Piše: Nives Paić, mindfulness edukator, mentor i coach
Prije nekoliko dana vratila sam se iz Basela s Progressive retreat Joea Dispenze. I još uvijek, kada me netko pita: „Kako je bilo?“, zastanem prije nego što odgovorim.
Da, mogla bih reći da je bilo fantastično. Mogla bih pričati o odličnim predavanjima, snažnim meditacijama, ljudima koje sam upoznala, glazbi, plesu i svemu divnome što se događalo tijekom tih dana. Jer to sam tako i doživjela. Ali nekako mi se čini da ni to ne bi sasvim opisalo iskustvo, jedno je čitati o nečemu ili slušati predavanje, pogledati video, meditirati sama kod kuće. Sasvim je nešto drugo naći se u prostoru s 8.300 ljudi iz 67 zemalja svijeta koji su došli s istom željom: zastati, učiti, istraživati sebe i možda se kući vratiti barem malo drugačiji.
Već me je sama ta slika dirnula. Pogled na dvoranu, na tisuće ljudi različitih jezika, kultura, životnih priča, svi na istome mjestu. Ne mogu vam objasniti koliko se snažno osjeti kada toliko ljudi zajedno plešu, a onda zajedno svi utihnu.
Nije to bio odmor. Bio je to rad.
Kada kažemo retreat, možda zamišljamo mir i tišinu, lagane meditacije i puno odmora. Ovaj retreat nije izgledao baš tako. Dani su bili ispunjeni predavanjima i meditacijama, učenjem, iskustvom i stalnim vraćanjem sebi. Program je trajao od u jutro, pa do večernjih sati. No, nije bilo umora. Mirne misli, emocije koje ispunjuju radošću, a tijelo to samo prati.
Joe Dispenza govorio je o temama kojima se već dugo bavi u svom radu: o našim mislima, emocijama i obrascima, o tome koliko često iz dana u dan ponavljamo poznate načine razmišljanja i reagiranja, te o mogućnosti da svjesno počnemo stvarati drugačiji odnos prema sebi i svojem životu, da postanemo kreatori vlastitog života jer mi imamo tu moć. Sve to je bilo potkrepljeno zanimljivim eksperimentima, znanstvenim istraživanjima i brojkama, što je impresivno. Zanimljivo je slušati o tome, ali meni je još zanimljiviji bio trenutak kada teorija prestane biti teorija. Kada zatvoriš oči. I počne meditacija.
Tada više ne slušaš nekoga kako govori o prisutnosti. Pokušavaš biti prisutna. Ne slušaš o vlastitim obrascima. Susrećeš ih. Ne govoriš o tome koliko je um nemiran. Primijetiš koliko je tvoj nemiran čim od njega zatražiš da nekoliko trenutaka ostane ovdje.
I upravo sam u tome pronašla veliku vrijednost tih dana.
Nisam samo učila. Prakticirala sam.
Puno smo meditirali. Bilo je različitih meditacija i svaka je na svoj način otvarala prostor da zastanemo, izađemo iz automatskog načina funkcioniranja i pažnju vratimo sebi. Svaka se nadovezivala na prethodnu, bilo je moćno.
ALI kada to radiš zajedno s nekoliko tisuća ljudi, iskustvo je teško usporediti s meditacijom kod kuće. Postoji nešto posebno u trenutku kada tisuće ljudi zatvori oči, a prostor koji je samo nekoliko minuta ranije bio ispunjen glasovima odjednom utihne. To zajedništvo stvara potpuno drugačiji doživljaj jer to doživiš kroz tijelo i osjetiš kroz cijelo svoje biće. Način na koji Joe Dispenza vodi svoje meditacije nije uobičajen. Baš ta vibracija njegovog glasa, muzika i vizualizacija prožmu tijelo, um se lansira u neki drugi prostor i ti samo bivaš. Čarolija.
Postoji još jedna slika iz Basela koju ću jako dugo pamtiti, koja nema veze s tišinom. Baš suprotno.
A onda smo plesali.
Nakon pauze, prije nego što bi počeo novi blok predavanja, krenula bi glazba. I ljudi bi ustali. Plesali smo, tisuće nas. A Joe Dispenza bio je na pozornici i plesao s nama. I taj mi se dio neopisivo svidio. Osobni razvoj ponekad shvatimo toliko ozbiljno. Moramo raditi na sebi, moramo nešto osvijestiti, promijeniti, otpustiti, razumjeti, postati bolji. Kada nešto moramo, često to nije zabavno.
A tamo je između svih tih predavanja i meditacija odjednom bila glasna glazba, ples, smijeh i nekoliko tisuća ljudi koji se jednostavno vesele bez obzira odakle dolaze, bez obzira koliko imaju godina. Bez obzira poznaju li osobu koja pleše pokraj njih. Nitko nije obraćao pažnju na tuđe pokrete, a niti na svoje. Uopće nije bilo bitno kako tko pleše. Bilo je bitno dati tijelu mogućnost izražavanja, prepuštanja trenutku i pronaći onu radost u sebi.
Živjeli smo.
To je predivan podsjetnik koji sam donijela kući. Jer čemu sve ovo ako zaboravimo živjeti, ako se zaboravimo zabavljati? Čemu prisutnost ako je koristimo samo kada sjednemo meditirati? Čemu rad na sebi ako smo toliko zauzete popravljanjem sebe da više ne primjećujemo koliko život može biti radostan?
Nekada je praksa zatvoriti oči i ostati u tišini. A nekada je praksa ustati i plesati. Ne postoji jedan ispravan put. Postoji ono što ti paše, što te čini živom, znatiželjnom i zaigranom. A ja se želim i dalje upoznavati. Želim primijetiti svoje obrasce bez osuđivanja. Želim osjetiti emociju bez potrebe da je odmah maknem. Želim čuti šapat svoga tijela. Želim imati trenutak između onoga što mi se dogodi i načina na koji ću na to odgovoriti.
A onda se vratiš kući.
Retreat završi, spakiraš kovčeg i vratiš se kući. Čekaju te poruke, posao, obaveze, rublje, računi, ljudi koje voliš i sve ono od čega se sastoji jedan sasvim običan život. I mislim da tek tada počinje najvažniji dio.
Jer nije poanta pronaći mir samo u prostoru u kojem nekoliko tisuća ljudi meditira. Nije poanta osjećati povezanost samo kada si okružena ljudima koji su došli zbog istog razloga. I nije poanta plesati samo kada glazba svira u velikoj dvorani u Baselu.
Poanta je nešto od toga primijeniti kada dođeš kući.
U svoj ponedjeljak. U onu gužvu. U razgovor koji nije jednostavan. U jutro kada si umorna. Možda tada nećeš imati nekoliko sati za meditaciju, ali uvijek ćeš imat trenutak za jedan udah. Možda neće biti 8.300 ljudi oko tebe, ali bit ćeš ti. Možda neće biti glazbe i Joea Dispenze na pozornici, ali će baš tada na radiju zasvirati pjesma koju voliš.
I možeš je pojačati, možeš zaplesati. Jedna od stvari koje sam iz Basela donijela sa sobom jest podsjetnik da povratak sebi ne mora uvijek izgledati ozbiljno.
Ponekad je to tišina. Ponekad su zatvorene oči. Ponekad su suze. A ponekad je glazba toliko glasna da više ne razmišljaš ni o jučer ni o sutra.
I samo plešeš.
I tu si.
Šapat za danas: Danas ti neću predložiti meditaciju. Napravit ćemo nešto drugo.
Odaberi jednu pjesmu koju voliš. Ne onu koja bi te trebala opustiti. Ne „pravu“ pjesmu za mindfulness. Nego baš onu uz koju ti je teško ostati mirna, koja kada krene pogodi „onu žicu“ zbog koje skočiš na noge i tijelo ti krene u pokret.
E pusti baš tu.
I barem za vrijeme trajanja te jedne pjesme nemoj prati suđe, odgovarati na poruke ni razmišljati što još danas moraš napraviti. Ako ti dođe, zapleši draga moja. Pusti tijelo neka se giba kako god mu odgovara. Zatvori oči ako ti paše, pusti glas.
Ne mora izgledati lijepo, niti te mora netko gledati. Samo si dopusti nekoliko minuta u kojima ništa ne popravljaš, ne postižeš i ne rješavaš.
Samo živiš.
I ne zaboravi osmijeh.
Pitanje za kraj: Kada si posljednji put napravila nešto samo zato što te istinski veselilo?
Tekst: Nives Paić, mindfulness edukator, mentor i coach
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Svima potrebna, a sebi potpuno nedostupna – zašto zaboravljamo sebe?