Piše: Petra Maroja
Spermidin ima jako neobično ime koje, čak i kada o njemu ne znamo ništa, izazove barem malu znatiželju. Povezanost sa sjemenom tekućinom doista postoji, ali da bismo razumjeli kako je dobio ime, trebamo se vratiti nekoliko stoljeća unatrag. Mnogo prije razgovora o dugovječnosti i staničnoj obnovi, ova je priča počela jednim pogledom kroz mikroskop.
Nizozemski istraživač Antonie van Leeuwenhoek još je 1678. opisao kristale u ljudskoj sjemenoj tekućini. Danas znamo da su bili povezani sa sperminom, molekulom srodnom spermidinu. Odatle potječe korijen njihova imena. Spermidin je zasebno opisan mnogo kasnije, u radu iz 1927. godine, kada su istraživači razjasnili njegovu kemijsku strukturu i sintezu. Ime je ostalo kao trag povijesti njegova otkrivanja.
Danas spermidin poznajemo kao molekulu prisutnu u našim stanicama, u ženskom i muškom organizmu, ali i u biljkama i brojnim mikroorganizmima. Pripada skupini poliamina, malih spojeva važnih za stanični rast i stvaranje proteina. Tijelo ga može samo proizvesti, unosimo ga hranom, a stvaraju ga i određene bakterije u crijevima. Njegova prisutnost u našem životu zato je mnogo običnija nego što naziv sugerira.
Povezan je s autofagijom
Ono što ga je dovelo u središte istraživanja dugovječnosti njegova je povezanost s autofagijom. Iza još jedne pomalo neobične riječi krije se vrlo praktičan posao: stanica razgrađuje dijelove koji su oštećeni, istrošeni ili joj više nisu potrebni, a njihove sastavnice može ponovno upotrijebiti. Tako održava vlastiti prostor funkcionalnim i osigurava materijal za nove potrebe.
Najlakše je to zamisliti kao sustav održavanja koji radi unutar stanice. Proteini imaju svoj vijek, a i mitohondriji, u kojima nastaje velik dio stanične energije, mogu se oštetiti. Stanica takve dijelove može obuhvatiti membranom i dostaviti ih lizosomima, odjeljcima u kojima se razgrađuju. Iz onoga što se razgradi ponovno nastaju korisne gradivne tvari. U biologiji obnova vrlo često uključuje upravo takvu ponovnu upotrebu.
Važnost tog procesa prepoznata je i Nobelovom nagradom za fiziologiju ili medicinu, koju je Yoshinori Ohsumi dobio 2016. za otkrića mehanizama autofagije. Njegov rad pomogao je objasniti kako stanice provode tu unutarnju razgradnju i recikliranje.
Spermidin je dio sustava koji regulira te procese. U eksperimentalnim istraživanjima pokazalo se da može potaknuti autofagiju, zbog čega se proučava njegova uloga u očuvanju stanične funkcije tijekom starenja. Tu se razgovor o godinama širi na ono što se u nama svakodnevno održava i mijenja. Za dobar rad stanice važna je i sposobnost da na vrijeme razgradi ono što joj smeta.
Nalazi se u brojnim namirnicama
Postoji i poveznica s postom, o kojem se često govori upravo u kontekstu autofagije. U istraživanju objavljenom 2024. u časopisu Nature Cell Biology zabilježen je porast spermidina tijekom određenih režima posta i kod ljudskih sudionika. Pokusi na stanicama dodatno su pokazali njegovu ulogu u regulaciji autofagije pri nedostatku hranjivih tvari. Takvi nalazi pomažu razumjeti kako se organizam prilagođava promjenama u dostupnosti hrane.
Spermidin, međutim, susrećemo i za našim stolom. Pšenične klice, soja, određene vrste gljiva i grašak među namirnicama su koje ga sadržavaju. Količine se razlikuju ovisno o vrsti namirnice i načinu obrade, pa raznolika prehrana ima više smisla od traženja jedne savršene namirnice. Molekula o kojoj čitamo u znanstvenim časopisima može, sasvim jednostavno, biti dio našeg ručka.
Prehrana je znanstvenicima omogućila da spermidin proučavaju i kroz dulje razdoblje. U promatračkom istraživanju koje je obuhvatilo 829 ljudi, praćenih tijekom dvadeset godina, veći unos spermidina hranom bio je povezan s manjom smrtnošću. Rezultati su objavljeni u časopisu American Journal of Clinical Nutrition. Takva povezanost daje dobar razlog za daljnja istraživanja, iako sama po sebi ne dokazuje da spermidin produljuje život.
Očuvanje stanične funkcije
Nakon priče o NAD+, spermidin prirodno otvara još jedan dio razgovora o našim stanicama. Proizvodnja energije odvija se usporedno s održavanjem i obnovom onoga što tu energiju koristi. Stanica mora održavati rad mitohondrija, ali i prepoznati te razgraditi one koji su oštećeni. Zato su energija i obnova toliko povezane teme u istraživanjima dugovječnosti.
Kada razmišljamo o dugovječnosti, korisno je razumjeti i taj manje vidljivi dio priče. Lako pratimo kako izgledamo, koliko smo aktivni i imamo li dovoljno energije za svoj dan. Na staničnoj razini istodobno se odvija posao o kojem rijetko razmišljamo i koji ne vidimo golim okom.
Od prvih opažanja kroz mikroskop do današnjih istraživanja prošla su stoljeća. Neobično ime ostalo je isto, a naše se razumijevanje ove molekule znatno proširilo. Danas znamo da se dio očuvanja stanične funkcije oslanja na sposobnost razgradnje i ponovne upotrebe vlastitih sastavnica. Spermidin je jedan od razloga zašto u razgovoru o dugovječnosti sve više pozornosti posvećujemo i tome kako se obnavljamo.
Tekst: Petra Maroja
Petra Maroja direktorica je brenda Longevity Pen za Adriu i bavi se razvojem i pozicioniranjem inovativnih wellness i longevity projekata u Hrvatskoj. Poseban interes usmjerava na teme zdravog starenja, prevencije i tehnologija koje podržavaju kvalitetniji i vitalniji život. U svojim kolumnama za Slowliving istražuje kako znanost, tehnologija i svakodnevne navike mogu doprinijeti duljem, zdravijem i kvalitetnijem životu. Više o projektu Longevity Pen dostupno je na www.longevitypen.hr.
Foto: Privatna arhiva, pexsels
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Molekula dugovječnosti ili novi wellness trend: Zašto NAD+ privlači toliku pozornost?