Mindfulness je postao gotovo uobičajen dio poslovnog rječnika. No ako zaposlenike učimo kako lakše podnositi stres, a istodobno ne mijenjamo uvjete koji ga stvaraju, čemu nam takva praksa zapravo služi?
Upravo to pitanje otvaramo u razgovoru s Majom Prović, poduzetnicom, autoricom i certificiranom mind & mindfulness trenericom s gotovo tri desetljeća iskustva u korporativnim sustavima i menadžmentu. Razgovarale smo o liderima koji djeluju smireno, ali izbjegavaju odgovornost, o radu na sebi koji lako postane novi pritisak te o tome zašto svjesno vodstvo ne isključuje teške razgovore, čvrste granice i nepopularne odluke.
Povod je peto izdanje Mindful Leadership konferencije, koja će se 21. i 22. studenoga održati u Zagrebu, a na kojoj će Maja Prović održati predavanje „Paradoks prisutnosti: Okruženi smo spavači(ca)ma”, a prije konferencije pitali smo je koliko smo u svojim odlukama, odnosima i načinu rada uopće prisutni i koliko toga još uvijek radimo po navici.
Mindfulness se u poslovnom svijetu često nudi zaposlenicima kao pomoć u nošenju sa stresom. Postoji li opasnost da tako liječimo posljedice, dok radna kultura koja ih proizvodi ostaje netaknuta?
Mindfulness nije voda koja gasi požar. Ako zaposlenike učimo kako da lakše podnose stres, a pritom ne preispitujemo radnu kulturu, svjesnost vodstva, nerealna očekivanja i obrasce koji taj stres stvaraju, mindfulness gubi svoju svrhu i postaje alat prilagodbe, a ne stvarne promjene. Nije poanta naučiti ljude da bolje podnose ono što možda uopće ne bi trebali podnositi.
Samo da naglasim, kada govorim o mindful leadershipu, volim proširiti perspektivu izvan poslovnog svijeta. Za mene svjesno vodstvo počinje od svakog pojedinca i njegove sposobnosti da nauči voditi sebe iz mira, a ne iz stresa i automatskih reakcija. Jer stres ne nastaje samo na poslu. Prisutan je i u našim odnosima, očekivanjima, uvjerenjima, stalnoj žurbi i potrebi da sve držimo pod kontrolom. Vrijednost mindfulnessa ili svjesne prisutnosti nije u tome da postanemo otporniji na sve što nas iscrpljuje, nego da osvijestimo što nas iscrpljuje, zašto na to pristajemo i što možemo promijeniti kako bi postigli unutarnju mirnoću I razumjeli vlastite izbore.
Kako razlikovati istinski mirnog lidera od osobe koja smirenost koristi kako bi izbjegla neugodan razgovor, sukob ili preuzimanje odgovornosti?
Mir se ne prepoznaje u situacijama kada sve ide prema našim očekivanjima. Prepoznaje se kada stvari krenu drugačije od naših očekivanja. Netko može djelovati smireno, govoriti tihim glasom i izbjegavati konflikte, a da je iznutra prepun straha, frustracije, potisnutih emocija ili potrebe da ga svi prihvaćaju. Za mene unutarnji mir ne znači odsutnost neugodnih emocija, nego sposobnost da ih prepoznamo i da ne dopustimo da nesvjesno upravljaju našim ponašanjem.
Osoba koja je razvila tu sposobnost može izgovoriti neugodnu istinu, postaviti granicu, priznati pogrešku ili ući u težak razgovor bez potrebe za glasnim gestikulacijama, potrebe da napada, dokazuje se ili bježi iz vlastite odgovornosti. To vrijedi jednako za lidericu velike organizacije, roditelja, partnera ili bilo kojeg čovjeka koji želi kvalitetnije upravljati svojim životom.
Može li i mindfulness postati oblik kontrole, još jedan način da stalno nadziremo svoje misli, emocije i reakcije?
Može, posebno ako mindfulness pretvorimo u još jedan zadatak koji moramo uspješno obavljati. Primjećujem koliko ljudi danas osjeća pritisak da stalno rade na sebi, da budu pozitivni, emocionalno stabilni, smireni i svjesni. Kao da smo i od unutarnjeg mira napravili još jedan zadatak koji trebamo uspješno odraditi. Zato je važno razumjeti kako stvari funkcioniraju da bi ih ispravno koristili.
Mindfulness nije pokušaj da kontroliramo svaku misao ili uklonimo svaku neugodnu emociju. Svjesnost nas uči da možemo primijetiti različitosti , vlastite misli, emocije I izbore, bez osuđivanja ,komentiranja I analiziranja. Ne moramo uvijek biti dobro niti možemo. Iluzija je vjerovati da netko uvijek može biti dobro I savršeno smiren. No, mindfulness praksa, omogućuje pojedincu brže primjećivanje kada nije dobro I promatranje vlastitih emocija uz mogućnost da s njima upravlja. Mindfulness nisu samo tehnike o Kojima se govori I s Kojima se on najčešće povezuje. Meditacija, skeniranje tijela, svjesno jedenje I senzorno promatranje su tehnike unutar midnfulnessa. Ja volim mindfulness stavove , njih podučavam I smatram da kada njih usvojite život postaje znatno ljepši, lakši I jednostavniji. Neki od njih su prihvaćanje npr. različitosti, strpljenje, otpuštanje npr. očekivanja, kontrole I perfekcionizma, ljubaznost I ostali. Mindfulness ne prakticiramo kako bi imali kontrolu nad životom, nego kako ne bi živjeli pod kontrolom vlastitih nesvjesnih reakcija.
Svjesno vodstvo lijepo zvuči dok su odnosi stabilni. Kako izgleda kada lider mora nekome dati otkaz, donijeti nepopularnu odluku ili jasno reći „ne”?
Svjesno vodstvo nikada nisam doživljavala kao obećanje da će sve odluke biti ugodne, da ćemo uvijek biti blagi ili da će svi biti zadovoljni nama. Život traži odluke koje nisu jednostavne. Ponekad moramo prekinuti suradnju, izaći iz odnosa ili jasno reći da nešto više ne možemo ili ne želimo prihvaćati. Razlika je u stanju iz kojeg donosimo takvu odluku.Ako djelujemo iz straha, ljutnje, povrijeđenog ega ili potrebe za kontrolom, velika je vjerojatnost da ćemo stvoriti dodatnu patnju, sebi ili drugima. Kada razvijamo svjesnost, učimo zastati, sagledati širu sliku i odgovoriti umjesto da automatski reagiramo.
To ne znači da odluka postaje laka. Već znači da je možemo donijeti s više jasnoće, odgovornosti i poštovanja. Nitko ne dođe do točke otkaza jer su obje strane bile zadovoljne I na kraju, otkaz nije kazna, može biti I nagrada, olakšanje, novi putokaz, naravno, ta percepcija dolazi iz svjesnosti o sebi I svojim vrijednostima.
Nakon gotovo tri desetljeća rada u korporativnim sustavima, koje ste ponašanje nekoć smatrali znakom dobrog lidera, a danas ga vidite kao problem?
Kada krenete u korporativni svijet ne znate koje su ulice mračne, a koje osvjetljene. Ako nemate svjesnost o sebi lako ćete zalutati. Sjećam se sebe u tom svijetu. Dugo sam vjerovala da će, ako budem dovoljno radila, trudila se i šutjela, netko prepoznati moj potencijal i nagraditi moj doprinos. U korporativnom svijetu takvo se ponašanje često poistovjećuje s predanošću, lojalnošću i uspjehom. I sama sam godinama živjela prema tim pravilima. Dvanaestosatni radni dan i puna agenda bili su mi potvrda vlastite vrijednosti i produktivnosti.
Danas razumijem koliko nas takav način razmišljanja može iscrpiti, pa čak i ozbiljno narušiti naše zdravlje. S vremenom se promijenilo i moje poimanje dobrog lidera. Nekada sam autoritet povezivala sa titulom, pozicijom i sposobnošću da se uvijek ima pravi odgovor. Danas istinsku snagu prepoznajem u osobi koja ima miran, stabilan um, unutarnju jasnoću i mudrost da vodi bez potrebe za zastrašivanjem ili dokazivanjem moći. Vođa ne izbjegava odgovornost. On ju preuzima. Drago mi je vidjeti da mlađe generacije ne pristaju na kompromis kada je njihovo slobodno vrijeme I kvaliteta života u pitanju. Ne nasjedaju na fore trudi se, povuci preko leđa sve, i netko će te prepoznati. Oni prepoznaj svoju vrijednost i idu iz obrnute percepcije a to je da se I poslodavac ili nadređeni, treba dokazati da bi ga oni prihvatili.
Kada govorimo o radu na sebi, koliko lako osobni razvoj postane pretjerana usmjerenost na sebe? Gdje prestaje samosvijest, a počinje zaokupljenost vlastitim unutarnjim svijetom?
Danas imamo toliko informacija, tehnika i metoda da se lako možemo izgubiti u stalnom analiziranju sebe. Rekla bih da su ljudi počeli radom na sebi a završili u krajnosti bijega od sebe neprestanim edukacijama prikupljanjima još jedne tehnike, certifikata i programa. Previše se bave prošlošću i pitanjima zašto sam tako reagirala? Koje uvjerenje stoji iza toga? Što još trebam iscijeliti, promijeniti ili naučiti? A premalo življenjem u sadašnjem trenutku u kojem imamo sposobnost prihvatiti sebe sa svim svojim polaritetima bez da ih težimo učiniti savršenima. Za mene samosvijest ima smisla samo ako nam pomaže da budemo prisutniji u vlastitom životu i kvalitetnije povezani s vlastitim izborima I odlukama koje se kao valovi reflektiraju na zajednicu. Ako rad na sebi ne vodi prema više razumijevanja, prihvaćanja, odgovornosti i slobode, vrijedi se zapitati čemu nam sve skupa, zapravo služi. Važno mi je reći i da osobni razvoj nije potraga za savršenom verzijom sebe jer takva verzija ne postoji. Samosvijest nije bijeg u unutarnji svijet I izolacija. Samosvijest je sposobnost pojedinca da bude više prisutan dok se život događa bez cenzure i energetske manipulacije.
Može li se učinak svjesnog liderstva vidjeti i izmjeriti? Koje biste promjene očekivali u timu, osim toga da se ljudi subjektivno osjećaju bolje?
Vjerujem da se sve može izmjeriti, samo je pitanje koje mjerne jedinice koristimo i što zapravo želimo mjeriti. Učinak svjesnog vodstva najprije ćemo primijetiti u svakodnevnom ponašanju, u više ljubaznosti, smirenijoj komunikaciji i kvalitetnijim odnosima.
Osoba koja razvija sposobnost svjesnog vođenja sebe možda će prvi put zastati prije nego što reagira po starom obrascu. Možda će naučiti postaviti granice, prestati prekidati druge dok govore ili osvijestiti koliko je zapravo odsutna dok istovremeno razgovara na mobitel i reže piletinu i mlince na tanjuru. Velika je razlika između „Napravi to” i „Značila bi nam tvoja podrška”. Sjećam se kolege koji je govorio da mu ide na živce kada ljudi previše zahvaljuju jedni drugima. Ja, naprotiv, vjerujem da se ništa ne podrazumijeva. Ako smo ovaj tjedan kolegama iskreno zahvalili tri puta više nego tijekom cijelog prošlog mjeseca, već imamo jedan vrlo konkretan pokazatelj promjene. A ako baš želimo brojke, možemo sljedećih sedam dana pratiti koliko smo puta reagirali impulzivno, a koliko smo zastali prije odgovora. Koliko smo puta nekoga pohvalili umjesto kritizirali? Jesmo li eksplodirali zbog svake muhe na prozoru ili smo joj jednostavno otvorili prozor i pustili je van, bez pola dana nepotrebne drame? Možda takve promjene nećemo odmah pronaći u klasičnim poslovnim izvještajima, ali itekako ćemo ih osjetiti u atmosferi tima, međusobnom povjerenju i načinu suradnje.
Za mene je jedan od najvažnijih pokazatelja svjesnog vodstva trenutak kada shvatimo da nas ista situacija koja nas je nekada potpuno izbacivala iz ravnoteže danas više ne vodi u istu automatsku reakciju. To je promjena koja počinje u nama, ali se neizbježno odražava na ljude oko nas.
Vaše ovogodišnje predavanje nosi naslov „Paradoks prisutnosti: Okruženi smo spavačima”. Kako govoriti o nesvjesnim obrascima drugih, a ne zauzeti poziciju osobe koja vjeruje da je „budnija” i svjesnija od njih?
Naslov je namjerno provokativan jer želim potaknuti pitanje koje često izbjegavamo: koliko smo zaista prisutni u vlastitom životu? Vjerujem da iza svega što radimo i govorimo stoji neka namjera. Moja namjera nije dijeliti ljude na bilo koji način, nego ih potaknuti da s više prisutnosti promatraju sebe, svoje reakcije i odnos prema svijetu koji ih okružuje. Jer ono što tako lako prepoznajemo i prosuđujemo kod drugih često je prilika da nešto osvijestimo i u sebi.
O procesu tzv. buđenja svijesti uvijek govorim s dubokim poštovanjem jer sam i sama prošla kroz vlastita preispitivanja i promjene a prolazim I dan danas. Znam koliko taj put može biti izazovan, ali i koliko nas može naučiti poniznosti. Svi imamo svoje automatizme, uvjerenja i obrasce kroz koje promatramo svijet. Često smo toliko zaokupljeni prošlošću ili budućnošću da nam sadašnji trenutak prolazi gotovo neprimijećeno. A posebno mi je zanimljiv paradoks da s razvojem svjesnosti ponekad počnemo vjerovati kako smo svjesniji, razvijeniji ili „probuđeniji” od drugih. To je samo još jedna suptilna igra ega, možda čak i opasnija jer je zamaskirana duhovnošću.
Što više razvijam vlastitu svjesnost, to jasnije vidim koliko toga još uvijek ne razumijem i koliko se nijedno stanje svijesti ne može uzeti zdravo za gotovo. Moje predavanje nije poziv da budimo druge, nego da se zapitamo koliko smo sami budni u vlastitom životu. Jer tko zna, možda i oni koji vjeruju da su budni samo sanjaju jedan lijep san u kojem su se probudili.
Postoji li trenutak u kojem lider treba prestati biti blag, strpljiv i empatičan te jednostavno postaviti čvrstu granicu?
Čudno je pitanje. Moj odgovor je zašto bi vođa trebao izgubiti blagost koja je odraz razumijevanja i ljubaznosti, strpljenje koje je odraz poštivanja procesa i empatiju koja je odraz prihvaćanja različitosti?
U mom svijestu, zastarjele su definicije u kojima je vođa odraz odrješitosti , grubosti, snage i nekakve namrštenosti. Imam ljude s kojima radim. Znam njihove granice ali i oni moje. Transparentno komuniciramo uz veliko poštovanje u prijenosu informacija. Ne petljam se u tuđi posao već pristupam u punom povjerenju umjesto provjeravanju svakog koraka. Odavno sam razumjela da smo svi jedni drugima vođe. Nemojte misliti da se uloge sutra već, ne mogu zamjeniti u svim razinama vođenja. Iz toga, poštovanje, jasnoća, empatija, blagost, strpljenje, razumijevanje, uvažavanje, osnovne su smjernice svjesnog vodstva.. Kada su pravila jasno dogovorena , kada ih svi razumiju i kada preuzimamo odgovornost u punoj svijesti i slobodnoj volji, granica je već postavljena. Roditelj je lider (vođa). Mora li prestati biti blag, strpljiv I empatičan da bi prenio poruku? Ili mora biti dosljedan , strpljiv, jasan i uporan u prijenosu iste?
Nakon pet godina konferencije, u što ste vezano uz mindfulness i liderstvo prestali vjerovati ili barem počeli ozbiljno preispitivati?
Svaka godina konferencije dodatno je učvrstila moje uvjerenje da nam je svjesnost danas potrebnija nego ikada.
Kada sam s Unom, mojom kćeri koja je idejni tvorac konferencije, pokretala Mindful Leadership dvodnevno iskustvo, imala sam jasnu namjeru približiti ljudima znanja, iskustva i smjernice koje im mogu pomoći da nauče voditi sebe iz stanja unutarnjeg mira, a ne stresa i nesvjesnih obrazaca. Ta se vizija nije promijenila čak naprotiv. S godinama samo se još više razvija, produbljuje i dobiva nove dimenzije. Od samog početka vjerujem da je svjesnost neizostavna u svim područjima našeg života i djelovanja, a ne samo u poslovnom svijetu. Ono što danas još jasnije razumijem jest da svjesnost nadilazi okvire same mindfulness prakse i tehnika s Kojima se povezuje.
Ona nije samo tehnika koju povremeno prakticiramo, nego kvaliteta prisutnosti koju možemo razvijati i živjeti kroz odnose, odluke, komunikaciju i svakodnevne postupke. Zbog toga na konferenciji iz godine u godinu okupljamo predavače iz različitih područja, s naglaskom na holističko razumijevanje čovjeka. Njegujemo integrativan pristup koji povezuje različita znanja, metode i perspektive te uvažava povezanost našeg mentalnog, emocionalnog, tjelesnog i socijalnog iskustva. Dinamika života je ubrzana, izloženost podražajima je nemjerljiva a ljudska pažnja hvata se za te podražaje koji nas udaljavaju od sebe. Naše je da čovjeka vratimo prema sebi i pomognemo mu da uspori kroz vlastiti život.
Naša je vizija danas još snažnija i jasnija. Ne mijenjamo njezinu suštinu, nego kontinuirano širimo perspektivu, povezujemo kvalitetne ljude u dijeljenju znanja i stvaramo prostor u kojem svjesnost prestaje biti samo tema o kojoj govorimo i postaje način na koji živimo.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Prof. dr. sc. Goran Marković: “Tijelo pamti način na koji živimo”