PIŠE: Maja Prović, Mindfulness trener i mindset mentor
Godišnji odmor često zamišljamo kao trenutak u kojem ćemo se konačno isključiti. Završit ćemo zadnje obaveze, zatvoriti laptop, spakirati stvari i odjednom ući u stanje mira. Kao da se naš živčani sustav može prebaciti iz poslovnog pogona u odmor samo zato što smo promijenili lokaciju.
U praksi to rijetko ide tako.
Gdje je tijelo, a gdje pažnja?
Mnogi ljudi dođu na godišnji, ali prvih nekoliko dana još uvijek funkcioniraju kao da su na poslu. Provjeravaju mobitel, osluškuju notifikacije, gledaju ima li nešto novo, razmišljaju jesu li nešto zaboravili, pitaju se hoće li ih dočekati kaos kad se vrate. Tijelo je možda na plaži, u planinama, u drugom gradu ili kod kuće na kauču, ali pažnja je i dalje vezana za posao.
I onda dođe ona rečenica koju svi dobro poznajemo: “Samo ću kratko pogledati mail.”
To zvuči bezazleno. Kratko. Kontrolirano. Gotovo racionalno. Pogledam, vidim ima li nešto važno i onda sam mirna. Ali problem je u tome što poslovni mail na godišnjem nije samo mail. Čak i kad ne odgovorite, već ste se mentalno prebacili u posao. Pročitate jednu poruku i odjednom razmišljate što je netko mislio, je li nešto zapelo, hoće li se situacija zakomplicirati, treba li ipak nešto riješiti odmah, hoće li vas čekati kaos kad se vratite i jeste li trebali bolje pripremiti odlazak.
Sustav se već aktivirao
U tom trenutku možda niste otvorili laptop, možda niste proveli dva sata radeći i možda niste nikome odgovorili. Ali vaš se sustav već aktivirao. Pažnja se vratila na posao. Tijelo je ponovno u stanju spremnosti.
I zato “samo ću kratko” rijetko ostane kratko. Ne zato što smo slabi, nedisciplinirani ili nesposobni odmarati se, nego zato što smo mjesecima, često i godinama, trenirali mozak da stalno skenira, reagira i bude spreman. Kad dostupnost postane navika, ne možemo očekivati da će se sama ugasiti prvog dana godišnjeg.
Kao mindfulness mentor, ne bih ovu temu svela na savjet “samo budi prisutan”. To ljudima uglavnom ne pomaže, a često ih samo dodatno frustrira. Ako je netko mjesecima u ritmu stalne dostupnosti, brzih reakcija, paralelnih zadataka i mentalnog prebacivanja iz jedne obaveze u drugu, neće se magično isključiti zato što je došao na more, planinu ili u drugi grad.
Isključivanje se ne dogodi slučajno. Isključivanje se priprema. I to vrlo konkretno.
Zašto nam je toliko teško ne pogledati telefon?
Prije nego krenemo na praktične korake, važno je razumjeti zašto je mnogima toliko teško pustiti posao tijekom odmora.
Na prvi pogled, čini se da je problem u količini posla. “Imam previše obaveza.” “Nitko drugi ne zna taj projekt.” “Ako ne pogledam, nešto će sigurno otići u krivom smjeru.” “Ne mogu si priuštiti da budem potpuno nedostupna.”
Naravno, postoje radna mjesta i periodi u kojima je odgovornost stvarno velika. Postoje uloge u kojima neke stvari treba unaprijed posebno dobro organizirati. Postoje timovi koji nisu dovoljno posloženi. Postoje šefovi koji ne poštuju granice. Postoje klijenti koji su navikli da ste uvijek tu.
Ali često problem nije samo vanjski. Često je problem i u našem unutarnjem obrascu.
Navikli smo biti dostupni. Navikli smo brzo odgovarati. Navikli smo znati što se događa. Navikli smo pratiti sve kanale komunikacije. Navikli smo imati osjećaj da držimo stvari pod kontrolom.
I što se onda dogodi kad odjednom stanemo? Pojavi se nelagoda.
Ne mora to biti velika drama. Ponekad je to samo blagi nemir. Osjećaj da nešto propuštamo. Impuls da provjerimo telefon dok čekamo kavu. Potreba da “samo vidimo” ima li što novo. Krivnja jer nismo dostupni. Misao da će drugi misliti da nismo dovoljno odgovorni. Strah da će se bez nas nešto zakomplicirati.
To su trenuci u kojima se godišnji zapravo odlučuje. Ne u velikim odlukama, nego u malim automatskim pokretima.
Hoću li otvoriti mail dok čekam doručak? Hoću li odgovoriti na poruku jer “stvarno je samo jedna rečenica”? Hoću li provjeriti Teams dok drugi spavaju? Hoću li ući u poslovnu aplikaciju samo da budem mirna?
Upravo tu treba prestati romantizirati odmor i početi ga tretirati kao ozbiljnu praksu postavljanja granica, regulacije pažnje i svjesnog izlaska iz obrasca stalne dostupnosti.
Ne zato da bismo postali savršeno mirni ljudi koji nikad ne osjete impuls. Nego zato da ne bismo svaki impuls automatski poslušali.
1. Zatvorite otvorene krugove prije nego odete
Jedan od najvećih razloga zašto ljudi ne mogu prestati razmišljati o poslu na godišnjem nisu nužno sami zadaci, nego otvoreni krugovi. Sve ono što je ostalo nedorečeno, nejasno, prepušteno slučaju ili samo “u glavi”. Prije odmora nije dovoljno usput reći kolegama: “Sve je manje-više riješeno, javite ako nešto treba.”
To nije handover. To je poziv da vas kontaktiraju.
Ako želite da se stvarno možete isključiti, prije odlaska treba jasno zapisati što je otvoreno, što je zatvoreno, tko preuzima koju temu, gdje se nalaze potrebne informacije, koji su rokovi, što može čekati i što se smatra stvarno važnim.
Drugim riječima, ne treba napraviti samo handover zadataka. Treba napraviti handover mentalnog tereta.
Jer ako vi znate da je sve važno samo u vašoj glavi, vaš će mozak nastaviti držati te informacije aktivnima i dok ste na odmoru. Sjetit ćete se nečega usred ručka. Pitat ćete se je li kolegica pronašla dokument. Razmišljat ćete je li klijent dobio informaciju. Otvorit ćete telefon jer “samo da provjerim jesam li im to poslala”.
Što je sustav jasniji prije odlaska, to je manja potreba da ga tijekom odmora mentalno popravljate. Dobar handover ne služi samo timu. Služi i vama. On je poruka vašem mozgu: ovo više ne moram držati sama.
2. Nemojte ostaviti “malo ću biti dostupna” kao opciju
“Malo ću biti dostupna” zvuči razumno. Fleksibilno. Odgovorno.
U stvarnosti, “malo dostupna” najčešće znači dostupna.
Problem s tom formulacijom je u tome što ostavlja previše prostora za pregovaranje sa samima sobom. Ako ste si dopustili da ponekad pogledate mail, vrlo brzo će se pojaviti pitanje: a je li sad taj trenutak? Ako ste rekli da ćete se javiti samo ako je nešto važno, postavlja se pitanje: što ako je ovo važno? Ako ste odlučili da ćete “samo tu i tamo provjeriti”, mozak će vrlo lako pronaći opravdanje da je baš sada to “tu i tamo”.
Nejasne granice ne štite odmor. Zato je puno korisnije unaprijed donijeti konkretnu odluku. Na primjer: ne čitam mailove. Ne odgovaram na poslovne poruke. Ne ulazim u Teams, Slack, CRM ili druge poslovne aplikacije. Ako postoji stvarna iznimka, kontaktira me jedna unaprijed dogovorena osoba i to samo za situacije koje smo jasno definirali kao hitne.
To ne znači da ste neodgovorni. Upravo suprotno. Odgovornost je kad unaprijed postavite sustav tako da ne morate biti stalno dostupni. Dostupnost bez granice nije dokaz profesionalnosti. Često je samo znak da se sustav oslanja na vašu stalnu prisutnost, a ne na jasnu organizaciju.
I, naravno, dobro je ponekad se podsjetiti na realnost: većina nas nije kardiovaskularni kirurg na dežurstvu i nitko neće iskrvariti dok smo nekoliko dana nedostupni. Zvuči grubo, ali često nam baš takva rečenica treba da vratimo stvari u proporciju.
3. Dogovorite što je stvarno hitno
Riječ “hitno” u poslu se često koristi vrlo neprecizno. Nekad “hitno” znači da je nešto stvarno kritično. Ali vrlo često znači da je netko nervozan, da netko nije planirao na vrijeme, da netko ne želi čekati, da je nekome neugodno preuzeti odgovornost ili da je organizacija navikla sve rješavati u zadnji čas.
Ako prije godišnjeg ne definirate što je stvarno hitno, postoji velika šansa da će se vaš telefon pretvoriti u dežurnu službu za tuđu anksioznost. Zato vrijedi unaprijed dogovoriti kriterije. Što je situacija zbog koje vas se smije kontaktirati? Što može čekati? Što netko drugi može odlučiti? Što se ne rješava dok ste na odmoru? Koje su teme stvarno poslovno kritične, a koje su samo neugodne?
Ako je sve hitno, ništa nije hitno.
Ova rečenica je jednostavna, ali u praksi vrlo važna. Jer puno ljudi radi u kulturama u kojima se svaki zahtjev tretira kao da ne može čekati. Takvo okruženje iscrpljuje i tijekom radne godine, a na godišnjem potpuno onemogućava oporavak. Dogovor oko hitnosti nije samo operativni detalj. To je zaštita pažnje, tijela i odmora.
4. Maknite poslovne aplikacije s vidljivog mjesta
Ovo možda zvuči banalno, ali nije. Ako vam je Outlook, Gmail, Teams, Slack ili bilo koja druga poslovna aplikacija na prvom ekranu mobitela, provjera će se dogoditi gotovo automatski. Ne zato što nemate karakter, nego zato što je navika već uhodana.
Naš mozak voli poznate putanje. Ako u svakodnevnom radnom ritmu desetke puta dnevno posežete za istim ikonama, ne možete očekivati da će ta navika nestati samo zato što ste na odmoru. Pogotovo u trenucima praznog hoda: dok čekate kavu, dok drugi naručuju hranu, dok se vozite, dok ste sami nekoliko minuta, dok vam je dosadno.
Ne treba vam savršena snaga volje. Treba vam manje okidača. Maknite poslovne aplikacije s prvog ekrana. Isključite notifikacije. Odjavite se iz aplikacija ako treba. Obrišite ih privremeno ako znate da će vas povući. Napravite sve što smanjuje vjerojatnost da ćete ući u posao automatski, prije nego uopće donesete svjesnu odluku.
Mindfulness nije samo sjedenje u tišini i promatranje misli. Mindfulness je i dovoljno iskrenosti da prepoznamo vlastite obrasce i dovoljno praktičnosti da im ne ostavljamo otvorena vrata. Ako znate da vas nešto povlači, ne morate se cijeli godišnji dokazivati protiv toga.
Maknite okidač.
5. Ne provjeravajte mail “samo ujutro”
Mnogi ljudi misle da je jutarnja provjera maila dobar kompromis. Pogledat ću jednom ujutro, riješiti ako je nešto važno i onda sam mirna ostatak dana.
U teoriji zvuči razumno. U praksi se često dogodi suprotno. Čim ujutro pročitate nešto poslovno, cijeli dan nosite tu temu sa sobom. Možda nećete odgovoriti. Možda nećete otvoriti laptop. Možda nećete ništa konkretno napraviti. Ali mozak je već dobio materijal.
Razmišljat ćete o poruci dok doručkujete. Prisjetit ćete je se dok plivate. Vratit će vam se u glavu dok razgovarate s obitelji ili prijateljima. Možda ćete se pitati jeste li trebali ipak odgovoriti. Možda ćete osjećati krivnju jer niste. Možda ćete u sebi slagati odgovor koji nikad nećete poslati.
To nije odmor. To je mentalni rad bez formalnog rada.
Važno je razumjeti da čitanje maila nije neutralna radnja. Mail ne donosi samo informaciju. On donosi kontekst, očekivanja, odnose, rokove, tuđe emocije, zahtjeve i potencijalne probleme. Jedna rečenica može aktivirati cijeli niz misli i tjelesnih reakcija.
- Zato pitanje nije: “Hoću li raditi nakon što pogledam mail?”
- Pitanje je: “Što će se dogoditi s mojom pažnjom nakon što ga pogledam?”
Ako znate da će vam jedna poruka zauzeti pola dana u glavi, onda jutarnja provjera nije kompromis. To je ulazak u poslovni dan kroz mala vrata.
6. Primijetite potrebu za kontrolom
Ovo je dio o kojem se premalo govori, a za mnoge je ključan.
Nekad ne provjeravamo posao zato što nas netko stvarno treba. Provjeravamo ga zato što nam je teško pustiti kontrolu.
Teško nam je ne znati što se događa. Teško nam je dopustiti da netko odluči bez nas. Teško nam je prihvatiti da će netko nešto napraviti drugačije nego što bismo mi. Teško nam je zamisliti da će stvari ići dalje i kad nismo uključeni.
To ne znači da smo loši, sebični ili opsjednuti poslom. Često su upravo najodgovorniji ljudi najskloniji kontroli. Oni koji puno nose, puno pamte, puno povezuju i često spašavaju situacije. S vremenom se naviknu na ulogu osobe koja zna, drži, prati, predviđa i reagira.
A onda godišnji dođe kao neugodno ogledalo. Pokaže nam koliko smo vezani za tu ulogu.
- Tko sam ja kad nisam korisna?
- Tko sam ja kad ne odgovaram odmah?
- Tko sam ja kad netko drugi može odlučiti bez mene?
- Što ako se pokaže da sustav može funkcionirati i kad nisam stalno uključena?
To nisu mala pitanja. Ona diraju identitet, ne samo organizaciju vremena.
Zato isključivanje na godišnjem nije samo tehnička stvar. Nije dovoljno staviti out-of-office i maknuti aplikacije, iako su to važni koraci. Ponekad treba vidjeti i što se u nama aktivira kad više nismo u ulozi osobe koja sve kontrolira. Mindfulness ovdje nije “budi mirna”. Mindfulness je sposobnost da primijetiš impuls za kontrolom, a da ga ne moraš odmah pretvoriti u akciju.
7. Nemojte dostupnost brkati s odgovornošću
Ovo je jedna od najvažnijih razlika. Odgovornost je kad prije odlaska pripremite ljude, prenesete informacije, zatvorite otvorene teme koliko možete, jasno komunicirate što može čekati i postavite sustav koji može funkcionirati bez vas.
Dostupnost je kad ni nakon svega toga ne možete pustiti. To nije isto.
Mnogi ljudi svoju stalnu dostupnost opravdavaju odgovornošću. Kažu: “Ja samo želim biti profesionalna.” “Ne želim nikoga ostaviti na cjedilu.” “Lakše mi je pogledati nego razmišljati što se događa.” “Ne mogu ja samo nestati.”
Ali ponekad se iza toga ne krije odgovornost, nego navika da budemo uključeni u sve. Navika da znamo sve. Navika da nas se pita. Navika da naš odgovor smiruje situaciju. Navika da se osjećamo sigurnije kad imamo pregled. Odgovornost ima granicu. Stalna dostupnost često nema.
I zato je važno prije godišnjeg napraviti razliku: jesam li zaista potrebna ili sam samo navikla biti uključena? Hoće li moj odgovor stvarno promijeniti ishod ili samo kratkoročno smiriti moju nelagodu? Je li ovo stvarna odgovornost ili samo teško puštanje?
Kad to počnemo razlikovati, godišnji više nije test karaktera. Postaje prilika da vježbamo zdraviji odnos prema radu, ulozi i vlastitim granicama.
8. Računajte na to da će prva dva dana biti čudna
Ovo je važno normalizirati. Prva dva dana godišnjeg često nisu pravi odmor. To je prijelaz. Tijelo i glava izlaze iz radnog ritma, a taj izlazak ne mora biti ugodan.
Neki ljudi se prvih dana osjećaju nemirno. Neki su razdražljivi. Neki ne znaju što bi sa sobom. Neki imaju osjećaj krivnje jer ništa ne rade. Neki su toliko umorni da im odmor prvo donese iscrpljenost, a ne lakoću. Neki posežu za telefonom jer ne znaju kako biti u praznom prostoru bez zadatka.
To ne znači da vam odmor ne treba. Često znači upravo suprotno.
Kad je sustav dugo u brzini, stajanje može djelovati neprirodno. Ako ste mjesecima radili u ritmu “moram, trebam, kasnim, odgovori, riješi, provjeri, požuri”, normalno je da tijelo ne zna odmah što bi s tišinom.
Zato je korisno ne donositi zaključke prvog dana odmora. Nemojte odmah misliti: “Ne znam se odmoriti.” “Meni godišnji ne pomaže.” “Možda bih ipak trebala nešto raditi.” “Samo ću pogledati mail da se smirim.”
Ponekad je upravo nemir znak da ste napokon stali. A kad stanemo, tek tada osjetimo brzinu u kojoj smo bili.
9. Pustite da neke stvari budu nesavršene
Jedan od razloga zašto ljudi rade na godišnjem je ideja da će time spriječiti nered. Ako pogledam mail, manje će se nakupiti. Ako odgovorim na ovo, bit će lakše kad se vratim. Ako samo uskočim na kratko, spriječit ću problem.
Ponekad je to istina. Ali često nije. Često samo održavamo iluziju da možemo spriječiti svaki nered ako ostanemo dovoljno uključeni. A cijena te iluzije je odmor koji nikad stvarno ne počne.
Realno, nakon godišnjeg će vas uvijek nešto dočekati. Bit će mailova. Bit će odluka koje nisu donesene kako biste ih vi donijeli. Bit će stvari koje treba pohvatati. Netko će možda nešto napraviti nespretno. Netko će možda čekati vaš odgovor. Neki proces neće biti idealan.
To je normalno.
Cilj godišnjeg nije da se vratite u savršen inbox. Cilj godišnjeg je da se vratite s više kapaciteta nego kad ste otišli. To je velika razlika. Ako cijeli godišnji provedete pokušavajući smanjiti količinu posla koja će vas dočekati, možda ćete se vratiti s nekoliko mailova manje, ali i s istom razinom umora. A onda se postavlja pitanje: što ste zapravo dobili? Ponekad je zrelije pustiti da stvari budu malo nesavršene nego stalno intervenirati da bi sve izgledalo uredno. To nije neodgovornost. To je prihvaćanje realnosti da odmor ima svoju svrhu i da ne možemo stalno žrtvovati oporavak zbog privida kontrole.
10. Pripremite povratak, ne samo odlazak
O godišnjem često razmišljamo samo do trenutka odlaska. Treba završiti zadatke, predati obaveze, postaviti out-of-office i otići. Ali jednako je važno pripremiti povratak. Ako znate da se vraćate ravno u kaos, mozak će već tijekom odmora pokušavati preventivno raditi. Počet ćete razmišljati što vas čeka, koliko će mailova biti, koji sastanci su odmah prvi dan, tko će nešto tražiti, što će vas zatrpati čim otvorite laptop.
Zato prvi radni dan nakon odmora ne bi trebao biti kazna za to što ste se odmorili. Ako možete, nemojte ga napuniti sastancima od 8 ujutro. Ostavite prostor za pregled mailova, hvatanje konteksta, prioritizaciju i realan povratak u radni ritam. Ne morate nadoknaditi cijeli godišnji prvi dan nakon povratka.
Povratak treba biti dio plana. To je važno i psihološki. Lakše ćete se isključiti na odmoru ako znate da vas nakon odmora ne čeka zid. Ako znate da postoji prostor za povratak, manje je potrebe da tijekom odmora “samo malo pripremate teren”.
U idealnom slučaju, godišnji ima tri faze: pripremu odlaska, stvarni odmor i pametan povratak. Ako preskočimo prvu i treću fazu, druga vrlo često pati.
Out-of-office nije formalnost, nego granica
Jedan od najjednostavnijih, a često podcijenjenih alata za isključivanje je poruka o odsutnosti. Većina ljudi napiše nešto generički: “Na godišnjem sam do tog datuma. Javit ću se po povratku.” To je korektno, ali često nedovoljno.
Dobar out-of-office treba jasno komunicirati tri stvari: do kada vas nema, hoćete li čitati mailove i kome se ljudi mogu obratiti u međuvremenu.
Na primjer: “Na godišnjem sam do i za to vrijeme neću čitati mailove. Za temu X možete se obratiti osobi A, za temu Y osobi B. Ako vaša poruka nije hitna, javit ću se nakon povratka.”
Ključna rečenica je: neću čitati mailove. Mnogima je neugodno to napisati jer zvuči previše direktno. Ali upravo ta jasnoća štiti i vas i druge. Ako napišete “sporije odgovaram” ili “ograničeno sam dostupna”, zapravo otvarate vrata očekivanju da ipak pratite poruke. Ljudi se puno lakše prilagode jasnoj granici nego nejasnoj dostupnosti.
Što kad osjećate krivnju jer ne odgovarate?
Krivnja je česta tema kod ljudi koji su navikli biti odgovorni, pouzdani i dostupni. Nije rijetkost da osoba na godišnjem ne radi, ali se osjeća loše jer ne radi. Ne otvara mail, ali razmišlja bi li trebala. Ne odgovara na poruku, ali osjeća nelagodu jer netko čeka. Ne želi raditi, ali ima osjećaj da “nije fer” prema drugima.
Tu je važno postaviti pitanje: što bi bilo fer prema vama?
Je li fer da cijele godine budete dostupni, a onda i odmor provedete poluprisutni? Je li fer da fizički odete, ali mentalno ostanete na poslu? Je li fer da se vratite jednako umorni jer niste htjeli nikoga razočarati?
Krivnja nije uvijek znak da radimo nešto pogrešno. Ponekad je samo znak da radimo nešto drugačije od onoga na što smo navikli. Ako ste navikli stalno odgovarati, nedostupnost će se u početku možda osjećati pogrešno. Ali osjećaj ne mora biti dokaz. To može biti samo stari obrazac koji se buni.
Zato je važno unaprijed odlučiti što je vaša granica, a ne donositi odluke svaki put kad se pojavi nelagoda. Jer ako svaki impuls krivnje tretiramo kao razlog za akciju, vrlo brzo ćemo opet biti dostupni svima osim sebi.
Odmor nije luksuz, nego uvjet kapaciteta
U poslovnom svijetu odmor se često još uvijek tretira kao nešto što je lijepo imati ako sve drugo dopušta. Kao nagrada nakon dovoljno rada. Kao prostor koji se može prekinuti ako “stvarno treba”. Kao nešto manje važno od sastanka, klijenta, projekta ili roka.
Ali odmor nije ukras produktivnog života. Odmor je uvjet kapaciteta. Bez odmora se smanjuje pažnja. Smanjuje se strpljenje. Smanjuje se kreativnost. Smanjuje se sposobnost donošenja dobrih odluka. Smanjuje se emocionalna dostupnost za ljude oko nas. Smanjuje se tolerancija na stres. Smanjuje se sposobnost da razlikujemo važno od nevažnog.
Kad ljudi dugo ne odmaraju, često ne postanu samo umorni. Postanu reaktivni. Postanu kratkog fitilja. Počinju sve doživljavati kao hitno. Teže se koncentriraju. Teže se vraćaju sebi. I onda, paradoksalno, još više osjećaju da moraju stalno biti uključeni jer im sustav iznutra više nema dovoljno prostora.
Zato je odmor puno ozbiljnija tema nego što volimo priznati. Nije pitanje samo hoćemo li uživati na godišnjem. Pitanje je kakvi se vraćamo u svoj život.
Prava praksa počinje u trenutku kad poželite provjeriti mail
Važno je reći i ovo: cilj nije da na godišnjem nikad ne osjetite impuls da pogledate telefon. Ako ste dugo bili u ritmu dostupnosti, impuls će se pojaviti. Možda više puta. Možda baš kad vam je dosadno. Možda kad ste umorni. Možda kad se pojavi tišina. Možda kad netko drugi uzme mobitel pa automatski posegnete za svojim.
To nije neuspjeh.
To je trenutak prakse.
Praksa nije u tome da budete savršeno mirni. Praksa je u tome da primijetite: sada bih provjerila mail. Sada tražim sigurnost. Sada želim kontrolu. Sada mi je čudno što nisam dostupna. Sada bih se vratila u poznati obrazac.
I onda ne morate odmah poslušati taj impuls. Možete ga pustiti da prođe. Možete odložiti telefon. Možete se vratiti razgovoru, knjizi, šetnji, ručku, djeci, partneru, sebi. Ne zato što ste “zen”, nego zato što razumijete što se događa.
To je puno realniji mindfulness od savjeta “samo budi ovdje i sada”. Biti ovdje i sada ponekad znači primijetiti koliko snažno želite pobjeći natrag u posao.
I svejedno ostati.
Godišnji ne pokazuje samo koliko smo umorni, nego i koliko smo vezani za dostupnost
Isključivanje na godišnjem nije stvar savršene discipline. Nije ni stvar toga da jednostavno odlučimo “neću misliti na posao” i onda se to dogodi. Isključivanje je kombinacija pripreme, jasnih granica, realnog handovera, smanjenih okidača, dogovora s timom i spremnosti da pogledamo vlastitu potrebu za kontrolom.
Zato nije dovoljno staviti out-of-office i nadati se najboljem.
Treba zatvoriti otvorene krugove. Treba odlučiti što znači nedostupnost. Treba dogovoriti što je stvarno hitno. Treba maknuti aplikacije koje nas vuku natrag. Treba ne upasti u zamku jutarnje provjere. Treba primijetiti potrebu za kontrolom. Treba razlikovati odgovornost od stalne dostupnosti. Treba znati da će prva dva dana možda biti čudna. Treba pustiti da nešto bude nesavršeno. Treba pripremiti i povratak, ne samo odlazak.
Jer “samo ću kratko” rijetko znači samo kratko. Češće znači: samo ću se na pet minuta vratiti u stanje iz kojeg sam zapravo otišla da se oporavim.
A godišnji bi trebao biti upravo suprotno.
Ne dokaz da možemo biti dostupni i dok odmaramo.
Nego podsjetnik da ne moramo stalno biti dostupni da bismo bili odgovorni.
PIŠE: Maja Prović, Coaching, Mindfulness trener i mindset mentor
Kao motivacijski govornik, trener mindfulness vještina i autorica knjiga, Maja Prović posvećena je pomaganju ljudima da otkriju vlastite snage, prevladaju unutarnje blokade i naprave pozitivne promjene u svom životu. Nakon više od 27 godina rada u različitim profesijama, od medicinske sestre i odgojiteljice djece, do voditeljskih pozicija u financijama i marketingu, odlučila je slijediti svoj istinski poziv i posvetiti se radu s ljudima. Svoj put pronašla je kroz mindfulness i razvila pristup urbanog mindfulnessa, prilagođen ljudima koji žive i rade u izazovnom ritmu modernog života.
Foto: Freepk
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Zašto je godišnji odmor važan za vaše mentalno zdravlje