Piše: Iva Hanzen
Dok sam zalijevala vrt u paklenim bolovima, puno sam razmišljala o riječima peruanskog pisca Carlosa Castanede, koji je tvrdio da je svrha života pomiriti strahotu postojanja s njegovim čudom. Upravo sam ovdje na svom imanju spoznala te riječi do srži. Nikad prije nisam sjedila negdje u tolikoj boli i suzama, a da se pritom nisam mogla sjetiti boljeg mjesta na kojem mogu biti.
Uz to sam očito postala doktorica znanosti za spajanje horora i čuda života jer moji pratitelji na društvenim mrežama vide samo čudo. „Živiš moj san”, „Pozitivno sam ljubomorna na tebe” i „Ti si moja inspiracija”, uporno mi pišu na društvenim mrežama. No, taj san, nakon tri godine života na selu, polako se pretvara u noćnu moru i tjera me na pitanje ima li sve ovo smisla. Od pomisli na to da se vratim u Zagreb i 9-5 žrvanj okreće mi se želudac, ali ni ovo s čime se ovdje trenutačno nosim nije nešto u čemu čovjek pretjerano uživa. A nosim se s jako puno toga koliko god živjela na jednom od najmagičnijih mjesta u svemiru.
Bolovi
Nakon prvih godinu dana života na selu osjećala sam se famozno. Spavala sam i jela kao mala beba, i to nakon deset godina nesanice i poremećaja u prehrani koji su me skoro koštali života. Slasno i žilavo povrće iz mog vrta davalo mi je toliko snage da sam ponosno govorila kako ću živjeti do stote jer se sa svojih 40 godina osjećam nikad mlađe i zdravije. A onda sam primijetila da svako malo visim kod doktora. Ipak, ni u tim trenucima nisam imala namjeru stati. Hrabro sam nanosila fasadu iako sam gorila od herpesa zoster, koji, kako sam kasnije saznala, može imati smrtne posljedice. Kad sam se žestoko opekla po ruci, umjesto na hitnu, otišla sam u vrt i primila se motike, a na previjanjima sam redovito sjedila s laptopom jer hej, ja nemam vremena za gubljenje… toliko o slowlifeu… Upale mjehura, jajnika i bubrega, kao i viroze koje me napadaju, više ni ne brojim, postale su konstanta. Ali situacija s kukom dokrajčila me. Tijekom radova na imanju aktivirala sam si jednu staru ozljedu kuka koja, iako se tu i tamo smiri, ipak ne prolazi, a osim s kukom, muku mučim i s donjim dijelom leđa.
Umor
Bude mi smiješno kad se sjetim da sam iz grada između ostalog bježala od burnouta, da bi se dovela u situaciju u kojoj sam opet, možda ne u burnoutu, ali na početku burnouta svakako. Naime, u gradu sam bila samo freelance novinarka, ovdje sam i novinarka i vrtlarica i građevinarka i još stotine novih uloga. Moj radni dan kreće u 6 ujutro i staje u ponoć, telefon mi zvoni bez prestanka, najčešće jedem u hodu, u travi sam ležala i odmarala svega dva puta u ove tri godine što sam tu, na more je gotovo nemoguće otići kad imaš vrt, a i kad idem na more, nosim laptop. Ako išta, ova razina umora koju osjećam napokon mi je dokazala da jedna žena ne može i ne bi trebala sve sama.
Troškovi
Iako su životni troškovi na selu drastično niži od onih u gradu, činjenica je da ti na selu trebaju novci kao bilo gdje drugdje. Pogotovo ako planiraš daljnja ulaganja u imanje, a ja planiram jer sam si eto takva entuzijastična kakva jesam, kupila golemo imanje. I sve je to super dok gorim od novinarskih i PR projekata, ali biti freelance novinarka kruh je sam sedam kora. To znači da imaš i slow periode biznisa kad teško dolaziš do klijenata ili one u kojima su ti klijenti toliko neodgovorni i neprofesionalni da je proces naplate gotovo nemoguć, čak i kad si zaštićena ugovorima.
“Recimo, prije par mjeseci mi je klijent usred jednog velikog projekta s kojim sam financijski trebala biti pokrivena do kraja ove godine, otkazao suradnju i time me oštetio na više načina, pa tako i financijski. Mogli bismo ići na sud i mogla bih tražiti svoja prava, ali odvjetnik me savjetovao da ne ulazim u to jer bi naknada štete koju bih dobila bila identična sudskim troškovima. Zašto prepričavam ovu situaciju? Iz dva razloga. Prvo, dok ljudi gledaju moje videe na TikToku i Instagramu i uvjereni su kako je sve što radim na selu ležanje u travi i branje rajčica, ja istodobno radim četiri posla, onaj poljoprivrednice, onaj građevinarke, onaj novinarke i PR-uše i onaj utjerivačice dugova, što je iscrpljujuće ne samo financijski, već i mentalno i emotivno.
Drugo, kad si u nezavidnoj financijskoj situaciji, svugdje je izazovno živjeti pa tako i na selu, pogotovo kad znaš da u narednim mjesecima moraš iskeširati tisuće eura za građevinski materijal i radove, a ti trenutno nemaš za kiflu. Mislim, nema veze, izvući ću se ja iz toga. Doći će već neki novi klijenti, a u međuvremenu uvijek mogu otići u neki dućan slagati majice ili čistiti. I iskreno, to mi se nakon tri godine istodobnog rada na imanju i karijeri trenutačno čini kao mačji kašalj, ali molim vas, prestanite govoriti da na selu ne trebaju novci.
Voda
Već sam pisala o svojim izazovima s vodom. O tome kako sam nadobudno htjela off-grid život i tank za kišnicu kad sam se tek doselila na selo da bi na kraju shvatila da je tank za kišnicu bio totalna pogreška. Osim što je uvođenje vode na taj način bilo preskupo i na kraju me koštalo preko 10 000 eura, umjesto da sam si uzela priključak vode za 1 000 eura, dok tank nije stavljen u pogon, živjela sam godinu i pol bez vode i kupaone. To je na početku bilo vrlo romantično, ali brzo se pretvorilo u kalvariju koja traje i danas, tri godine nakon dolaska na selo. Osim što se moj tank od 5.000 L ozbiljno isprazni kad su suše ili ne može uopće raditi kad nestane struje, najnovija situacija je da je trenutačno toliko prepun algi koje su se skupile na stjenkama tanka da zaudara kao da je nešto uginulo unutra. Trebala bih ga oprati mini-washem ili nekakvim šmrkom pod jakim pritiskom, ali nemam ni jedno ni drugo, a najviše od svega nemam snage da se opet borim s izazovima koje mi stvara taj tank.
Izolacija
Iako prilično dobro podnosim izolaciju od ljudi, dapače, obožavam ju, ona je i vrlo stresna u nekim situacijama. Recimo, prošlo ljeto su mi dva tipa pokušala provaliti u kuću, a moje imanje je udaljeno od ostatka sela i u mrklom je mraku. Iako je ta situacija prošla dobro jer je moja kujica Nala počela divljački lajati i režati, od tad mi više nije svejedno. Iako spavam mirno, svaku večer prije spavanja prolazim takve drame u glavi da se nekad jedva smirim, pogotovo jer sam iz Zagreba između ostalog bježala od obiteljskog nasilja i bila sam uvjerena da sam ovdje usred ničega napokon sigurna, ali ispostavlja se da niti jedna žena na svijetu nikad nije 100 posto sigurna, bilo da živi na vrhu zgrade ili u šumi.
Također, kad smo kod Nale, to je jedan, malo je reći, druželjubiv pas. Iako joj šuma kao lovačkom psu očigledno godi, manjak društva s kojim bi se mogla igrati toliko utječe na njezino psihičko stanje da sam ju čak vodila kod veterinara. Ispostavilo se da su svi nalazi savršeni i da je pas jednostavno usamljen. Ovdje naime nema baš partnera za igru, s obzirom na to da su seoski psi sve samo ne ugodno društvo za prolaz pored njih, a kamoli za igru. Iz istog tog razloga, teritorij za šetnju nam je jako ograničen pa joj ne mogu nadomjestiti društvo ni dužim šetnjama. Čim malo zađemo u selo, psi se pokušavaju strgati s lanca od bijesa ili čak, i to je češća situacija, izletavaju van i napadaju ne samo druge pse, već i ljude, što se ovdje na selu smatra normalnom pojavom.
Što reći, koju poruku poslati
Sve ovo ne govorim kako bih se žalila, nego kako bih ukazala na enormnu disproporciju između onoga što ljudi vide na društvenim mrežama i u što žele vjerovati i realnosti. Uostalom, kako kaže Castaneda: „Trik je u tome na što stavljaš naglasak. Možeš od sebe napraviti nesretnu osobu ili snažnu osobu. Količina uloženog truda je ista.” Ja sam svakako od sebe ovdje napravila snažnu osobu, ali pitam se koliko ću biti snažna ako me tijelo izda ili ako moja draga Nala, centar mog svijeta, padne u potpunu depresiju….
Tekst: Iva Hanzen
Iva Hanzen je novinarka s više od 15 godina freelance iskustva koja je nakon intenzivnog burnouta napravila veliki zaokret: prodala je stan u Zagrebu, zatvorila kredit i kupila imanje s tri kućice i okućnicom u okolici Svetog Ivana Zeline, gdje je krenula ispočetka – u početku čak i bez vode i struje. Danas je aktivna i na društvenim mrežama kao content kreatorica, a kroz svoje objave otvoreno dijeli iskustvo rada, promjene životnog tempa i traženja mira i slobode, zbog čega joj se javlja velik broj ljudi koji se prepoznaju u njenoj priči.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Iva Hanzen: Na selu sam naučila tri stvari koje mi nijedan grad nije mogao dati