Piše: Iva Hanzen
Kad sam odlučila prodati stan, zatvoriti kredit i preseliti iz Zagreba na selo, ljudima je to bio SF, a bilo je onih koji su se zgražali nad mojom odlukom. Danas, tri godine kasnije, selo je jedan od vodećih trendova na društvenim mrežama, a mediji su preplavljeni pričama ljudi koji su odlučili napustiti gradski život.
Uz „obične smrtnike”, ovom velikom društvenom preokretu pridružila su se i slavna imena pa je tako lista kako hrvatskih, tako i stranih celebrityja koji spas traže u prirodi poduža. Internet je k tome prepun žena koje u lanenim haljinama beru jagode i uživaju u zalasku sunca, dok ima i onih koje su se, same ili uz pomoć partnera, latile građevinskih radova na svojim seoskim imanjima. I muškarci jednako strastveno snimaju i prate profile koji slave održivost, povratak prirodi i sporiji životni tempo. Gotovo da ne postoji osoba koju nije zahvatila eko groznica.
Negdje u toj groznici sasvim slučajno našla sam se i ja. Kad sam tek došla na selo, prvih godinu dana nisam ni pomišljala na društvene mreže. Sve što sam htjela bilo je doći sebi od burnouta i ostalih situacija od kojih sam se trebala maknuti.
TikTokom sam ionako bila zgrožena jer sam bila potpuno uvjerena da je to društvena mreža na kojoj ljudi histerično plešu. Instagramerica pak nikad nisam bila jer sam Instagram, umjesto za objavljivanje savršenih trenutaka, uvijek koristila kao svoj vizualni dnevnik i sredstvo za promociju svojega novinarskog rada i aktivističkog djelovanja. A onda mi je na kavu došla moja 17 godina mlađa prijateljica Tonka.
Gradovi su prošlost! Jesu li?
Ova simpatična i inteligentna 21-godišnjakinja mi je s takvom strašću pričala o TikToku i kako ga moram otvoriti da sam mu na kraju ipak odlučila dati priliku. Krenula sam objavljivati videe na kojima pokazujem kako izgleda život bez vode, kako sadim vrt i kako se bavim građevinskim radovima. Mediji su se ubrzo zagrijali za moju priču, a moji profili na Instagramu i TikToku praktički su preko noći skočili na preko 10.000 followera – svaki.
„Ti si inspiracija. Tvoja energija je zarazna. Želim doći kod tebe. Želim te upoznati. Pomoći ću ti i oko vrta i oko fasade i oko čega god treba”, pisalo je u svakoj poruci u mom inboxu.
„Napokon! Pronašla sam svoje pleme”, pomislila sam i oduševljeno zaključila: „Trend preseljenja na selo nije samo trend, to je pravi pokret. Pa pogledaj sve te ljude koji jedva čekaju primiti se motike i bušilice, koji žele zamijeniti gradski asfalt livadom i šumom i koji više cijene varivo od dostave. To je to. Mi prosvijetljeni ujedinit ćemo se i stvoriti novo, bolje društvo. Gradovi su prošlost.”
Kako sam naivna bila.
I premda za mnoge ljude koji prate takve profile gradovi uistinu jesu prošlost jer su se i sami preselili na selo ili ondje žive već desetljećima, uočila sam još jednu, i to čak mnogobrojniju, skupinu followera – skupinu onih koji strastveno prate seoske i općenito zelene profile, ali zapravo, kako su mi neki od njih sami priznali, nemaju hrabrosti, uvjeta ili uopće želje da se odvaže na isto.
To sam primijetila i na svojim radionicama terapije motikom tijekom kojih su se žene uopće bojale spustiti se u vrt, a kamoli primiti se motike. Bilo mi je to posve u redu. Svidio mi se scenarij u kojem ljudi sjede ispod sjenice i pričaju, ja ih dvorim domaćim delicijama, a onda se u nekom trenu povučem u vrt i radim svoje. Kad bih im na kraju druženja spremila povrće iz svog vrta i opuštene ih ispratila kući, osjećala sam se kao neka kul baka ili tetka.
Selo? Hm, ja bih radije do Rima
Ipak, bila sam zbunjena – pa gdje su svi ti ljudi koji su mi rekli da se strastveno žele primiti motike i bušilice i živjeti kao ja? Moju zbunjenost u trenu je riješila moja prijateljica Maja koja mi je rekla kako stvari stoje. Slične stvari rekle su mi i neke druge prijateljice iz grada koje su mi ujedno priznale da im moji čušpajzi izgledaju jako fino, ali da ipak radije naručuju dostavu.
„Čuj, Iva, bit ću iskrena. Meni je super tvoj TikTok, ali ja sam gradska cura. Kad se sjetim da moram ići na bus i voziti se sat vremena do tebe, odmah me pusti želja da dođem. Radije bih otišla na ljetovanje u Rim. Još ta motika. Mene to asocira na težak rad i traume iz djetinjstva”, rekla mi je Maja.
„Ali zašto onda ti i žene poput tebe pratite moje profile?” pitala sam je.
„Pa zbog opuštanja”, rekla je Maja kratko i jasno te nadodala: „Selo mi se sviđa kao ideja. Kao bijeg od stvarnosti.”
To se savršeno poklopilo s izjavom jedne cure koja me prati, a koja mi je rekla, također posve iskreno: „Ti si meni super i to kako živiš, ali ja znam da nikad neću imati hrabrosti živjeti tako pa živim kroz tebe.”
Moji snovi o velikoj globalnoj promjeni srušili su se kao kula od karata, a ja sam se počela osjećati kao Jim Carrey u Truman Showu – zarobljena u ulozi koju bih trebala igrati, a ne želim jer sam prvenstveno novinarka i velika anarhistkinja u duši, a ne influencerica koja promovira trend od kojeg se ljudi bolje osjećaju.
Je li sve otišlo predaleko?
Kad sam vidjela onaj viralni videoisječak u kojem Victoria Beckham, oličenje aristokracije, poklanja kokoši svom mužu, sve mi je bilo jasno – ovo je otišlo predaleko. Ne znam je li David Beckham ovim isječkom pokušao osvojiti Oscara ili nagradu Emmy, ali netko bi mu trebao reći da mu je gluma u ovom videu osrednja do loša, baš kao i na kraju dokumentarca o Victoriji Beckham, za potrebe kojeg par vodi sljedeći razgovor na svom golemom ranču u Cotswoldsu.
„Kako su lijepa ova stabla u cvatu. Slušaj ih! Poslušaj kad stigneš”, govori David dok on i Victoria zagrljeni šeću svojim savršeno uređenim travnjakom.
„Da slušam stabla?”, zbunjeno pita Victoria.
„Samo slušaj”, upućuje je muž dok Victoria gura glavu u krošnju stabla u pokušaju da čuje što joj stabla imaju za reći.
„Nevjerojatno je što si izgradio ovdje”, govori mu.
„Izgradio sam to za vas. Jesam”, emotivno zaključuje bivši nogometaš.
„Znam, nevjerojatno je”, zaključuje Posh Spice.
„Bome, za nevjerovati”, zaključila sam i ja jer mi ideja da David Beckham ustaje u pet ujutro, hrani kokoši i patke, a onda se baca na spajanje vode i struje i izradu nastambi za svoju obitelj i životinje, nekako ne drži vodu. Ako išta, zvuči mi kao dobar vic jer mi koji zaista gradimo imanja svojim rukama znamo da nije isto reći: „Izgradio sam to za vas” i „Platio sam građevinsku firmu da to napravi za nas”.
Znamo da je dizanje imanja prije svega krvav i prljav posao i da je to nešto za što izgaraš i što živiš 24/7, a ne samo kad ti je do malo bijega iz grada. Uostalom, ne sjećam se da su Victoria i David ikad promovirali krvav i težak životni put. Dapače, uvijek su se ponosili aristokratskim krugovima unutar kojih se kreću.
Ljudi ne žele selo, već odmor
I tako dolazim do sukusa onoga što želim reći u ovom tekstu – ljudi ne žele prirodu, ljudi žele odmor, a tko si može priuštiti odmor? Pa aristokracija.
Seoski život tako postaje signal luksuza, a pojmovi poput „slow livinga” i „simple lifea” postaju savršen marketinški alat i poželjna estetika, iako je život na selu, pa i općenito u prirodi, uvijek bio sve samo ne „simple”. Možda je selo u prošlosti i bilo „slow”, ali uvijek, baš uvijek, selo je bilo i težak križ. Križ koji mnogi od nas i danas biraju, ali ne zato što ti takav život daje da ležiš u travi cijeli dan, već upravo suprotno. Ta količina muke i izazova koje nadiđeš ovdje daje ti snagu kakvu ljudi u gradovima nemaju. Daje ti svrhu i misiju.
Ali muka nije ni klikabilna niti ju možeš prodati. Zato se selo nikad prije nije povezivalo s odmorom i luksuzom. Dapače, pojam „farma” povezivao se s pojmovima kao što su „rad”, „rano ustajanje” i „preživljavanje”, a ne s pojmovima poput „status”, „premium” i „celebrity”.
Farma tako postaje savršena kulisa za priču koju neki brend ili osoba žele ispričati, a uzgoj hrane i životinja prestaje biti aktivnost i postaje simbol usporenog i lagodnog života, emocionalne reguliranosti i smirenog živčanog sustava, tišine i svega onoga što modernom, prestimuliranom čovjeku nedostaje. Ljudi su umorni od brzog tempa života, zaslona mobitela i laptopa, gradskih gužvi i činjenice da svake sekunde netko mjeri njihovu produktivnost. Zato se život na farmi i prodaje kao potpuna suprotnost, ali ta suprotnost je samo vizualna.
Dašak luksuza u svim eko i seoskim pričama vidimo i po tome što si ne može svatko priuštiti takav život. Imati kuću u prirodi, životinje, vrt, vremena da ispečeš sourdough kruh i živiš sporo nije jeftino. Samim time, za većinu ljudi u gradovima ovaj lifestyle samo je aspiracija, a ne realnost.
Zato je seoska estetika postala signal luksuza, ne zato što izgleda skupo, već zato što pruža uvid u nešto što većini ljudi na svijetu trenutačno jako nedostaje, a to su vrijeme, prostor, spor tempo i mogućnost da biraju. Zato ljudi misle da žele pohrliti na selo. Oni se samo žele odmoriti. Oni se, kako mi je to lijepo objasnila moja prijateljica Maja, samo žele opustiti. I to je sasvim u redu. Ali ako selo konzumiramo ne zato što ga istinski želimo okusiti, već zato što nam pruža bijeg, ne govori li upravo to da je trend povratka na selo upravo to – samo još jedan trend?
Piše: Iva Hanzen
Iva Hanzen je novinarka s više od 15 godina freelance iskustva koja je nakon intenzivnog burnouta napravila veliki zaokret: prodala je stan u Zagrebu, zatvorila kredit i kupila imanje s tri kućice i okućnicom u okolici Svetog Ivana Zeline, gdje je krenula ispočetka – u početku čak i bez vode i struje. Danas je aktivna i na društvenim mrežama kao content kreatorica, a kroz svoje objave otvoreno dijeli iskustvo rada, promjene životnog tempa i traženja mira i slobode, zbog čega joj se javlja velik broj ljudi koji se prepoznaju u njenoj priči.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Lako je biti ‘eco’ i ‘organic’ u gradu. Probajte to kad vam vrt napadnu suša i nametnici te sve počne umirati