Prijateljici ćemo se javiti kada prođe ovaj naporan tjedan. Na izlet ćemo kada završimo projekt. Ponovno ćemo čitati kada djeca budu malo samostalnija. Postoje stvari koje želimo godinama, a stalno im nalazimo novo mjesto u budućnosti. Pritom ne mislimo da odustajemo od njih. Uvjerene smo da ih samo nakratko odgađamo. Ali naporan tjedan zamijeni drugi, nakon jednog projekta stigne novi, a slobodno subotnje jutro potrošimo na sve što preko tjedna nismo stigle.
Obveze imaju rok. Naše želje uglavnom nemaju. Na poslovni mail netko čeka odgovor. Račun ima datum dospijeća. Dijete treba odvesti na trening u određeno vrijeme. Šetnja, razgovor s prijateljicom ili tečaj keramike mogu čekati jer se, barem naizgled, ništa neće dogoditi ako ih opet preskočimo. Upravo zato najlakše ispadnu iz rasporeda. Kada se to ponavlja, dani mogu biti potpuno ispunjeni, a da u njima gotovo nema ničega čemu smo se osobno veselili. Nismo zaboravili što volimo. Samo smo navikli da to dolazi posljednje.

Nije uvijek problem u organizaciji
Nekome doista nedostaju novac, podrška, zdravlje ili slobodno vrijeme. Osobi koja radi dva posla ili skrbi o bolesnom roditelju savjet da „bolje posloži prioritete“ može zvučati okrutno. No i kada postoji nešto prostora, možemo se uhvatiti kako ga prvo pokušavamo zaslužiti: još samo oprati rublje, odgovoriti na poruke, dovršiti prezentaciju. Ako sebi dopuštamo nešto lijepo tek kada je sve ostalo riješeno, postavili smo uvjet koji se stalno pomiče. U većini kućanstava i poslova uvijek postoji nešto nedovršeno. Što zapravo čekamo?
Korisno je uzeti jednu stvar koju dugo odgađamo i pogledati što stoji iza nje. Nedostaje li nam stvarno cijeli vikend ili nam je neugodno otići na dva sata i prepustiti nekome drugome obveze? Čekamo li društvo za izlet jer nam je tako draže ili zato što ne želimo nikamo sami? Odgađamo li povratak crtanju jer nemamo vremena ili zato što nas brine koliko smo izgubili vještinu? Odgovori nisu uvijek ugodni, ali nam pomažu razlikovati stvarnu prepreku od uvjeta koji smo sami postavili.

Dajte želji termin, a ne samo obećanje
„Trebale bismo na kavu“ može ostati u porukama mjesecima. „Možeš li u četvrtak u 18 sati?“ već je dogovor. Isto vrijedi za ono što želimo raditi sami: provjeriti termin radionice, odabrati datum izleta ili ostaviti nedjeljno jutro slobodno za knjigu. Ako trenutačno ne možemo ostvariti cijeli plan, vrijedi vidjeti postoji li izvediva verzija. Putovanje možda mora pričekati, ali jedan dan izvan grada ne mora. Tečaj koji traje nekoliko mjeseci možda ne stane u raspored, ali jednokratna radionica može. Važno je i dogovoriti tko tada preuzima zajedničke obveze, kako naše slobodno vrijeme ne bi postojalo samo pod uvjetom da sve unaprijed same odradimo.
Nećemo svaki tjedan imati prostora za sve što želimo, niti je potrebno svaki slobodan sat pretvoriti u posebno iskustvo. Ali vrijedi pogledati kalendar za sljedećih mjesec dana: ima li u njemu ičega što smo upisali zato što to želimo, a ne zato što netko na nas računa? Ako nema, odaberimo jednu stvar i dogovorimo je. Ne kada se život smiri. Nego u ovom rasporedu koji već imamo, uz nešto što ćemo prepustiti, pojednostavniti ili ovaj put ostaviti nedovršeno.
Foto: Magnific
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Petra Maroja: Želimo živjeti dulje. Razmišljamo li o tome hoćemo li imati snage za taj život?

