U vremenu u kojem se od glazbe često očekuje brzina, instant emocija i stalna prisutnost, rijetke su pjesme koje ne traže pažnju glasnoćom, nego je osvajaju tišinom. Upravo takva je nova pjesma „Tu u meni“ Laure Miletić, nježna, introspektivna i duboko emotivna, kao mali prostor predaha usred svega što nas svakodnevno odvlači od nas samih.
Laura pripada onim umjetnicama koje ne stvaraju da bi samo bile prisutne, nego da bi nešto stvarno osjetile i prenijele dalje. U njezinoj glazbi nema viška buke, nema forsirane grandioznosti, nego toplina, elegancija i unutarnji ritam koji poziva slušatelja da zastane, udahne i čuje vlastiti unutarnji glas.
U razgovoru za Slowliving otvorila nam je teme sporosti, autentičnosti, ranjivosti i stvaranja iz mira, onog istog mira koji se danas možda traži više nego ikad.
Nova pjesma „Tu u meni“ djeluje vrlo nježno, introspektivno i tiho snažno. Je li ti bilo važno da ona zvuči kao prostor u kojem čovjek može zastati i osjetiti sebe?
Točno tako sam ju doživjela i jako mi je drago ako se može povezati s jednim takvim prostorom. Osluškivanje sebe, svojih misli i uvjerenja osobno mi je iznimno važno, pa sam kroz pjesmu Tu u meni pokušala prenijeti to i na publiku i potaknuti ih da na trenutak pokušaju čuti svoj unutarnji glas.
U vremenu u kojem se od glazbe često očekuje brzina, instant reakcija i stalna prisutnost, ti djeluješ kao autorica koja više vjeruje atmosferi, emociji i unutarnjem ritmu. Koliko ti je važno ostati vjerna tom sporijem, dubljem pristupu stvaranju?
Atmosfera i emocija u pjesmi su mi jako važne i ne mogu zamisliti kako bi bilo zanemariti taj dio i ne povezati se s pjesmom u potpunosti. Nikada mi nije bilo važno objaviti pjesmu, samo da se objavi i iz tog razloga sam odbila neke pjesme koje su mi bile ponuđene, a nisam se u tom trenutku mogla poistovjetiti s njima. Iako je mnogim umjetnicima nemir taj koji donosi najveće plodove stvaranja, meni je potreban unutarnji mir i to da sam dobro da bih dala ono najbolje od sebe.
Tvoji nastupi i pjesme često nose toplinu, eleganciju i osjećaj prisutnosti. Bi li rekla da je to i tvoj osobni slowliving izraz, potreba da stvari ne budu glasne da bi bile snažne?
Apsolutno! Takav opis je veliki dio mog karaktera i odnosa prema životu i svakodnevici. Nažalost iza nekih najglasnijih stvari se često skriva nesigurnost umjesto snage. Za mene je najveća snaga ranjivost i pokazivanje cijele palete emocija koje ponekad budu vrlo tihe i krhke, a opet treba toliko snage za iznijeti ih.
Pjesma govori o unutarnjim procesima i osobnim promjenama. Koliko je danas, po tvojem osjećaju, važno stvarati glazbu koja ne bježi od tišine, ranjivosti i svega onoga što se događa “ispod površine”?
Mislim da se današnje društvo sve više osvještava o tim temama i to mi je iznimno drago za vidjeti. Na nama glazbenicima je da i kroz svoje stvaranje i kreativu isto tako potaknemo i normaliziramo te teme. Još se uvijek ne pjeva dovoljno o tome, ali važno je da svatko od nas koji ih zagovaramo pokuša doprinijeti i napravi prvi korak.
Postoji li neki tvoj mali ritual sporosti, mira ili povratka sebi koji ti pomaže kada pišeš, pjevaš ili jednostavno pokušavaš ostati povezana sa sobom?
Ono što me uvijek najviše povezuje sa sobom je mirno i sporo jutro u koje je uključen trening yoge ili pilatesa, pisanje svojih misli na papir i vrijeme za promišljanje. Isto tako volim da je prostor oko mene čist, uredan i inspirativan. Volim svijeće, difuzor i preko dana ulazak dnevnog svjetla, a navečer prigušeno ambijentalno svjetlo koje me umiri.
Tvoja glazba nastaje iz stvarnog osjećaja, a ne iz želje da se nešto proizvede po svaku cijenu. Koliko ti je važno da pjesma dođe prirodno, u svoje vrijeme, umjesto da je požuruješ?
To mi je iznimno važno budući da ni sama ne zagovaram instant rješenja ni na kojem životnom polju. Mislim da je i u tome, kao i u svemu, potrebno pronaći neki balans. Naravno da ne možemo ni uvijek čekati savršene uvjete i inspiraciju da sama dođe jer u društvu u kojem živimo ponekad primamo previše informacija sa svih strana i teško je da inspiracija i mir često dolaze samostalno. Na neki način si uzmem vremena da si takvu atmosferu i stanje stvorim sama u periodu kada odlučim stvarati.
Što za tebe danas znači autentičnost u glazbi? Je li to hrabrost da ostaneš bliska sebi čak i kad to znači biti tiša, nježnija ili manje glasna od onoga što se možda očekuje od scene?
Rekla bih da to za mene znači ostati vjeran sebi znajući da se nećeš svidjeti svima. I to je skroz u redu. To je istovremeno i hrabro, ali i izazovno. Budući da svoju glazbu ipak objavljujem javno i važna mi je publika koju stvaram, nastojim naći balans onoga što se meni jako sviđa i onog što se sviđa publici s velikim naglaskom da iza svake pjesme stojim i da ju osjećam. Tu granicu nikada ne prelazim isključivo zbog očekivanja scene.
Kad bi morala opisati pjesmu „Tu u meni“ kao jedan osjećaj, jedno godišnje doba ili jedan miran trenutak dana, što bi to bilo i zašto?
„Tu u meni“ je za mene osjećaj mira i nade pomiješan s nostalgijom. Jedno godišnje doba bilo bi proljeće jer želim staviti naglasak na buđenje vlastitog glasa i spoznaje kako se i sama priroda budi nakon što kroz jesen otpusti sve što joj više nije potrebno. Trenutak u danu sam već ranije spomenula, a to je za mene svakako mirno jutro. Scene spota također snimane su u izlasku sunca u kojem se pripremam za dan.
Tvoja glazba poziva slušatelja da uspori i osjeti. Misliš li da nam danas upravo takva glazba treba više nego ikad, ona koja ne puni buku, nego otvara prostor?
Mislim da nam svakako treba više nego ikad jer buku imamo na svakom koraku – od buke u prometu do buke informacija koje svakodnevno primamo sa svih strana. Naravno, uvijek će mirniju više glazbu osjetiti oni koji i sami uspijevaju postići svoj mir i koji mogu biti sami sa sobom i svojim mislima bez previše distraktora, ali nadam se da će ova pjesma potaknuti i nekoga tko nije često razmišljao o usporavanju i poslagivanju svojih misli i uvjerenja. To bi mi bilo iznimno drago!
Koji su tvoji osobni slowliving trenuci, oni mali, tihi dijelovi dana u kojima se najviše osjećaš svojom i iz kojih možda najčešće nastaje glazba?
Trenuci kroz dan koji me umiruju su pisanje misli na papir, tjelovježba poput pilatesa i yoge koja ne samo da mi umiri tijelo, nego i um, ispijanje prve šalice kave, duge šetnje, boravak u prirodi i kvalitetni razgovori. Trudim se to živjeti i osjetiti što više u svojoj svakodnevici unatoč svemu što nas u današnjem svijetu želi odvući od toga.
Uz originalnu verziju pjesme „Tu u meni“, Laura je predstavila i remix izdanje koje pjesmu vodi u nešto drukčijem, laganom electro pop smjeru. Dok original ostaje nježan, introspektivan i tih, remix otvara novu dimenziju iste emocije, prozračniju, ritmičniju i suvremeniju, ali i dalje vjernu atmosferi koju pjesma nosi. Na taj način „Tu u meni“ dobiva još jedan prostor susreta s publikom, ovaj put kroz zvuk koji poziva na pokret, ali ne odustaje od osjećaja.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Laura Miletić: “Glazba je moj poziv, kad sam joj širom otvorila vrata, život je napokon sjeo na svoje mjesto”