Piše: Dragan Grgić
Živimo u svijetu tektonskih promjena na gotovo dnevnoj bazi gdje svaki novi dan donosi novu dozu neizvjesnosti. To nisu dobre vijesti za naš mozak, koji i u idealnim uvjetima troši puno energije i treba barem minimalnu razinu stabilnosti da bi kvalitetno funkcionirao.
Ne treba onda čuditi što se mnogi osjećaju preplavljeno i ne znaju što zapravo žele od života jer je svaki novi dan kao prvi dan na Zemlji.
Svijet od jučer nije isti kao svijet od danas
Nisam osoba koja će tetošiti ljude jer smatram da sami sebi namještamo krevet u kojem ćemo spavati. Doza razumijevanja ipak mora postojati i treba otvoreno reći da je teško u opisanim okolnostima raditi dugoročne planove za budućnost i donositi utemeljene odluke.
Loša vijest je da, istovremeno, današnji svijet jednostavno ne ostavlja puno prostora za neodlučnost i bit će sve nemilosrdniji prema onima koji čekaju savršeni trenutak za djelovanje.
Znamo za onu poslovicu kako život negdje daje, a negdje uzima. Čini mi se da je i ovdje slična situacija. Rizik i neizvjesnost su puno veći, ali i nagrada koja čeka one najhrabrije je puno bogatija. Ono što mnoge zaustavi prije prvog koraka u nepoznato je stalna sumnja u vlastite sposobnosti i pitanje: „Pa dobro, u kojem smjeru uopće krenuti i što ja točno želim?“
Nažalost, jedini način da dobijemo odgovor na to pitanje je da učinimo prvi korak i postavimo još jedno, puno važnije, pitanje od kojeg sve kreće, a koje si mnogi kroz cijeli život nikada ne postave…
Tko sam ja kad ne radim?
Imam osjećaj da se ljudi polako bude iz silnih korporativnih snova u koje su duboko zaronili pod utjecajem hustle-kulture i rada do iznemoglosti.
Kao da su ponovno djeca koja po prvi put otkrivaju novi svijet. Svijet u kojem je u redu usporiti i u kojem se, jednom kad usporimo, prirodno javlja pitanje koje si mnogi nikada nisu postavili…
Tko sam ja kad ne radim? Ili još jednostavnije: Tko sam ja?
Rekli bi pub kvizaši, klasična navlakuša od pitanja jer toliko ljudi padne na njemu. Djeluje na prvu kao da je odgovor sasvim jednostavan i logičan. Pa se sa samodopadnim osmijehom na licu zaletimo brže-bolje zapisati točan odgovor.
„Ja sam (nadopuni radnom titulom/opisom posla)…“ „Ja sam (nadopuni društvenom ulogom: otac, brat, majka, prijatelj…)“
I mnoge druge veličine i oblici kutija u koje spremamo svoje identitete jer ne znamo tko smo mi van svega toga. Kada nam se na to ukaže, uglavnom ne budemo sretni. Ali realno, tko voli dobiti jedan egzistencijalni šamar čim se probudi iz dubokog sna?
Takvo neznanje je, zapravo, izvrstan početak i sasvim normalna pojava nakon godina i godina slijepog prihvaćanja svih mogućih etiketa, okvira i tuđih očekivanja. Da bismo postavili nove okvire i standarde, trebamo se prvo zapitati što mi uopće želimo postići, ostvariti i kakvim životom želimo živjeti.
I namjerno kažem „želimo“, a ne „moramo“ niti jer netko od nas tako očekuje. Sve dok mi, sami sa sobom, nemamo jasno definiranu sliku onoga tko smo i što želimo, pokušavat ćemo se uklopiti u tuđe ideje o tome tko smo i kako naš život treba izgledati.
A onda smo opet na samom početku i nazad u svijetu snova iz kojeg smo se upravo probudili. Zato promislite malo o ovom pitanju i pokušajte otkriti koji odgovor se nalazi iza onog očitog.
Da bih ponudio barem neku smjernicu o tome kako taj odgovor može izgledati, reći ću kako bih ja na to pitanje odgovorio.
Ja sam jedna radoznala, kreativna i spontana osoba, koja je u stalnoj potrazi za neispričanim pričama i skrivenim potencijalom koji život nudi. I netko tko i dalje vjerno naganja svoju dječačku nogometnu loptu po igralištima rezerviranima samo za odrasle.
Tekst: Dragan Grgić
Dragan Grgić radi s overachiverima koji su izvana kompetentni i uspješni, a iznutra se osjećaju izgubljeno i sumnjaju u vlastitu vrijednost. U radu 1:1, pomaže im da vrate kontrolu nad vlastitim životom i krenu živjeti ispunjeno, bez odgađanja i straha od promjene.
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZNANIMATI: Globalni trend koji ne posustaje: zašto odgađamo život čekajući Godota?