BPA se desetljećima koristi u proizvodnji plastike i ambalaže za hranu i piće, a izloženost ovoj kemikaliji toliko je raširena da se njezini tragovi mogu pronaći u organizmu velikog dijela populacije. Sada je randomizirano, dvostruko slijepo kliničko istraživanje donijelo prvi eksperimentalni dokaz na ljudima da čak i kratkotrajno unošenje bisfenola A, poznatijeg kao BPA, može utjecati na osjetljivost organizma na inzulin.
Rezultati objavljeni u časopisu The Journal of Clinical Endocrinology & Metabolism ponovno su otvorili pitanje jesu li razine izloženosti BPA-u koje se još uvijek smatraju sigurnima doista bez rizika.
Što je zapravo BPA?
Bisfenol A industrijska je kemikalija koja se u proizvodnji koristi još od 1960-ih. Može se pronaći u određenim vrstama plastike, a koristi se i u epoksidnim smolama kojima se oblaže unutrašnjost nekih limenki hrane i pića.
Budući da je njegova uporaba desetljećima bila iznimno široka, BPA je postao gotovo sveprisutan u okolišu i svakodnevnom životu. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da se iz materijala koji ga sadrže može prenijeti u hranu i piće, osobito pod određenim uvjetima poput zagrijavanja.
Što su znanstvenici otkrili?
U novom istraživanju sudjelovalo je 40 zdravih mladih odraslih osoba. Ispitanici su nasumično podijeljeni u dvije skupine. Jedna je tijekom pet dana svakodnevno dobivala malu količinu BPA-a, dok je druga dobivala placebo.
Količina BPA-a korištena u istraživanju bila je unutar referentne granice koju američka Agencija za zaštitu okoliša, EPA, smatra prihvatljivom za dugotrajnu izloženost. Svi sudionici pritom su imali jednaku prehranu kako bi se smanjio utjecaj drugih čimbenika.
Nakon samo pet dana istraživači su kod skupine koja je dobivala BPA zabilježili približno devet posto smanjenu perifernu osjetljivost na inzulin. U placebo skupini osjetljivost na inzulin blago je porasla.
Zašto je osjetljivost na inzulin važna?
Inzulin je hormon koji tijelu omogućuje da glukozu iz krvi koristi kao izvor energije. Kada tkiva postanu manje osjetljiva na njegovo djelovanje, tijelo mora proizvoditi sve više inzulina kako bi održalo razinu šećera u krvi pod kontrolom.
Dugotrajna inzulinska rezistencija jedan je od ključnih metaboličkih poremećaja povezanih s razvojem predijabetesa i dijabetesa tipa 2. Autori istraživanja zato smatraju da njihovi rezultati imaju potencijalno važne implikacije za javno zdravlje.
Ipak, jedna kratka studija na 40 ljudi ne znači da je dokazano kako BPA uzrokuje dijabetes. Pokazuje nešto konkretnije i ograničenije: kratkotrajno uzimanje BPA-a u eksperimentalnim uvjetima bilo je povezano sa smanjenom osjetljivošću na inzulin.
Što bi BPA mogao raditi u organizmu?
BPA je već dugo predmet istraživanja jer se ponaša kao endokrini disruptor – tvar koja može ometati djelovanje hormona u organizmu. Znanstvenici desetljećima znaju da može oponašati djelovanje estrogena, no mehanizmi kojima bi mogao utjecati na metabolizam glukoze još nisu potpuno razjašnjeni.
U novoj studiji promjene u razinama estrogena nisu mogle objasniti zabilježeno smanjenje osjetljivosti na inzulin. Autori smatraju da je BPA možda ometao način na koji inzulin potiče metabolizam glukoze u skeletnim mišićima.
Ipak, studija nije mogla potpuno razdvojiti učinke na periferna tkiva od učinaka na jetru, pa su potrebna dodatna istraživanja.
Zašto je ova studija važnija od prethodnih?
Povezanost BPA-a s metaboličkim poremećajima nije nova. Brojna epidemiološka istraživanja ranije su pokazala da su više razine izloženosti BPA-u povezane s inzulinskom rezistencijom, dijabetesom tipa 2, kardiovaskularnim problemima te određenim reproduktivnim i razvojnim poremećajima.
Međutim, takva istraživanja uglavnom mogu pokazati povezanost, a ne dokazati uzročno-posljedični odnos. Nova studija drugačija je zato što je riječ o randomiziranom, dvostruko slijepom i placebo kontroliranom kliničkom ispitivanju.
To znači da istraživači nisu samo promatrali ljude s različitim razinama BPA-a u tijelu, već su kontrolirano mijenjali izloženost i pratili što se potom događa s osjetljivošću na inzulin. Zbog toga rezultati pružaju snažniji dokaz da bi BPA doista mogao imati izravan metabolički učinak.
Ipak, postoji važno ograničenje
Sudionici istraživanja bili su zdravi, mladi odrasli ljudi, uglavnom studentske dobi. Zbog toga ne znamo bi li BPA jednako djelovao kod djece, starijih osoba ili ljudi koji već imaju pretilost, predijabetes ili dijabetes tipa 2.
Ni petodnevno istraživanje ne može odgovoriti na pitanje kakve posljedice može imati dugogodišnja izloženost malim količinama BPA-a. Autori zato naglašavaju da su potrebna veća i dugotrajnija istraživanja.
Europa je prema BPA-u već zauzela stroži stav
Regulatorni pristup BPA-u danas se značajno razlikuje između Europe i Sjedinjenih Američkih Država. U Europskoj uniji pravila su posljednjih godina znatno postrožena te BPA više nije dopušten u većini materijala koji dolaze u kontakt s hranom i pićem.
U SAD-u se, međutim, i dalje koristi referentna dnevna doza od 0,05 miligrama po kilogramu tjelesne mase, granica koja je prvi put određena još krajem 1980-ih. Upravo su dozu unutar te granice koristili i istraživači u novoj studiji. Zbog toga autori smatraju da bi regulatorna tijela trebala ponovno razmotriti postojeće preporuke.
Možemo li smanjiti svakodnevnu izloženost?
BPA je teško potpuno izbjeći, ali izloženost se može smanjiti. Jednostavan korak može biti češće korištenje staklenih i nehrđajućih posuda i boca te obraćanje pozornosti na materijale koji dolaze u kontakt s hranom. Posebno je razumno izbjegavati zagrijavanje hrane u starijoj plastičnoj ambalaži koja nije namijenjena visokim temperaturama.
Važno je pritom imati na umu da oznaka „BPA free“ ne znači automatski da je svaki zamjenski spoj potpuno bezopasan jer se za neke alternative još uvijek istražuju dugoročni učinci. Nova studija zasad ne daje razlog za paniku, ali daje još jedan razlog za ozbiljnije proučavanje kemikalije kojoj su milijuni ljudi svakodnevno izloženi.
A činjenica da je promjena u osjetljivosti na inzulin zabilježena nakon samo pet dana i pri dozi koja se godinama smatrala prihvatljivom upravo je ono zbog čega će ovo istraživanje vjerojatno potaknuti daljnje rasprave.
Studija je objavljena u časopisu The Journal of Clinical Endocrinology & Metabolism.