Piše: Nives Paić, mindfulness edukator, mentor i coach
Zašto tako lako brinemo o svima osim o sebi? Ne znam kada se točno dogodilo. Nitko se ne probudi jednog jutra i odluči zaboraviti na sebe. To se dogodi polako. Gotovo neprimjetno.
Najprije preskočiš jednu kavu u miru jer netko drugi treba tvoje vrijeme. Zatim odgodiš pregled koji si planirala mjesecima. Pola godine si s prijateljicama planirala otići u kino, ali sada ti to izgleda glupo, jer si potrebnija negdje drugdje. Počneš govoriti: “Nema veze, mogu ja to.” I stvarno možeš. Možeš još jedan dan. Još jedan tjedan. Još jednu godinu…
Tako sam živjela i ja. Znala sam napamet što vole moja djeca jesti, njihov raspored i gdje moram biti s njima i u koje vrijeme. Znala sam kada suprug ima važan sastanak. Znala sam kome od prijateljica treba razgovor. Znala sam rokove na poslu. Znala sam što svima treba. Bila sam ponosna što mogu biti svima na raspolaganju. Nekako sam vjerovala da moja vrijednost raste što sam više potrebna drugima…
Samo nisam znala odgovoriti na jedno sasvim jednostavno pitanje: Kako sam ja?
Trenutak koji nije bio kraj
Sjećam se da sam jednom sama sebi postavila to pitanje. Ne zato što me netko pitao. Nego zato što više nisam znala odgovor. I to me prestrašilo. Kako je moguće da znam što treba svima koje volim, a da ne znam što treba meni? Taj trenutak nije bio kraj. Bio je početak.
Da, mnoge od nas su odrasle vjerujući da je dobra žena ona koja uvijek stavlja sebe na kraj. I što to radiš dulje, manje primjećuješ da si nestala. Ne odjednom, nego pomalo. Kao fotografija koja polako blijedi na suncu, tako polako gubimo sebe.
U razgovorima često čujem istu rečenicu: “Nisam više sigurna što ja uopće volim.” Danas me više ta rečenica ne rastužuje. Ja danas u toj rečenici čujem nešto sasvim drugo. Čujem da ta žena nije izgubila sebe. Samo je toliko dugo bila okrenuta drugima da više ne čuje vlastiti glas. A to nije isto. Jer ono što smo jednom bile, nije nestalo, nije se izgubilo. Samo je neko vrijeme bilo tiše.
I upravo zato vjerujem da se svaka žena može ponovno vratiti sebi. Ne zato što će jednog dana imati više vremena, ne zato što će djeca odrasti, ne zato što će život napokon postati jednostavniji. Nego zato što odnos sa sobom počinje u ovom trenutku.
U jednom pitanju. U jednom svjesnom izboru. U jednoj odluci da i sebi damo onoliko nježnosti koliko je svaki dan dajemo drugima. Povratak počinje onoga dana kada sebi ponovno postavimo pitanja: Što je meni danas potrebno? Što ja želim danas?
…i kada prvi put nakon dugo vremena poslušamo odgovor.
Što meni danas treba?
Šapat za danas: Danas nemoj sebi postaviti pitanje što sve još moraš napraviti. Umjesto toga, zastani na trenutak i pitaj se: Što meni danas treba?
Možda odgovor neće doći odmah. Možda ćeš u početku samo slegnuti ramenima. I to je potpuno u redu. Godinama smo učile slušati sve oko sebe. Normalno je da će trebati malo vremena da ponovno naučimo slušati sebe. Ali vjeruj mi… vrijedi.
Jer kada jednom ponovno upoznaš sebe, nećeš postati sebičnija. Postat ćeš mirnija. A taj mir osjetit će i svi koje voliš.
Pitanje za kraj: Kada si posljednji put učinila nešto lijepo za sebe, bez osjećaja krivnje?
Tekst: Nives Paić, mindfulness edukator, mentor i coach
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: “Mislila sam da bi moj život bio ljepši kada bih imala više novca, više sigurnosti i manje briga, ali…”