Piše: Iva Hanzen
Od djetinjstva obožavam osamljene plaže netaknute prirode. Tako sam prije par godina, u potrazi za takvim ljetovanjem, završila u nudističkom kampu Konobe na Krku, koji postoji još od 1969. Do tad nisam nešto pretjerano prakticirala nudizam, osim ako ne brojimo onih nekoliko puta kad sam svoje užasnute prijatelje jedva nagovorila da odemo na neku nudističku plažu.
Ipak, nakon Konoba postala sam zakleta nudistkinja pa sam, osim Konoba, posjetila i kamp Sovinje na Pašmanu, koji je otvoren još 1972., a želja mi je isprobati i ostale hrvatske nudističke kampove.
Kad sam tek otkrila bogatu hrvatsku nudističku povijest i spoznala da se o nudizmu u hrvatskim medijima uopće ne piše, iako smo u Jugoslaviji bili vodeća svjetska nudistička destinacija, nudizam u Hrvata još me više počeo fascinirati. Što me sve fascinira kod nudizma teško je sažeti u jedan tekst pa se nadam da će vam kratki povijesni pregled ove teme i razgovor s nudistom Bostjanom dati glavne obrise tematike koja je nepravedno zaboravljena.
Jedan od najvećih paradoksa hrvatskog turizma jest da smo 1970-ih i 1980-ih bili europska sila naturizma, a danas mnogi Hrvati uopće ne znaju da je upravo naturizam bio jedan od razloga zbog kojih su milijuni Nijemaca, Austrijanaca i Nizozemaca prvi put otkrili hrvatsku obalu.
Dok su druge zemlje tek eksperimentirale s FKK turizmom, Jugoslavija je organizirala međunarodne kongrese naturista, imala desetke kampova i ostvarivala milijune noćenja godišnje. U tom razdoblju naturizam nije bio turistička niša, nego jedan od prepoznatljivih simbola jadranskog turizma.
Također, mnogi danas ne znaju razliku između osnovnih pojmova – nudizam, naturizam i FKK – te sve to stavljaju u koš egzibicionizma.
Nudizam nije isto što i egzibicionizam
Nudizam označava praksu boravka bez odjeće, dok je naturizam šira filozofija života koja uključuje boravak nag, ali i poštovanje prirode, jednakost među ljudima, prihvaćanje vlastitog tijela te nenametanje seksualnosti javnoj golotinji.
FKK je, pak, skraćenica za cijeli pokret. Dolazi od njemačkog izraza Freikörperkultur, što doslovno znači „kultura slobodnog tijela”.
Ovaj naziv nije slučajan – nastao je u Njemačkoj krajem 19. stoljeća kao naziv za pokret koji je zagovarao povratak prirodi i zdraviji način života. Ideja nije bila samo biti gol, nego živjeti u skladu s prirodom, sunčati se, kupati, baviti se sportom i prihvatiti vlastito tijelo bez srama. Iz tog se pokreta kasnije razvio moderni europski naturizam.
Zato se FKK odnosi na puno više od skidanja kupaćeg kostima. Temelji se na nekoliko načela:
- poštovanju vlastitog i tuđeg tijela
- jednakosti među ljudima (odjeća ne pokazuje status ili bogatstvo)
- povezanosti s prirodom
- neseksualiziranju golotinje
- međusobnom poštovanju i privatnosti
Pritom su FKK-ovciuvjereni ne samo da gola tijela brišu društvene razlike i da je čovjek prirodniji bez odjeće, već i da sunce i svježi zrak liječe, ali i da kupanje bez odjeće poboljšava zdravlje.
Kratka povijest nudizma u Hrvata
Danas prosječan Hrvat možda misli da su nudisti čudaci, ali britanska aristokracija znala je još davnih dana da je naša lijepa zemlja top destinacija za nudizam, i to daleko prije nego što je Ivana Banfić u svom hitu iz 90-ih „Šumica” opjevala nudizam i zaključila da se „u moru najbolje kupati gol”.
Priča o tome kako su se 1936. britanski kralj Edward VIII. i Wallis Simpson okupali goli u rapskoj uvali Kandarola, dok su krstarili Jadranom, postala je gotovo mit hrvatskog naturizma i često se navodi kao simboličan početak naturizma na Jadranu.
Prava revolucija počinje 1953. i to je ključna godina jer je tada Jugoslavija, ponajprije zahvaljujući hrvatskoj obali, postala prva europska država koja je organizirano otvorila vrata naturističkom turizmu, što je tada bilo gotovo nezamislivo.
Već 1961. otvorena je Koversada – ne samo prvi veliki komercijalni naturistički kamp otvorenog tipa u Europi, već i jedan od najvećih naturističkih kampova na svijetu te mjesto na kojem su ljetovali deseci tisuća ljudi godišnje. Upravo su se ondje sedamdesetih godina održavali međunarodni kongresi naturista.
Jugoslavenske vlasti vrlo su brzo shvatile da naturisti nisu samo znatiželjni avanturisti, nego iznimno poželjni gosti. Dolazili su uglavnom iz Njemačke, Austrije i Nizozemske, ostajali po dva ili tri tjedna, trošili više od prosječnog turista i iz godine u godinu vraćali se na ista mjesta.
Na vrhuncu razvoja, krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih, Jugoslavija je imala oko 30 naturističkih kampova, uz još desetak naturističkih hotela i turističkih naselja te više desetaka službenih FKK plaža.
Danas Hrvatska ima jedva 10 posve nudističkih kampova, a nudistički hoteli prenamijenjeni su u obične hotele. To je prilično žalosno jer su naturistički kampovi u prošlosti ostvarivali oko šest milijuna turističkih noćenja godišnje, odnosno gotovo petinu svih turističkih noćenja u Hrvatskoj.
Umjesto da napredujemo, mi se srozavamo
Suludo, zar ne? Sedamdesetih si u Hrvatskoj mogao otići u naturistički kamp ili hotel s nekoliko stotina soba, plesati u naturističkoj diskoteci, igrati tenis, otići na izbor za Miss Naturizma i provesti dva tjedna bez da odjeneš kupaći. Danas je većina tih mjesta ili prenamijenjena ili potpuno nestala, što dosta govori o tome kako se promijenio odnos prema tijelu, slobodi i turizmu.
Još je veći paradoks to da živimo u vremenu u kojem je golotinje više nego ikad – na društvenim mrežama, u reklamama i pop-kulturi – a istovremeno je naturizam, koji golotinju nikad nije smatrao seksualnom, postao gotovo relikt prošlosti, dok se naturisti smatraju neobičnima.
To je dosta komično jer, suprotno stereotipima, većina ljudi prvi put ostane iznenađena koliko je atmosfera u nekom FKK kampu obična. Ljudi kuhaju ručak, peru suđe, čitaju knjige, kartaju, šeću pse, voze bicikl, igraju tenis i odbojku te vode djecu na sladoled. Jedina razlika je što su goli.
A koliko je zapravo „normalno” biti nudist, najbolje svjedoči moj razgovor s Bostjanom, simpatičnim Slovencom koji već godinama sa svojom obitelji ljetuje u kampu Sovinje.
Mir, sloboda i praktičnost – glavne prednosti nudizma
Bostjan i njegova obitelj prvi su put došli u Sovinje prije osam godina. Ovaj kamp jako mu se svidio zbog pristupačnih pješčanih plaža koje su plitke i samim time odličan izbor za djecu, a njegov stav dijele i brojni drugi posjetitelji Sovinja, od kojih mnogi ovdje dolaze već desetljećima.
Štoviše, Sovinje je pravi obiteljski kamp jer ga primarno posjećuju obitelji s djecom u dobi od nula do otprilike 15 godina. Bostjanu se, kao i njima, sviđa mir kojim odiše kamp, ali i činjenica da je malen, a opet ima sve potrebne sadržaje.
U konačnici, Sovinje je cjenovno vrlo prihvatljiv, a to je također odigralo ulogu u tome da se Bostjan i njegova obitelj odluče upravo za ovaj kamp.
Premda su mi neki od posjetitelja priznali da su nudisti od djetinjstva jer su s roditeljima pohodili upravo ovakve kampove, Bostjan mi je otkrio da je sasvim slučajno postao nudist.
„To se dogodilo sasvim slučajno. Došli smo na jednu plažu s torbama i svim rekvizitima i pomislili: ‘Ovo je baš dobra plaža.’ Svukli smo se u kupaće kostime, no onda smo vidjeli da su svi oko nas goli pa smo se i mi skinuli. Nakon toga smo nastavili ići isključivo po nudističkim plažama”, prisjeća se moj sugovornik.
Kad sam ga pitala što njega i njegovu obitelj posebno privlači kod nudizma, dao mi je odgovor koji sam odmah razumjela.
Naime, kao i mnoge druge žene, već dva desetljeća borim se s kroničnom upalom mjehura i bubrega. Najteža su mi uvijek bila ljeta jer bih, unatoč činjenici da bih kupaći kostim mijenjala nakon svakog izlaska iz mora, redovito završavala s upalom.
Mokrenje svakih pet minuta i bolovi, baš u trenutku kad bih trebala uživati, toliko su me frustrirali i redovito su mi uništavali ljetovanja da mi pomisao na mokri kupaći kostim doslovno izaziva traumu i danas, nakon što već godinama prakticiram nudizam.
„Ovdje uskočim u more, osušim se i to je. Nema mokrih kupaćih hlačica, nema pitanja što ću obući, što ne… Nema sto stvari o kojima inače brineš”, kaže mi Bostjan, koji kao i ja preferira slobodu i jednostavnost koje pruža nudizam.
„Taj osjećaj slobode kad plivaš bez odjeće, to je nešto sjajno. Ništa te ne sputava”, ističe moj sugovornik, a istu tu rečenicu čula sam doslovno od svake osobe koja prakticira nudizam.
Nudisti su sve samo ne divljaci
Upravo zbog tog osjećaja slobode i sama sam počela prakticirati nudizam jer on nadilazi samo kupanje u moru. Naime, postoji nešto enormno oslobađajuće i u činjenici da hodaš nag po kampu kroz borove ili da, primjerice, ručaš nag u masliniku. Recimo, nekidan sam, dok sam ujutro hodala po Sovinju, naišla na ženu koja je naga brala smokve. „Kakva biblijska scena. Postoji li išta prirodnije od ove scene?”, pomislila sam dok sam gledala u njezine ruke pune smokvi.
I to je isto jedna od stvari koju ljudi koji ne prakticiraju nudizam ne razumiju – samo zato što su u nudističkom kampu svi goli, to ne znači da si opsesivno gledaju u genitalije. Dapače, nitko ni ne doživljava činjenicu da su svi goli. Ljudi se ovdje gledaju ne samo u ruke, već i u oči dok razgovaraju, a to je praksa koju sve rjeđe viđam. Tu pristojnost i ljudskost u komunikaciji nešto je na što nisam dugo naišla i mislim da se velikim dijelom bazira na činjenici da su 99 posto posjetitelja svakog hrvatskog nudističkog kampa stranci.
To se dobro sjetim i svaki put kad sam u sanitarnom čvoru s ostalim posjetiteljima. Recimo, ja, mala divlja Balkanka, nikad prije nisam osvijestila činjenicu da se nakon svakog pranja zubi i umivanja ili nakon pranja posuđa sve površine temeljito prođu krpicom ili bar papirnatim ručnikom kako iza tebe ne bi ostala ni kapljica vode ili neka flekica, i to unatoč tome što je higijena u nudističkim kampovima na takvoj razini da čistačice po čitave božje dane bez prestanka čiste toalete, kuhinje i sve ostale zajedničke prostore. Ukratko, nudisti koji kampiraju su ne samo slobodni, već su i prava uglađena, obrazovana gospoda.
Naša tijela nisu tabu, ali treba vremena da to shvatiš
Ipak, onom koji prvi put dođe u ovakav kamp potrebna je prilagodba. Toliko smo indoktrinirani da moramo biti obučeni da ti je čak i u nudističkom kampu, gdje bi trebalo biti normalno da nitko nije obučen, čudno na prvu. Sjećam se sebe prvi dan kad sam odsjela u nudističkom kampu. Bilo mi je neugodno skinuti se sve dok nisam otišla na plažu. Sad se skidam čim se odradi recepcija. U nekom trenu shvatiš – hej, pa zašto uopće radimo toliki tabu oko tijela kad ne postoji ništa, baš ništa neprirodno u našim tijelima, bila ona mala, velika, savršeno izdefinirana, nedefinirana, stara, mlada, u kolicima ili bez nekog uda. Mi smo ti koji pripisujemo određenu etiketu tijelu, mrzili ga, ne mrzili, sramili ga se, ne sramili. Tijelo je samo tijelo – njemu je jedino stalo do toga da ga pazimo kako bi nas što duže moglo služiti.
Slična razmišljanja ima i Bostjan, koji mi je priznao da je i sam trebao proći proces prilagodbe o kojem govorim. „Prve godine mi je trebalo da se naviknem da su svi goli oko mene, ali brzo se navikneš. Vidiš da se svi oko tebe kupaju ili kuhaju nagi pa i tebi to brzo postane normalno. Jedino, dok kuhaš gol, lako se spečeš. Ali ni to nije problem. Ako već nešto trebam pržiti na ulju ili slično, obučem se”, priča moj sugovornik.
Hrvatska – ne postoji bolja nudistička destinacija
Kad sam Bostjana pitala pohode li on i njegova obitelj nudističke kampove i u drugim zemljama, rekao mi je da to baš i nije slučaj. Njima je kao Slovencima bitno da im je more blizu kako ne bi morali dugo putovati pa su im Italija i Hrvatska glavne opcije. No, u Italiji gotovo da i nema nudističkih kampova pa se Hrvatska ističe kao najbolji izbor. Također, kod hrvatskih nudističkih kampova sviđa im se što ih ne karakterizira masovni turizam.
„To kad vidim suncobran do suncobrana, ležaljku do ležaljke, to mi je stvarno grozno”, priznao mi je Bostjan.
Kako sam u kampu Sovinje, ali i po ostalim, kako nudističkim tako i nenudističkim kampovima, vidjela brojne slovenske registracije, pitala sam svog sugovornika kako objašnjava slovensku fascinaciju našim kampovima. Pritom sam zaboravila da Slovenci pohode hrvatske plaže već desetljećima, na što me Bostjan dobro podsjetio kad je rekao da Slovenci vole hrvatsko more još od doba kad smo svi živjeli u istoj državi. Također ističe i blizinu naših država, sličan jezik, kao i činjenicu da je hrvatsko more izuzetno čisto, a što se tiče samog kampiranja, obožava činjenicu da ti takav tip ljetovanja pruža priliku da stalno budeš u doticaju s prirodom.
„Stalno smo u prirodi, ispod borova ili na plaži. Kad uzmeš da dan traje 24 sata i da spavaš osam, ispada da si 16 sati vani, na otvorenom. Kad si u apartmanu, onda si kao u nekom stanu. Zatvoren. Osjećaš se kao kod kuće. A ovdje je potpuno drugačija situacija”, priča mi Bostjan koji je za kraj našeg razgovora istaknuo i to da mu se kod kampova posebno sviđa to što ondje vlada osjećaj povezanosti i solidarnosti. „Ovdje si svi pomažu”, kaže on.
Piše: Iva Hanzen
Iva Hanzen je novinarka s više od 15 godina freelance iskustva koja je nakon intenzivnog burnouta napravila veliki zaokret: prodala je stan u Zagrebu, zatvorila kredit i kupila imanje s tri kućice i okućnicom u okolici Svetog Ivana Zeline, gdje je krenula ispočetka – u početku čak i bez vode i struje. Danas je aktivna i na društvenim mrežama kao content kreatorica, a kroz svoje objave otvoreno dijeli iskustvo rada, promjene životnog tempa i traženja mira i slobode, zbog čega joj se javlja velik broj ljudi koji se prepoznaju u njenoj priči.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Skinula sam se u kupaći u vlastitom vrtu i opet nekome zasmetala: stvarno smo još tu?