PIŠE: Andrea Papst Lopac, magistra farmacije, instruktorica indoor cycling programa i osnivačica brenda Hahari
Moja mama ušla je u menopauzu s 45 godina, a ja danas imam 41. Umjesto da odbrojavam godine i pitam se čeka li me isto, istražila sam što iskustvo majki može otkriti, koje promjene vrijedi pratiti i kako svoje tijelo možemo podržati kroz godine koje dolaze.
Imam 41 godinu, nisam u menopauzi, ali moja je mama u nju ušla s 45. Kada sam prvi put ozbiljnije osvijestila tu činjenicu, priznajem da mi nije bilo svejedno jer, koliko god stručno znam da stvari nisu tako jednostavne, četiri godine odjednom mi nisu zvučale kao osobito dugo razdoblje.
Negdje u pozadini pojavilo se pitanje koje će si vjerojatno postaviti svaka žena koja zna da je njezina mama rano ušla u menopauzu: znači li to da isto čeka i mene?
U jednom trenutku toliko sam o tome razmišljala da mi se činilo kako ću samu menopauzu ubrzati strahom od nje. Naravno, strah od menopauze neće potrošiti moje folikule niti pomaknuti datum moje posljednje menstruacije, ali taj mi je osjećaj pokazao nešto drugo, koliko smo menopauzu uspjele pretvoriti u događaj koji počinjemo iščekivati sa strepnjom puno prije nego što se uopće dogodi.
Valunzi. Nesanica. Promjene raspoloženja. Kilogrami. Suhoća kože i sluznica. Pad libida. Starenje.
Kada jednu veliku životnu tranziciju godinama upoznajemo gotovo isključivo kroz popis svega što bismo mogle izgubiti, nije neobično da od nje napravimo svojevrsnu baba-rogu.
Odlučila sam zato napraviti ono što inače radim kada me nešto vezano uz tijelo počne brinuti: maknuti se od pretpostavki, pogledati što zapravo znamo i pokušati razumjeti koje od tih informacija možemo koristiti već danas.
Ako je mama ušla u menopauzu s 45, znači li to da ću i ja?
Kratak odgovor je: ne nužno.
Dulji i puno korisniji odgovor kaže da je dob u kojoj je naša mama ušla u menopauzu vrijedna informacija, ali nije uklesana u kamen.
Genetika ima važnu ulogu u određivanju dobi prirodne menopauze. Jedno istraživanje parova majka i kći procijenilo je nasljednu komponentu dobi menopauze na oko 44 %, dok su i druga obiteljska istraživanja pokazala povezanost između dobi menopauze majki i njihovih kćeri.
Zato sam svojoj mami postavila puno više pitanja od: „Koliko si imala godina kada ti je prestala menstruacija?“
Pitala sam je kada joj se ciklus počeo mijenjati, je li postao kraći ili dulji, kada je počeo biti nepredvidiv, jesu li se promijenila krvarenja, kako je spavala, je li imala valunge ili noćna znojenja, je li se promijenilo ono što je godinama poznavala kao svoj PMS i kada je prvi put osjetila da se u njezinu tijelu nešto mijenja.
Pitala sam je i kako je tada živjela, što joj se događalo i kakvo joj je bilo zdravlje, ne zato da desetljećima kasnije pronađemo jednog krivca za njezinu ranu menopauzu, nego zato što mi ta priča može dati širi kontekst.
Menopauza zapravo ne počinje onoga dana kada nestane menstruacija
Menopauzu često zamišljamo kao nešto što će nam se jednoga dana jednostavno dogoditi, nakon čega ćemo se probuditi u nekom potpuno novom hormonalnom tijelu.
U stvarnosti, ta se promjena događa postepeno.
Menopauza označava posljednju menstruaciju, a možemo je sa sigurnošću odrediti tek retrospektivno, nakon 12 uzastopnih mjeseci bez menstruacije, ako za njezin izostanak ne postoji drugi uzrok. Prosječna dob prirodne menopauze u Europi je oko 51 godine.
Godine koje prethode tom trenutku nazivamo perimenopauzom, odnosno menopauzalnom tranzicijom, tijekom koje se funkcija jajnika postupno mijenja, hormonalni obrasci postaju manje predvidivi, a s vremenom se počinje mijenjati i menstrualni ciklus.
Aktualne smjernice European Society of Endocrinology navode da tranzicija može trajati nekoliko godina te da simptomi mogu početi već tijekom perimenopauze. Na perimenopauzu treba pomisliti kada se pojave menstrualne nepravilnosti i/ili valunzi i noćno znojenje, uključujući žene između 40. i 45. godine.
Važno mi je ovdje razbiti još jednu predodžbu: perimenopauza ne mora započeti valunzima niti prvim preskočenim ciklusom. Prve promjene mogu biti puno suptilnije.
Prvo se počinje mijenjati ono što je godinama bilo tvoje „normalno“
Žena koja je godinama imala cikluse od 28 ili 29 dana možda počne dobivati menstruaciju nakon 25 dana. Jedan ciklus traje 26 dana, drugi 33. Menstruacija može postati obilnija ili trajati drugačije, ovulaciju koju je prije vrlo jasno prepoznavala više ne može tako lako odrediti, san se počinje mijenjati, a PMS koji poznaje godinama odjednom izgleda drugačije.
Upravo je promjena obrasca ciklusa jedan od važnih pokazatelja menopauzalne tranzicije i upravo zato mislim da je korisno poznavati vlastiti ciklus puno prije nego što se počne značajnije mijenjati. Teško je primijetiti da nešto više nije kao prije ako zapravo ne znaš kako je izgledalo tvoje normalno.
Što onda konkretno pratiti?
Trebamo nekoliko informacija koje, kada ih pratimo kroz vrijeme, počinju stvarati vrlo korisnu sliku vlastitog tijela. Prati duljinu ciklusa, odnosno koliko dana prolazi od prvog dana jedne menstruacije do prvog dana sljedeće i počinje li se taj broj mijenjati više nego prije.
Prati menstruaciju, koliko traje, koliko je obilna i pojavljuju li se promjene koje ranije nisu bile uobičajene. Upoznaj svoju ovulaciju i način na koji je tvoje tijelo pokazuje. Cervikalna sluz približavanjem ovulaciji tipično postaje vlažnija, prozirnija, skliska i rastezljiva, a korisno je upoznati i druge znakove koje kod sebe redovito primjećuješ.
Prati svoj PMS, posebno ako primijetiš da se raspoloženje, razdražljivost, osjetljivost dojki, glavobolje ili drugi simptomi počinju ponašati drugačije nego prije. Prati san, posebno nova noćna ili ranojutarnja buđenja, promjene kvalitete sna i pojavu noćnog znojenja. Prati i energiju, koncentraciju, raspoloženje, libido i oporavak kroz različite faze ciklusa.
Jedan kraći ciklus, nekoliko loše prospavanih noći ili jedan mjesec izraženijeg PMS-a ne znače da si u perimenopauzi. Ono što nas zanima jest obrazac promjena kroz vrijeme. Ne pratiš ciklus samo da bi znala u kojoj si fazi, nego da bi znala čitati vlastito tijelo.
Je li baš sve što osjećamo u četrdesetima perimenopauza?
Ovo mi je posebno važno jer velik dio onoga što danas nazivamo „simptomima perimenopauze“ nije specifičan samo za perimenopauzu. Lošije spavaš i budiš se u tri ili četiri ujutro. Umorna si, ali navečer teško usporiš. Koncentracija ti je lošija, razdražljivija si i imaš osjećaj da ti je prag tolerancije postao niži. Trening koji ti je prije odgovarao sada te iscrpi, oporavak traje dulje, libido je manji, a PMS izraženiji.
Sve to možemo vidjeti tijekom perimenopauzalne tranzicije, ali vrlo sličnu sliku može stvoriti i razdoblje dugotrajnog stresa, nedovoljno sna i premalo kvalitetnog oporavka.
Zamisli ženu koja mjesecima spava šest sati, ujutro otvara mail prije nego što je ustala iz kreveta, radi cijeli dan, između sastanaka rješava djecu, kućanstvo i sve one sitnice koje nitko ne primjećuje dok ih netko ne prestane raditi, navečer odradi intenzivan trening jer je to njezino „vrijeme za sebe“, a vikendom nadoknađuje sve što nije stigla tijekom tjedna.
Možda jest u perimenopauzi, možda nije, a možda se događa oboje. Zato mi je puno zanimljivije pitanje od „imam li previše stresa?“ ovo: oporavljam li se dovoljno dobro od života koji trenutno živim?
Stresni odgovor sam po sebi nije problem. Problem nastaje kada se zahtjevi nastavljaju nizati, a san, prehrana, odmor i oporavak ne prate količinu opterećenja. Možda naš problem nije samo to što imamo puno stresa, nego što između dva stresora više gotovo i nemamo pravi oporavak.
Način života je važan, ali ne možemo njime kontrolirati menopauzu
Ne možemo računati na to da ćemo određenom prehranom, suplementima, treningom, boljim snom ili smanjenjem stresa odgoditi menopauzu. Vrijeme prirodne menopauze značajno je povezano s genetikom i reproduktivnim starenjem, a na dio čimbenika jednostavno nemamo utjecaj.
To ne znači da je način na koji živimo nevažan. Kvalitetan san, prehrana, kretanje, trening i oporavak važni su za zdravlje žene kroz srednju životnu dob, dok je pušenje jedan od najbolje dokumentiranih modificirajućih čimbenika povezanih s ranijom prirodnom menopauzom. Cilj zato nije zaustaviti promjene koje prirodno dolaze, nego dovoljno dobro poznavati i podržavati svoje tijelo da kroz njih prođemo što zdravije.
Što ako život nakon menopauze nije ono čega se bojimo?
U cijelom ovom istraživanju možda mi je najzanimljivije bilo nešto što nisam pronašla na popisu simptoma, nego u razgovorima sa ženama koje su već prošle kroz menopauzalnu tranziciju. Nekoliko njih, potpuno neovisno jedna o drugoj, reklo mi je da im se život promijenio nabolje Ne zato što nisu imale simptome, neke jesu, niti zato što želim romantizirati razdoblje koje kod dijela žena može biti vrlo zahtjevno. Govorile su o nečemu drugom.
O osjećaju slobode koji se pojavio negdje između pedesete i šezdesete, kada su počele manje razmišljati o tome što bi trebale, kako bi trebale izgledati, kome bi trebale udovoljiti i što će netko misliti, a više o tome kako zapravo žele živjeti. To nije iskustvo svake žene i menopauza nas biološki ne pretvara u slobodnije osobe. Zanimljivo je, međutim, da ni istraživanja ne podržavaju jednostavnu priču prema kojoj menopauzalna tranzicija sama po sebi nužno znači pogoršanje psihološke dobrobiti.
Seattle Midlife Women’s Health Study pokazao je da sama faza menopauzalne tranzicije nije predviđala promjenu dobrobiti žena, dok su važniji bili životni događaji, osjećaj upravljanja vlastitim životom i zadovoljstvo socijalnom podrškom. Jedno australsko istraživanje tijekom menopauzalne tranzicije zabilježilo je čak smanjenje negativnog raspoloženja i poboljšanje dobrobiti.
To ne znači da će menopauza poboljšati naš život, nego da nemamo razlog unaprijed je proglasiti početkom njegova lošijeg dijela. Ponekad se zato pitam koliko se u našem strahu od menopauze zapravo krije strah od starenja, tijela koje se mijenja, gubitka mladosti i pitanja hoćemo li i dalje biti privlačne, seksualne, vrijedne, snažne i dovoljno „mi“.
Možda se u isto vrijeme događa još nešto. Nakon nekoliko desetljeća odraslog života neke žene počinju puno jasnije vidjeti što žele, što više ne žele i gdje više ne žele trošiti svoju energiju. Ne bih tu promjenu pripisivala hormonima, ali mi je ta perspektiva puno zanimljivija od priče o menopauzi kao početku kraja.
Manje se bojimo onoga što bolje razumijemo
Poznavanje vlastitog ciklusa neće spriječiti menopauzu, ali nam može pomoći da ranije primijetimo što se mijenja, razlikujemo jedan neobičan mjesec od obrasca koji traje i znamo kada je vrijeme potražiti stručnu pomoć. Ako je mama imala prirodnu menopauzu prije 45. godine, tu informaciju vrijedi spomenuti ginekologu, posebno ako i sama primjećuješ promjene ciklusa. Mamina priča nije razlog za odbrojavanje godina, nego korisna informacija o vlastitoj obiteljskoj povijesti.
Kad pojednostavimo…
Danas, kada pomislim na činjenicu da je moja mama u menopauzu ušla s 45, ne želim sljedeće četiri godine provesti čekajući hoće li se njezina priča ponoviti. Radije ću je detaljnije ispitati što se događalo prije njezine posljednje menstruacije, kada joj se ciklus počeo mijenjati, kako je spavala i kako se osjećala, a zatim to usporediti s onime što već znam o vlastitom tijelu.
Ne mogu predvidjeti datum svoje posljednje menstruacije, ali mogu razumjeti promjene kada dođu.
Razgovori sa ženama koje su već tamo dali su mi još jedan razlog da menopauzu ne čekam sa strahom. Ne znam hoće li moje pedesete biti najslobodnije desetljeće mog života, ali sviđa mi se pomisao da u njih ne moram ući kao žena koja se boji onoga što gubi. Možda nam zato treba manje straha od menopauze, a više znatiželje prema onome što dolazi.
Tekst: Andrea Papst Lopac, magistra farmacije, instruktorica indoor cycling programa i osnivačica brenda Hahari
Andrea Papst Lopac je magistra farmacije, instruktorica indoor cycling programa vježbanja, osnivačica brenda Hahari te majka koja strastveno vjeruje u holistički pristup zdravlju i ljepoti. Andreina glavna misija je pronalazak najučinkovitijih metoda za brigu o zdravlju uma i tijela žene kako bi se osjećala i izgledala maksimalno odlično svaki dan, te prenošenje znanja ženama svih dobi koje žele to isto. Kroz svoj Instagram profil redovito dijeli isprobane i učinkovite prirodne metode brige o zdravlju i ljepoti, a kroz online program Minimum rituala za maksimum ljepote pomaže ženama da se brže i lakše dovedu u stanje zadovoljstva sobom.
Foto: Freepik, arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: KOLUMNA ANDREE PAPST LOPAC – Zašto žene izgaraju i kako nas hormoni mogu vratiti u ravnotežu