Piše: Iva Hanzen
Nikad nisam bila jedna od onih koji teško podnose vrućinu. Dapače, opsjednuta sam suncem i bivanjem vani, a onaj osjećaj kada ti sunce grije kožu jedan mi je od najdražih na svijetu. Naravno, temperature iz ljeta u ljeto postaju sve nemilosrdnije pa čak ni ja ne izlazim iz kuće tijekom toplinskih valova ili sati koji su neizdrživi, ali dok je temperatura između 27 i 30 stupnjeva, meni je to savršeno.
Tako većinu ljeta ipak provedem vani u svom svetom vrtu. Bilo da plijevim, zalijevam ili kopam, uvijek nosim svoj omiljeni outfit za vrt – muške bokserice, gornji dio kupaćeg kostima i stare adidaske koje su preživjele sve. Nekad stavim i ogromne sunčane naočale i/ili obujem visoke gumene čizme ako to prilika zahtijeva, a čim se takva vidim u ogledalu, uhvate me sreća i nostalgija jer se sjetim svih onih glazbenih festivala koje sam prije religiozno pohodila upravo u takvim outfitima.
Posebno obožavam mekanu teksturu muških bokserica i koliko se ugodno i okretno osjećam u njima, kupaćem i razvaljenim tenisicama, a jako sam ponosna i na činjenicu da sam u stanju imati stila čak i dok držim motiku u ruci.
Ali sa mnom se ne bi složio user567249, kojem sam nekidan slomila srce nakon što sam na društvenim mrežama objavila još jedan u nizu svojih videa iz vrta. „Kako si to mogla učiniti? Zašto si se skinula gola? Izvoli, odmah se objasniti. Ja sam mislio da ti nisi kao sve druge žene”, zapomagao je ovaj korisnik. Nisam se zamarala njegovom reakcijom, ali me ipak nagnala na razmišljanje. „U čemu je problem ako se neka žena skine u kupaći kostim?” i „Stvarno? Mi i dalje u 2026. vodimo istu raspravu koju vodimo već stoljećima?”, pitala sam se.
Evo što sam spoznala.
Časni sude, ne osjećam se krivom
Prvo što sam spoznala bilo je da se ne osjećam krivom, i to iz više razloga. Za početak, živjeti na selu za mene znači živjeti u skladu s prirodom, godišnjim dobima i vlastitim tijelom. Ako mi tijelo na 30 stupnjeva govori da mu je ugodno u kupaćem kostimu dok okopavam vrt, zašto bih ga ignorirala zato što bi se netko na internetu mogao uvrijediti? Uostalom, vrt je jedno od najprirodnijih mjesta na kojem čovjek može biti. Zanimljivo je da smo potpuno izgubili kontakt s vlastitim tijelom upravo u prirodi. Prihvatljivo nam je sjediti osam sati pod klimom u sintetičkoj odjeći, ali nije prihvatljivo biti u kupaćem kostimu dok bereš rajčice na 30 stupnjeva.
Nadalje, očigledno je da postoje dvostruki kriteriji. Koliko puta muškarci po selima hodaju bez majice, cijepaju drva, kose travu ili peru auto? A čak nisu ni fit, dapače, daleko od toga. To je toliko normalizirano da nitko ni ne primijeti. Žena u gornjem dijelu kupaćeg odjednom postaje tema rasprave. Ona ne pokazuje kako kopa, sadi i živi, nego pokazuje svoje tijelo. Ali pitam se tko tu koga seksualizira. Jer ja sam obukla ono što mi je praktično. Osoba koja je u tome vidjela seksualnu poruku nisam ja, nego je tu poruku proizvela u vlastitoj glavi. Drugim riječima, pitanje nije: „Zašto sam se tako obukla?”, nego: „Zašto si to tako doživio?”
I treće, i iskreno meni najbitnije – put do toga da zavolim svoje tijelo bio je toliko dug i bolan da ne dam nikome da mi to oduzme. Jedan od razloga zašto se snimam kako se snimam jest to što me boli briga kako izgledam, odnosno više nemam komplekse oko svog tijela, niti mislim da bi itko trebao imati komplekse oko svog tijela, pa makar imao neki fizički hendikep. Jer tijelo je više od izgleda; ono je glavni alat u našem životu. Bez njega ne bismo mogli kretati se, raditi, brinuti za sebe i svoje bližnje, graditi, stvarati… I to je nešto čemu me moj poremećaj u prehrani naučio.
Čega da se sramim?
Otkad živim na selu, posljednje tri godine, moj odnos prema hrani i tijelu jako se promijenio i to mogu zahvaliti gotovo isključivo svom vrtu. Kad se čovjek dobro ispati s motikom, nema izbora nego se fino najesti, pogotovo nakon što se iz vrta vrati sa svim onim slasnim povrćem koje je uzgojio s toliko brige i ljubavi. Uostalom, okus domaće hrane nešto je čemu se teško može odoljeti. Na selu isto tako shvatiš koliko si zahvalan svom tijelu jer je to tijelo trebalo teško raditi mjesecima prije nego što je hrana uopće došla na stol, i to ne samo u vrtu, već i u kući, na kući i oko kuće. Da, život na selu neprekidna je fizička aktivnost u kojoj ti je glavni saveznik upravo zdravo i jako tijelo. I zato jedeš – jedeš jer si gladan, jer ti je fino i jer znaš da moraš.
Ali nisam uvijek tako razmišljala. Trebalo je proći skoro tri desetljeća da počnem tako razmišljati. Tri desetljeća trenutaka u kojima si nisam dala jesti, u kojima sam opsesivno brojala svaku kaloriju, u kojima sam osjećala grižnju savjesti jer jedem, u kojima sam si govorila da sam ružna i debela, u kojima sam se utapala u samomržnji i perfekcionizmu…
Sad kad gledam unatrag, vidim koliko sam bila nezahvalna za sve što smo moje tijelo i ja prošli – sva rušenja, sve infuzije, sva puzanja do štednjaka ili WC-a. A gladovanje nije jedini način na koji sam uništavala svoje tijelo. Gdje su tek prekomjerno vježbanje, pušenje ili bivanje u toksičnim odnosima… Prava je sreća i pravo čudo da sam živa nakon svega i da je ovo tijelo i dalje u stanju raditi toliko toga – saditi vrt, baviti se građevinskim poslovima na imanju, planinariti, trenirati, pisati, stvarati, živjeti punim plućima, punije nego ikad prije.
I da se nakon svega toga sramim? Čega da se sramim? Toga što sam zdrava i sretna, i to nakon svega što sam prošla u svojih 40 godina života? A ne, ne dolazi u obzir!
Tko se smije skinuti, a tko ne?
Zanimljiva je još jedna činjenica kad govorimo o tjelesnoj težini. Kad se neka slavna žena, bilo punija ili na Ozempicu, skine, svijet je u transu. Kad se plus-size cura skine, obasipaju je hvalospjevima jer promiče body positivity i pokazuje veliku količinu hrabrosti. Ali kad se mršava girl next door skine, to joj ne možemo oprostiti.
Također, ironično je da bi moj video iz vrta možda prošao bez ijednog komentara da sam beauty ili modna influencerica koja reklamira kremu za sunčanje ili kupaći kostim. Problem očito nije gola koža, nego činjenica da žena nije “upakirana” u ulogu koju društvo očekuje.
U konačnici, postavlja se pitanje zašto ljudi imaju potrebu kontrolirati žene koje ne poznaju. To je možda i najveće pitanje ovog teksta. Korisnik koji se naljutio zbog mog videa iz vrta nije napisao: “Hej, pazi na sunce.” Nego: “Kako si mogla?” Zašto netko osjeća pravo određivati kako će nepoznata žena biti odjevena na vlastitom imanju?
Kontekst mijenja moral
Isto tijelo, isti kupaći kostim. Na plaži je prihvatljivo. U vrtu je skandal. Na bazenu je normalno. U Instagram reklami za kremu za sunčanje je poželjno. U vlastitom dvorištu odjednom je “nemoralno”. Što se zapravo promijenilo? Ne odjeća. Promijenio se samo kontekst. A čim se promijeni kontekst, procjenjuje se tvoj moral.
Ali zar nije suludo da ženski moral i dalje baziramo na izgledu, a ne na načinu na koji neka žena živi, radi i odnosi se prema drugima? Zar ne živimo u 21. stoljeću u kojem barem načelno postoji konsenzus da žena treba imati autonomiju nad svojim tijelom? I u konačnici, zar je toliki grijeh voljeti nešto najprirodnije i najljepše što nam je Majka Priroda mogla dati?
Piše: Iva Hanzen
Iva Hanzen je novinarka s više od 15 godina freelance iskustva koja je nakon intenzivnog burnouta napravila veliki zaokret: prodala je stan u Zagrebu, zatvorila kredit i kupila imanje s tri kućice i okućnicom u okolici Svetog Ivana Zeline, gdje je krenula ispočetka – u početku čak i bez vode i struje. Danas je aktivna i na društvenim mrežama kao content kreatorica, a kroz svoje objave otvoreno dijeli iskustvo rada, promjene životnog tempa i traženja mira i slobode, zbog čega joj se javlja velik broj ljudi koji se prepoznaju u njenoj priči.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Je li selo postalo luksuzna kulisa za umorne ljude iz grada? Svi bi išli, ali ne s motikom