Izgleda da smo danas konstantno u potrebi za nečim. Za svaku prigodu, aktivnost, posao trebamo nešto: od rokovnika do posebnih torbi i ruksaka, digitalnih gadgeta, pa sve do edukacija za svaki segment života. Pitanje jesmo li dovoljni i je li nam ikad dovoljno možda neće naći generalni odgovor, ali barem nas može potaknuti na razmišljanje koje nas možda može dovesti koji korak bliže vlastitom odgovoru.
Danas smo svi pod pritiskom da bi trebali dobiti još jednu diplomu, papir, certifikat kako bi se osjećali sposobni i bili stručni. Želimo edukacije, želimo znanje, prijavljujemo se na besplatne edukativne sadržaje, upijamo podcaste,… No, izgleda kao da nam je svega previše, toliko da ne stignemo pogledati sve te obavijesti na ekranu naših dnevnih aktivnosti, rasporeda ili planova.
Mladi poduzetnici neće ostvariti svoje poduzetničke uspjehe ako nisu završili sve moguće edukacije.
Mlade majke neće biti dobre ako nisu kupile sve edukacije i programe koji se nude o odgoju djece.
I ne samo to, ako nisu počele raditi na vlastitom samopouzdanju, odnosu sa sobom i slično.
Da se razumijemo, trebamo učiti, educirati se, upoznavati sa svim verzijama sebe. Trebamo se razvijati mentalno i socijalno. Trebamo emocionalno sazrijevati. Trebamo rasti, istraživati, pitati, tragati… No jesmo li pretjerali? Jesmo li možda i tu htjeli linijom manjeg otpora i živjeti sporedne uloge u predstavi vlastitog života?
Jesmo li se sadržajem/ima toliko opteretili da naša intuicija i prirodne vještine osjećaju kao da ih gušimo, potiskujemo i nemamo povjerenja u njih?
Jesmo li počeli vjerovati papiru i satima provedenim u sudjelovanju na nekom tečaju, nego vlastitom znanju do kojeg smo došli listanjem knjiga, slušanjem ili razgovorom.
Jesmo li počeli sve te današnje dodatne „obvezne“ sadržaje koristiti kao putokaze u vlastitom životu zaboravljajući na trenutke u kojima najbolji savjet možemo dati sebi samima. U kojima jedino mi možemo čuti što je našem tijelu i nama potrebno? Naravno, uz pretpostavku da znamo slušati… Da smo emocionalno zrele osobe koje odgovorno žive svoje živote.
Usporedbe radi, kako smo se snalazili i putovali na novim i nepoznatim mjestima dok nije bilo Google Mapsa?
Nismo rekli “ne znam” i ostali na mjestu. Snašli bi se. Orijentirali bi se pitajući druge, pamteći izloge i dućane, a oni malo snalažljiviji i s boljom orijentacijom prepoznajući strane svijeta.
Bili smo prisutniji u svakom koraku, istraživanju, potrazi, ali i u rješenju. Čini se kao da smo uz sve dodatne alate koji bi nam trebali „štedjeti“ vrijeme, vrijeme izgubili. Jer stalno kasnimo. Često zaboravljamo i ponekad se sjetimo da smo zaboravili i nastojimo u posljednji tren reagirati.
Od kada je Google Mapsa, jedva vidimo i rupu na cesti. Jer gledamo gdje ćemo se parkirati u gradu, a u grad još nismo niti stigli. Razmišljajući tako gubimo iz našeg vidnog polja znakove po putu. Novosti, zanimljivosti, trenutak „ovdje i sada“. Koliko malo zapravo pridajemo pažnje intuitivnosti, slobodi, radoznalosti i spontanosti – jeste li se ikada to zapitali?
Jesmo li dopustili da nas svi ti današnji sadržaji „za one koji žele znati više“ i živjeti bolje vode kao navigacija u nepoznato bez koje ćemo se osjećati izgubljeno ako slučajno nestane signala ili baterija dođe kraju prije nego mi dođemo na cilj.
Ovaj tekst ne nudi odgovore niti rješenja. Ovaj tekst želi „probuditi“ moždane vijuge čitatelja i osvijestiti ljepotu „ovdje i sada“. Usporiti vrijeme, podići vrijednosti kojima bi trebali težiti, a nemaju mjernu jedinicu u nekoj valuti, satima, ocjenama, kilogramima …
Ne preostaje nam puno nego povremeno osvijestiti jesmo li dovoljni i hoće li nam ikada biti dovoljno?
Tekst: dr.sc. Anđela Jelić, mag.psych.
Foto: Pexels
