Piše: Merdijana Dugonjić, mag.nutr.&znr., dipl.ing., praktičar funkcionalne medicine
Jučer ste pojeli određenu namirnicu i nije se dogodilo ništa, a danas nakon iste hrane tijelo reagira sasvim drugačije. Upravo je ta nepredvidivost jedan od zbunjujućih aspekata sindroma aktivacije mastocita (MCAS). Kada se pojave crvenilo, probavne tegobe, ubrzan rad srca, vrtoglavica ili neki drugi simptomi, prirodno je pokušati pronaći ono što ih je izazvalo. Je li problem bila posljednja namirnica koju smo pojeli, parfem kojem smo bili izloženi, promjena temperature ili možda stresan dan?
Iako ponekad možemo prepoznati jasan okidač, kod MCAS-a odgovor nije uvijek tako jednostavan jer ono što je neposredno prethodilo reakciji ne mora nužno biti i njezin jedini uzrok. Ljudska fiziologija mnogo je složenija, a na pojavu i intenzitet simptoma mogu utjecati različite okolnosti koje se mijenjaju iz dana u dan.
Tu nam može pomoći jednostavna slika čaše koja se prelijeva. Važno je odmah naglasiti da čaša nije znanstveni model MCAS-a niti opis onoga što se doslovno događa u organizmu. Ona je samo metafora koja nam pomaže razumjeti kako se naša reaktivnost i prag podnošenja određenih podražaja mogu mijenjati ovisno o trenutačnom stanju organizma.
Naša „čaša” nije svaki dan jednako puna
Zamislimo da čaša predstavlja naše trenutačno fiziološko stanje i prag iznad kojega se mogu pojaviti simptomi. Na to stanje mogu utjecati brojni čimbenici, primjerice kvaliteta sna, infekcija, fizički ili emocionalni stres, hormonalne promjene, temperatura, tjelesni napor, alergeni, određeni lijekovi, alkohol ili drugi individualni podražaji.
To ne znači da se svi ti čimbenici jednostavno zbrajaju poput vode u pravoj čaši niti da svaki od njih kod svake osobe aktivira mastocite. Za takav jednostavan, linearni model nemamo znanstveni dokaz. Ono što znamo jest da mastociti mogu biti aktivirani različitim imunološkim i neimunološkim putevima, a na pojavu i intenzitet simptoma mogu utjecati i okolnosti u kojima se reakcija događa.
Zbog toga je moguće da osoba neku namirnicu jednom pojede bez problema, a drugi put nakon nje razvije simptome. U međuvremenu je možda loše spavala, prolazila kroz infekciju, bila izložena alergenu, uzela određeni lijek ili se dogodio neki drugi čimbenik koji je promijenio njezino trenutačno fiziološko stanje.
U takvoj situaciji posljednja namirnica lako postaje očiti „krivac”, iako stvarna priča može biti složenija. U metafori čaše mogli bismo reći da je bila posljednja kap nakon koje se čaša prelila, ali to ne znači da je sama odgovorna za sve što se dogodilo.
Mastociti nisu kapljice, a MCAS nije jednostavno „previše histamina”
Ovdje metafora čaše mora završiti jer, ako je shvatimo previše doslovno, može stvoriti pogrešnu sliku onoga što se događa u tijelu. Mastociti su stanice imunološkog sustava smještene u različitim tkivima, osobito na mjestima na kojima naš organizam dolazi u kontakt s vanjskim okolišem. Sudjeluju u obrani organizma, alergijskim reakcijama i brojnim drugim fiziološkim procesima.
Kada se aktiviraju, mogu oslobađati različite biološki aktivne tvari. Histamin je jedna od najpoznatijih, ali nije jedina. U mastocitnim reakcijama sudjeluju i drugi medijatori, među kojima su triptaza, prostaglandini i leukotrieni. Upravo zato MCAS nije ispravno svesti na ideju da osoba jednostavno ima „previše histamina”.
To je važno i zbog toga što su mnogi simptomi koji se mogu pojavljivati kod MCAS-a nespecifični. Crvenilo, probavne tegobe, ubrzan rad srca, glavobolja ili vrtoglavica mogu se pojaviti u brojnim drugim stanjima, pa sama prisutnost takvih simptoma nije dovoljna za postavljanje dijagnoze MCAS-a.
MCAS i intolerancija na histamin nisu isto
MCAS se često povezuje s histaminom iz hrane, zbog čega se nerijetko počinje govoriti o intoleranciji na histamin kao da je riječ o istom poremećaju. To ipak nisu sinonimi.
Enzim diamin-oksidaza (DAO), koji kodira gen AOC1, važan je za razgradnju ekstracelularnog histamina, osobito u crijevu. Drugi enzim, histamin-N-metiltransferaza (HNMT), djeluje unutar stanica i također sudjeluje u metabolizmu histamina. Postoje genetske varijante koje mogu biti povezane s razlikama u funkciji tih enzima, zbog čega je njihov utjecaj na metabolizam histamina predmet istraživanja.
Međutim, nalaz određene varijante gena AOC1 ili HNMT ne znači da osoba ima MCAS niti se takvim nalazom MCAS može potvrditi ili isključiti. Štoviše, ni sama intolerancija na histamin trenutačno nema jedan univerzalno prihvaćen laboratorijski test kojim bi se dijagnoza jednostavno potvrdila, pa genetske rezultate uvijek treba tumačiti u odgovarajućem kliničkom kontekstu.
Određuje li genetika „veličinu naše čaše”?
Privlačno je reći da genetika određuje veličinu čaše, dok enzimi poput DAO-a određuju koliko brzo iz nje „otječe” histamin. Takva slika može zvučati uvjerljivo, ali bi kao biološko objašnjenje bila previše pojednostavljena.
Genetika doista može biti važna u pojedinim mastocitnim poremećajima i postoje specifične genetske promjene koje imaju jasno kliničko značenje u određenim bolestima mastocita. Međutim, iz toga ne proizlazi da nekoliko čestih genetskih varijanti može odrediti nečiji opći „prag za MCAS” ili predvidjeti kada će osoba razviti simptome.
Na ono što na kraju doživljavamo kao reakciju utječe složena interakcija imunološkog sustava, drugih bolesti i fizioloških procesa, okolišnih izloženosti, lijekova i brojnih drugih čimbenika. Genetika može biti dio te priče, ali nije cijela priča, a genetski panel za metabolizam histamina nije dijagnostički test za MCAS.
Zašto nam onda metafora čaše može biti korisna?
Njezina najveća vrijednost nije u tome da pokušamo izračunati koliko je naša „čaša puna”, nego u tome da prestanemo svaku reakciju automatski pripisivati posljednjoj stvari kojoj smo bili izloženi.
Ako se nakon obroka pojave simptomi, svakako ima smisla razmotriti što smo jeli, ali jednako je važno pogledati širi kontekst. Kako smo spavali prethodnih dana? Jesmo li imali infekciju ili bili izloženi poznatom alergenu? Jesmo li uzeli novi lijek, pili alkohol ili bili izloženi izrazitoj vrućini? Pojavljuje li se reakcija svaki put nakon iste namirnice ili samo povremeno? Postoji li obrazac koji se ponavlja u usporedivim okolnostima?
Takvo promatranje posebno je važno kada je riječ o prehrani. Ako svaku reakciju pripišemo posljednjoj pojedenoj namirnici, lako se može dogoditi da prehrana postaje sve restriktivnija. Nakon jedne reakcije izbacimo rajčicu, nakon druge čokoladu, zatim fermentiranu hranu, mliječne proizvode ili čitave skupine namirnica, a simptomi se možda i dalje pojavljuju. Kada za restrikcije ne postoji jasan razlog, takav pristup može nepotrebno otežati prehranu i povećati rizik od nutritivnih nedostataka.
Metafora čaše zato ne bi trebala biti poziv da pokušamo pronaći desetke skrivenih okidača i ukloniti ih iz života. Korisnije je promatrati ponavljajuće obrasce i pokušati razlikovati reproducibilne reakcije od slučajnih vremenskih povezanosti.
Kada govorimo o MCAS-u, metafora nije dovoljna
Sumnja na MCAS ne potvrđuje se time što osoba reagira na mnogo različitih stvari niti time što se prepoznaje u metafori čaše. U široko korištenim konsenzusnim kriterijima dijagnoza se temelji na kombinaciji tipičnih, ponavljajućih simptoma sistemske aktivacije mastocita, objektivnog dokaza povećanog oslobađanja mastocitnih medijatora tijekom epizode te odgovora na terapiju usmjerenu na mastocitne medijatore, uz procjenu drugih mogućih uzroka simptoma.
Kod serumske triptaze pritom nije važno samo nalazi li se rezultat unutar ili izvan laboratorijskog referentnog raspona. Kod procjene akutne mastocitne aktivacije važan je porast u odnosu na vlastitu bazalnu vrijednost, pri čemu se u konsenzusnim kriterijima koristi formula bazalna triptaza × 1,2 + 2 ng/mL kao prag značajnog porasta.
U stručnoj literaturi postoje i rasprave o tome koliko kriteriji za MCAS trebaju biti restriktivni, pa nisu sva pitanja vezana uz njegovu dijagnostiku konačno riješena. Upravo je zbog toga važno razlikovati ono za što imamo dobro utvrđene kriterije od hipoteza, pojednostavljenih objašnjenja i tvrdnji koje još nemaju dovoljno kliničkih dokaza.
Posljednja kap nije uvijek cijela priča
Možda je upravo tu najveća vrijednost metafore čaše. Naše tijelo nije svakoga dana u potpuno istom fiziološkom stanju, pa nije neobično da ni odgovor na isti podražaj nije uvijek jednak. Ono što smo posljednje pojeli, udahnuli ili napravili može biti važno, ali sama činjenica da je neposredno prethodilo simptomima još ne dokazuje da je bilo njihov jedini uzrok.
Umjesto da nakon svake reakcije pitamo „Što sam ovaj put pogriješila?”, korisnije je pokušati razumjeti širu sliku: što se događalo prije simptoma, ponavlja li se ista reakcija u sličnim okolnostima i koliko je veza između pretpostavljenog okidača i simptoma zapravo dosljedna.
Čaša nam može pomoći da to lakše zamislimo, sve dok ne zaboravimo da je ona samo metafora. U stvarnom organizmu ne postoji jedna čaša, jedna razina histamina niti jedan gen koji određuje trenutak u kojem će se pojaviti simptomi. Postoji složena interakcija mastocita, njihovih medijatora i ostatka organizma, zbog čega je kod sumnje na MCAS važnije pažljivo sagledati cijelu priču nego svu odgovornost pripisati posljednjoj kapi.
Ako niste sigurni što stoji iza vaših reakcija, osobito ako zbog njih počinjete izbacivati sve veći broj namirnica, vrijedi potražiti stručno mišljenje liječnika koji poznaje poremećaje mastocita, a prema potrebi i nutricionista/dijetetičara koji može pomoći u procjeni prehrane. Cilj nije sastaviti što dulji popis hrane koju „ne smijete” jesti, nego pokušati prepoznati ponavljajuće i uvjerljive obrasce, razmotriti druga moguća objašnjenja simptoma i izbjeći nepotrebno restriktivan način prehrane.
Jer kada se prehrana sužava na temelju pretpostavljenih reakcija, bez jasne procjene što ih doista izaziva, s vremenom može postati nutritivno nedostatna i znatno otežati svakodnevni život. Dobra stručna procjena ne bi trebala tražiti sve više stvari koje morate izbjegavati, nego pomoći razumjeti što se u vašem slučaju zaista ponavlja, što ima smisla ograničiti i gdje ograničenja možda uopće nisu potrebna.
Za Slowliving.hr: Merdijana Dugonjić, mag.nutr. & znr., dipl.ing., praktičar funkcionalne medicine
Merdijana Dugonjić, magistrica nutricionizma, praktičar funkcionalne medicine i stručnjakinja za zaštitu zdravlja na radu. Kroz savjetovanja, edukacije i suradnju s organizacijama prenosi znanstvene spoznaje o prehrani, ergonomiji, funkcionalnom pristupu i psihosocijalnim aspektima zdravlja u praktične smjernice za svakodnevni život, inspirirajući pojedince i zajednice da zdravlje prepoznaju ne kao luksuz, već kao najvrjedniji resurs i temelj ispunjenog života. Posebnu pažnju posvećuje promicanju zdravlja i dobrobiti žena kroz podršku u različitim životnim fazama, edukaciju o hormonalnoj ravnoteži, prevenciji kroničnih bolesti, održavanju vitalnosti i mentalne otpornosti, pomažući im da izgrade trajne navike koje jačaju zdravlje, energiju i kvalitetu života.
Izvori
- Valent P, Akin C, Arock M, et al. (2012). Definitions, criteria and global classification of mast cell disorders with special reference to mast cell activation syndromes: a consensus proposal. International Archives of Allergy and Immunology, 157(3), 215–225.
- Akin C, Valent P, Metcalfe DD. (2010). Mast Cell Activation Syndrome: Proposed Diagnostic Criteria. Journal of Allergy and Clinical Immunology, 126(6), 1099–1104.e4.
- Valent P, Bonadonna P, Hartmann K, et al. (2019). Why the 20% + 2 Tryptase Formula Is a Diagnostic Gold Standard for Severe Systemic Mast Cell Activation and Mast Cell Activation Syndrome. International Archives of Allergy and Immunology, 180(1), 44–51.
- Valent P, Akin C, Bonadonna P, et al. (2019). Proposed Diagnostic Algorithm for Patients with Suspected Mast Cell Activation Syndrome (MCAS). Journal of Allergy and Clinical Immunology: In Practice.
- Weiler CR, Austen KF, Akin C, et al. (2019). Mast cell activation syndrome: Importance of consensus criteria and call for research. Journal of Allergy and Clinical Immunology.
- Comas-Basté O, Sánchez-Pérez S, Veciana-Nogués MT, Latorre-Moratalla ML, Vidal-Carou MC. (2020). Histamine Intolerance: The Current State of the Art. Biomolecules, 10(8), 1181.
- Sánchez-Pérez S, et al. (2024). Pilot Study on the Prevalence of Diamine Oxidase Gene Variants in Patients with Symptoms of Histamine Intolerance. Nutrients, 16(8), 1142.
- García-Martín E, et al. (2009). Histamine pharmacogenomics. Pharmacogenomics, 10(5), 867–883.
- Afrin LB, Ackerley MB, Bluestein LS, et al. (2020). Diagnosis of mast cell activation syndrome: a global “consensus-2”. Diagnosis, 8(2), 137–152.