Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. listopada, ali teškoće s kojima ljudi žive ne pojavljuju se samo na datume označene u kalendaru. One se događaju u tišini svakodnevnih jutara, iza zatvorenih vrata, na radnim mjestima i u razgovorima u kojima često kažemo da smo dobro jer ne znamo kako objasniti da nismo.
Ovogodišnja tema Svjetske zdravstvene organizacije glasi „Čujmo proživljena iskustva: stvarni glasovi, stvarna promjena”. U središte stavlja ljude koji žive ili su živjeli s teškoćama mentalnog zdravlja te podsjeća da njihovo iskustvo nije samo osobna priča, nego i važna vrsta znanja.
Nije dovoljno samo saslušati nečiju priču
Ljude s iskustvom mentalnih teškoća često pozivamo da podijele svoju priču, ali ih mnogo rjeđe uključujemo u donošenje odluka o uslugama i oblicima podrške koji izravno utječu na njihove živote. Ovogodišnja poruka zato ide korak dalje: nije dovoljno nekoga saslušati, zahvaliti mu na hrabrosti i nastaviti po starom.
Stvarna promjena počinje kada osobe s proživljenim iskustvom sudjeluju u osmišljavanju sustava podrške, edukacija i politika mentalnog zdravlja. Njihov glas može pokazati gdje sustav ne vidi čovjeka, zbog čega se pomoć ponekad traži prekasno i što doista znači osjećati se sigurno, poštovano i uključeno u vlastito liječenje.
Mentalno zdravlje nije samo individualna odgovornost
Briga o mentalnom zdravlju često se svodi na savjete o odmoru, disanju, kretanju i postavljanju granica. Sve to može biti korisno, ali nije odgovor na svaki problem. Ne možemo meditacijom nadomjestiti dostupnu psihološku i psihijatrijsku pomoć, niti možemo osobu proglasiti nedovoljno otpornom zato što joj nije pomogla još jedna šetnja ili tehnika opuštanja.
Mentalno zdravlje oblikuju i uvjeti u kojima živimo: sigurnost, odnosi, financijski pritisci, radno okruženje, diskriminacija, dostupnost stručne pomoći i podrška zajednice. Zato odgovornost ne može počivati samo na osobi kojoj je teško. Potrebni su nam sustavi koji reagiraju na vrijeme i pružaju skrb u zajednici, uz poštovanje dostojanstva, prava i izbora svake osobe.
Što možemo učiniti danas?
Možemo prestati dijeliti ljude na „jake” i „slabe”. Možemo pitati kako je netko i ostati dovoljno dugo da čujemo iskren odgovor. Možemo ne nuditi brza rješenja, ne umanjivati tuđe iskustvo i ne koristiti dijagnoze kao uvrede. Možemo o odlasku psihologu ili psihijatru govoriti jednako prirodno kao o svakom drugom odlasku liječniku.
I možemo ozbiljno shvatiti vlastite znakove iscrpljenosti. Traženje pomoći ne mora biti posljednji korak kada više ne možemo izdržati. Može biti prvi korak kojim sebi priznajemo da ne moramo sve nositi sami.
Foto: Arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Muči vas burnout? Ovo su 4 koraka koja biste trebali poduzeti odmah!