Piše: Iva Hanzen
Prije nego što ću se preseliti na selo, opsesivno sam gledala dokumentarnu seriju „Ljudi od divljine”, slavnog BBC-eva novinara i avanturista Bena Foglea. Svi ovi ljudi koji su živjeli izolirano prakticirali su off grid život, što će reći da su sami proizvodili električnu energiju i sakupljali kišnicu. Zaključila sam da su solarni paneli i tankovi za kišnicu, odnosno bunari, rješenje budućnosti te sam puna entuzijazma kupila imanje na selu bez vode.
„Ma dobro, što sad, kupiš par tankova za kišnicu, pobacaš ih u zemlju, voda pada s neba, a ti živiš sretno do kraja života sasvim besplatno”, mislila sam.
Danas, tri godine nakon preseljenja na selo, dobro shvaćam dvije stvari. Prvo i osnovno, shvaćam koliko sam naivna bila. Drugo, premda samodostatan život nosi određenu dozu neovisnosti i slobode, on je sve samo ne besplatan. Da bi imao struju preko solarnih panela moraš prvo kupiti iste, a to je trošak od 10 000 eura i više. Da bi imao „besplatnu” vodu, moraš prvo iskopati bunar, ako uopće imaš vodu na zemlji koju si kupio ili naslijedio, ili moraš kupiti tank za kišnicu koji, kao ni solarni paneli, nije baš jeftin.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Troškovi “zelenog života” su ogromni
U mom slučaju, do trenutka kada je trebalo ugraditi solare na jednu od tri kućice na mom imanju, već sam ostala bez novaca, između ostalog zato što sam za sustav za vodu dala preko 10 000 eura.
Tank za kišnicu bio je oko 1.500 eura, a hidropak, odnosno pumpa koja vuče vodu iz tanka i vodi ju kroz kuću bila je oko 3.000 eura. 3.500 eura koštala je izgradnja kućice za hidropak, dok sam oko 2.000 eura platila vodoinstalatera. Trebalo je platiti i bager koji je kopao rupu za moj tank od 5.000 litara, a na kraju je trebalo kupiti i pročiščivače za vodu kako bi ju mogla sigurno koristiti i piti.
Na njih sam još potrošila najmanje – za veliki pročišćivač koji čisti vodu kako bih se s njom mogla tuširati, kuhati i slično i za onaj manji koji mi omogućava pitku vodu, dala sam sve skupa manje od 1.000 eura.
Krenulo je potpuno romantično, da bi došla do faze potpunog očaja
Pametnica, umjesto da se odlučim za priključak na vodu iz vodovoda, koji bi koštao 1.000 eura i opskrbio sve tri kućice neograničenom količinom vodom, ja izaberem tank za kišnicu koji trenutačno vodom opskrbljuje samo jednu kuću i to vječito uz neke zavrzlame.
A zavrzlame s troškovima, ništa su prema iskustvu koje sam prošla dok tank nije stavljen u uporabu. Kako sam majstore uspjela naći tek nakon godinu i pol, na početku sam živjela bez vode i kupaone. Prvih šest mjeseci bilo je jako romantično ići na izvor po vodu i kupati se u kaci za grožđe, ali nakon godinu i pol bila sam toliko očajna da sam doslovno zaplakala kad sam prvi put stala ispod tuša.
U međuvremenu su majstori izgubili ugljeni filter, što je uz mehanički filter koji čisti nečistoće iz vode i UV lampu koja ubija sve do zadnje bakterije, jako bitan dio glavnog filtera jer uklanja neugodne mirise. To će reći da mi je kišnica zbog toga imala blagi miris, ali stvar su spasili dobri ljudi iz tvrtke od koje sam naručila filtere, tako da sad imam i taj ugljeni filter.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
“Vodovod mi izgleda ne gine“
Ipak, vodovod mi izgleda ne gine, koliko god sam bila protiv njega na početku i to na užas mojih mudrih susjeda kojima sam bahato držala predavanja o besplatnim režijama. „Neću ja biti ničija budala i plaćati nekakve tamo režije, i to pogotovo ne za vodu iz vodovoda koja je puna teških metala, mikroplastike, hormona, kamenca i koječega. Želim biti slobodna”, nadahnuto sam govorila.
Sad vidim da je voda iz vodovoda bolja opcija od tanka koji se često isprazni, pogotovo kad su suše i hidropaka koji troši previše struje.
Doduše, i ta voda će trebati ne samo filtere, već i omekšivač jer gradska voda ima jako puno kamenca. Ali nema veze, filtere već imam, omekšivač ću si kupit jednom za cijeli život, a tank za kišnicu ću koristiti za polijevanje vrta, što je ionako bolje za vrt.
Je li mi trebala životna lekcija od 10.000 eura? I nije. Ali neke stvari spoznaš tek kad te malo jače zabole.
Piše: Iva Hanzen
Iva Hanzen je novinarka s više od 15 godina freelance iskustva koja je nakon intenzivnog burnouta napravila veliki zaokret: prodala je stan u Zagrebu, zatvorila kredit i kupila imanje s tri kućice i okućnicom u okolici Svetog Ivana Zeline, gdje je krenula ispočetka – u početku čak i bez vode i struje. Danas je aktivna i na društvenim mrežama kao content kreatorica, a kroz svoje objave otvoreno dijeli iskustvo rada, promjene životnog tempa i traženja mira i slobode, zbog čega joj se javlja velik broj ljudi koji se prepoznaju u njenoj priči.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Burnout ju je gotovo slomio – pročitajte životnu priču novinarke Ive Hanzen koja je hrabro okrenula novu stranicu i pronašla sreću