fantastičan duhovni učitelj koji ti na vrlo konkretnim primjerima objasni smisao života, on je i odlična teretana. Tijelo mi nikad nije izgledalo ovako izdefinirano, utegnuto i jako kao od vrta. Uz to, nikad nisam spavala bolje, niti sam imala bolji apetit, a to dvoje potonje za mene je velika pobjeda jer sam prije dolaska na selo, čitava desetljeća vodila bitku s nesanicom i poremećajem u prehrani. Ono što nisu uspjeli riješiti najveći zdravstveni stručnjaci, riješila je moja motika. Zato ću dok sam živa ponavljati svoj veliki životni moto „nema terapije do motike”.
A gdje su tek okusi kojima me obasipa moj vrt… Takve slasne domaće hrane nema ni kod kumica na placu.
Samopouzdanje
Kad čujem kojekakve nadriučitelje da savjetuju žene da do iznemoglosti ponavljaju pozitivne afirmacije, dođe mi da bacim nešto u zid.
Da, i meni nekad dođe da bacim nešto u zid i to namjerno pišem jer je to još jedna velika spoznaja koju mi je selo dalo – nisi ti zen ako cijeli dan hodaš okolo kao redovnik. Ni redovnici nisu zen 24/7. Dapače, internet je pun dokumentaraca koji otvoreno pokazuju da su mnogi od gurua, redovnika i ostalih duhovnjaka sve samo ne sveti i savršeno izregulirani. Izregulirana osoba je ona koja je u stanju spojiti svoju divlju i svoju svetu stranu, svoju Sjenu kako bi rekao Jung i dobre strane svoje ličnosti. Ali to je tema za neki idući tekst pa vratimo se na afirmacije.
Svakako ima nešto u načinu na koji govorimo o sebi i drugima. Sama činjenica da negativne misli mogu dovesti do bolesti govori da naše riječi i misli mogu ići i u drugom smjeru – u smjeru ozdravljenja. Ali ja sam protiv banalizacije. Jer ti možeš danima, tjednima i mjesecima sjediti ispred ogledala i govoriti si: „Ti si lijepa”, „Ti si dobra”, „Ti vrijediš”, ali dok se ispred istog tog ogledala ne pojavi dokaz da si uistinu lijepa, dobra i da vrijediš, slaba vajda od afirmacija. Govorim iz vlastitog iskustva.
Recimo, moj odgoj je bio izrazito strog i autoritaran, kao i kod svake druge žene koja je odrasla na Balkanu, pretpostavljam. Zbog toga sam cijeli život bila uvjerena da sam glupa i nesposobna, i to svakom stanicom svog bića. Progutala sam kamion self-help literature, ali moje duboko uvjerenje da ne vrijedim i da uvijek trebam dati još više i bolje kako bih vrijedila, pa makar si time ugrozila zdravlje i život, nikad me nije napuštalo.
A onda sam došla na selo i svjesno kupila imanje bez vode s tri kućice koje zahtijevaju enormnu doradu. Iako u životu u rukama nisam držala gleter i bušilicu te nisam imala baš nikakvo prethodno znanje o građevini, revno sam se primila radova na mojim kućicama. Griješila sam i griješim i dalje mnogo. Ali taj osjećaj kad sam prvi put primila bušilicu u ruke, nitko mi nikada neće moći oduzeti. Jer tad sam shvatila dvije stvari. Prva je da je pogreška sastavni dio učenja novih vještina i ljudske evolucije generalno. Samim time, zbog svojih pogrešaka ne bismo se trebali bičevati, već bi iz njih trebali učiti.
Drugo što sam spoznala, nakon svega što sam stvorila vlastitim rukama na svom imanju, je da sam sposobna za daleko više nego što sam mislila i da više ne postoji osoba koja mi može reći da sam glupa i nesposobna, pa makar bila ta osoba ja, jer je očito da sam napravila daleko više od ikoga koga znam. Taj osjećaj samopouzdanja koje su mi dale moja motika i bušilica daleko nadilazi moć ponavljanja afirmacija. Jer kad pogledam oko sebe, ne treba mi nikakva afirmacija. Oko mene su dokazi da sam super ženska.
Nove vještine
Mozak, kao i tijelo, treba trening. On treba gimnastiku i teretanu, a kad si u novim situacijama, u ludim situacijama, u situacijama u kojima nemaš ni koga pitati za savjet jer ne znaš nikoga tko je prije tebe kročio tim putem, doslovno osjećaš kako ti se mozak skuplja i širi, kako nove sinapse nastaju u njemu, kako mozak uživa u izazovima koji mu pružaju nova iskustva i vještine, a takvih sam na selu usvojila, ne znam im ni broj.
Naravno, proces usvajanja novih vještina i znanja izuzetno je i frustrirajuć i često je neugodan, kao svaki izlazak iz zone komfora uostalom, ali ovdje osjećam da sam živa i da rastem svakim danom u svakom pogledu. U gradu kao da nastoje napraviti idiote od nas. Sve ti je jedan klik, sve je odmah dostupno, oko ničega ne treba razmišljati, sve je tu za tvoju maksimalnu ugodu…. Ali to je polagano odumiranje… i naših mozgova i naše duše.
Suprotno tome, nove vještine, znanja, lokacije i situacije pune te životom, koliko god da te izbiju iz cipela, odnosno zone komfora. Kao kad planinariš po Velebitu i teška je ruta, a pluća su ti toliko napunjena kisikom da u isto vrijeme osjećaš ugodu zbog toga, ali i kao da ćeš se srušiti od intenziteta. Tako je i meni ovaj moj život na selu zadao neke teške udarce, ali dao mi je viziju, svrhu, misiju i najbitnije od svega smisao.
Piše: Iva Hanzen
Iva Hanzen je novinarka s više od 15 godina freelance iskustva koja je nakon intenzivnog burnouta napravila veliki zaokret: prodala je stan u Zagrebu, zatvorila kredit i kupila imanje s tri kućice i okućnicom u okolici Svetog Ivana Zeline, gdje je krenula ispočetka – u početku čak i bez vode i struje. Danas je aktivna i na društvenim mrežama kao content kreatorica, a kroz svoje objave otvoreno dijeli iskustvo rada, promjene životnog tempa i traženja mira i slobode, zbog čega joj se javlja velik broj ljudi koji se prepoznaju u njenoj priči.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Golotinje nikad više, slobode nikad manje: što se dogodilo hrvatskom nudizmu?