Što ostaje od lidera kada maknemo titulu, poziciju, rezultate i potrebu da uvijek ima odgovor? To je pitanje koje Vlatka Šrajbek postavlja i sebi i ljudima s kojima radi. Iza nje je više od 25 godina iskustva u financijama, strateškom upravljanju i poslovnim transformacijama, od čega više od 15 godina na vodećim pozicijama. Paralelno s korporativnom karijerom razvijala je osobnu praksu joge, meditacije i svjesnog disanja, koja ju je od poslovnih dvorana odvela do Rishikesha i Himalaje.
Uoči Mindful Leadership konferencije razgovarali smo o vodstvu koje se ne dokazuje stalnom dostupnošću i iscrpljenošću. Vlatka govori o tome kako se unutarnje stanje lidera prenosi na cijeli tim, zašto mir ne znači manjak ambicije te kako donositi teške odluke kada podaci više ne nude jasan odgovor. Govori i o uspješnim ljudima koji iza perfekcionizma skrivaju osjećaj da još uvijek nisu dovoljno dobri te o liderstvu koje počinje ondje gdje prestaje potreba da sve držimo pod kontrolom.
Vi istodobno pripadate svijetu financija, strateškog upravljanja i korporativnih transformacija te svijetu joge, meditacije i rada s dahom. Kada ste prvi put shvatili da se ta dva svijeta ne isključuju, nego nadopunjuju?
Zapravo, nikada nisam vjerovala da se ta dva svijeta moraju isključivati. Različiti su samo naizgled. U jednom govorimo o strategiji, financijama, rezultatima i odgovornosti. U drugom o svjesnosti, prisutnosti, unutarnjoj ravnoteži i razumijevanju sebe. A u središtu oba svijeta nalazi se čovjek.
Više od 25 godina gradim karijeru u financijama, od čega velik dio na vodećim pozicijama. Vodila sam timove, sudjelovala u velikim poslovnim transformacijama, donosila zahtjevne odluke i preuzimala odgovornost za rezultate kompanija. A paralelno s time, kroz jogu, meditaciju i rad s dahom, sve sam dublje upoznavala sebe.
Posebno tijekom boravka u Indiji, u Rishikeshu i Himalaji, postalo mi je jasno koliko je zapravo sve povezano. Rishikesh je jedno od najpoznatijih duhovnih središta Indije, mjesto koje generacijama privlači sadhuje, jogije, gurue i duhovne tragatelje. U Himalaji, koju jogijska tradicija povezuje i s Mahavatar Babajijem, doživjela sam nešto što je teško opisati riječima – duboku tišinu, prisutnost i osjećaj povezanosti.
Shvatila sam da istinska snaga ne dolazi uvijek iz djelovanja. Ponekad dolazi iz sposobnosti da budemo potpuno mirni. Danas znam da mi joga nije pomogla da pobjegnem od zahtjevnog poslovnog svijeta, nego da u njemu budem još prisutnija, jasnija i odlučnija. Jer prije nego što možemo kvalitetno voditi druge, moramo naučiti voditi sebe.
Jeste li osobne prakse počeli istraživati iz znatiželje ili je postojao trenutak u kojem vam dosadašnji način funkcioniranja više nije bio održiv?
Na početku je bila znatiželja. Ona duboka, unutarnja znatiželja koja nas vodi prema nečemu što još ne znamo objasniti. Oduvijek sam voljela istraživati, putovati, učiti i pomicati vlastite granice. No s vremenom je to istraživanje postalo mnogo više od znatiželje. Postalo je putovanje prema samoj sebi. Sjećam se trenutka prije desetak godina kada sam se zapitala: „Tko sam ja bez svoje poslovne titule, bez svih benefita i bez svega što sam godinama gradila?“ I tada sam se sama sebi nasmiješila. Taj osmijeh bio mi je dovoljan.
Nekoliko godina kasnije otišla sam u Indiju, gdje sam provela gotovo četiri mjeseca. U Rishikeshu sam živjela svakodnevnu jogijsku praksu, ustajala prije pet ujutro kada je počinjala praksa sa Guruom, prakticirala sadhanu, meditirala, učila od svojih učitelja i primila inicijaciju u Kriya Yogu. Posebno mjesto na tom putovanju zauzimaju Himalaja i njezina sveta mjesta. Boravila sam u meditacijskim špiljama povezanim s Babajijevom tradicijom, posjećivala hramove duboko u Himalaji, mjesta koja jogiji stoljećima smatraju svetima i ispunjenima posebnom duhovnom energijom.
Posjetila sam i nekadašnji ashram Maharishija Mahesha Yogija, utemeljitelja transcendentalne meditacije, poznat i kao Beatles Ashram, kao i Kriya Yoga ashram u Rishikeshu. To nisu bila turistička putovanja ili posjeti znamenitostima. Za mene su to bila mjesta dubokog osobnog iskustva, meditacije, tišine i povezivanja s tradicijama koje su postojale mnogo prije mene, kojima se iz godine u godinu rado vraćam.
Sjećam se osjećaja dok sam sjedila u meditacijskim špiljama. Tišina je bila gotovo opipljiva. Nije bilo ničega što trebam postići, nikome ništa dokazati, nikamo stići. Samo biti. Na tim sam mjestima osjećala snažnu energiju, ono što u svojem duhovnom iskustvu doživljavam kao visoku vibraciju prostora. Osjećala sam duboko poštovanje prema generacijama sadhua i duhovnih učitelja koji su ondje meditirali i tragali za spoznajom. I nešto što me možda najviše iznenadilo – osjećala sam se kao kod kuće.
Naravno, taj put nije bio samo lijep i inspirativan. Donio je i duboka osobna preispitivanja, suočavanja s vlastitim obrascima, strahovima i uvjerenjima. Ali upravo su me ti trenuci najviše transformirali. Indija me nije naučila kako postati netko drugi. Naučila me kako se vratiti sebi.
Što vas je više oblikovalo kao lidericu: poslovni uspjesi ili situacije u kojima niste imale kontrolu nad ishodom?
Bez dvojbe, situacije u kojima nisam imala kontrolu. Poslovni uspjesi dali su mi iskustvo, znanje i profesionalno samopouzdanje. Ali situacije u kojima stvari nisu išle prema planu naučile su me poniznosti, strpljenju i povjerenju. U financijama smo naučeni analizirati, predviđati, planirati i upravljati rizicima. I to je iznimno važno. No postoji granica između odgovornog upravljanja i naše potrebe da kontroliramo sve.
S vremenom sam naučila da mogu preuzeti punu odgovornost za svoje odluke, ali ne mogu uvijek kontrolirati njihov ishod. Jedno od najsnažnijih iskustava te lekcije doživjela sam i na Kilimandžaru. Moj partner i ja krenuli smo na uspon bez posebnih fizičkih priprema i bez prethodnih aklimatizacijskih uspona. Ja sam doslovno iz ureda otišla na Kilimandžaro.
Od Rongai Gatea do vrha stigli smo za manje od 31 sat. Ono što nas je nosilo nije bila samo fizička kondicija. Vjerujem da su nam svakodnevna jogijska praksa, svjesno disanje, mentalna stabilnost i odnos prema vlastitom tijelu bili iznimno važni.
Na planini ne možete kontrolirati vrijeme, visinu, uvjete ni sve reakcije vlastitog tijela. Možete samo biti prisutni, slušati, prilagođavati se i donositi odluke korak po korak. Naravno, takav brz uspon na veliku visinu nosi ozbiljne zdravstvene rizike i naše iskustvo nije preporuka drugima da preskaču aklimatizaciju.Na Kilimandžaru sam još jednom osvijestila koliko je važno povjerenje. U sebe, u partnera, u ljude koji nas vode i u sam proces. I koliko je istinita ona afrička mudrost: ako želiš ići brzo, idi sam, a ako želiš stići daleko, idi zajedno.
Mislim da je to jedna od najljepših lekcija liderstva. Pravi lider ne mora kontrolirati svaki korak. Mora znati kamo ide, preuzeti odgovornost i imati povjerenja u ljude s kojima putuje.
Kako prepoznajete razliku između osobe koja dobro funkcionira pod pritiskom i one koja je samo naučila potiskivati umor, napetost i vlastite potrebe?
Mislim da smo u poslovnom svijetu često zamijenili otpornost s izdržljivošću. Godinama smo slavili ljude koji mogu raditi beskonačno, koji su uvijek dostupni, koji nikada ne pokazuju slabost i koji na pitanje kako su uvijek odgovaraju: „Odlično.“ Ali funkcionirati nije isto što i živjeti.
Osoba koja se dobro nosi s pritiskom prepoznaje vlastite granice. Zna kada treba djelovati, kada se odmoriti i kako se vratiti u ravnotežu. Osoba koja je naučila potiskivati vlastite potrebe često više ni ne primjećuje koliko je iscrpljena. A tijelo nam cijelo vrijeme govori.
Jedan od najjednostavnijih pokazatelja za mene je dah. Promatrajte kako dišete kada ste pod pritiskom. Zadržavate li dah? Je li plitak, ubrzan, nepravilan? Kroz tradicionalnu himalajsku jogu, pranayamu i Conscious Connected Breathwork naučila sam koliko nam dah može otkriti o našem unutarnjem stanju. Često kažem na svojim radionicama: „Kako dišemo, tako živimo.“ I danas vjerujem da prava otpornost nije sposobnost da izdržimo sve, nego mudrost da prepoznamo što nam je uistinu potrebno.
U poslovnom svijetu mir se ponekad pogrešno tumači kao sporost ili nedostatak ambicije. Kako ostati smiren, a istodobno odlučan, brz i učinkovit?
Mislim da je jedna od najvećih zabluda da su mir i ambicija suprotnosti. Mir ne znači pasivnost. Kao što brzina ne znači učinkovitost. Tijekom karijere donosila sam odluke koje su zahtijevale brzinu, odlučnost i veliku odgovornost. I upravo sam kroz jogu i meditaciju naučila koliko je važno iz kojeg unutarnjeg stanja donosimo te odluke.
Kada smo u unutarnjem nemiru, često reagiramo automatski. Kada smo smireni, možemo svjesno odgovoriti. Ta razlika može trajati samo nekoliko sekundi, ali posljedice mogu biti ogromne. U Himalaji sam doživjela jednu sasvim drugačiju dimenziju vremena. Ondje, u tišini planina, shvatite koliko je naše neprestano žurenje često samo navika uma. Priroda ne žuri. A ipak se sve događa.
To ne znači da sam se vratila iz Indije bez ambicije. Upravo suprotno. I dalje volim stvarati, graditi, voditi i postizati rezultate. Samo više ne vjerujem da se uspjeh mora stvarati kroz unutarnju borbu. Mogu biti ambiciozna i mirna. Snažna i nježna. Odlučna i otvorena. Ne moram birati samo jednu stranu sebe.
Koliko se stanje lidera prenosi na cijeli tim? Može li osoba koja je stalno preplavljena doista stvarati osjećaj sigurnosti i jasnoće za druge?
Stanje lidera prenosi se na tim mnogo više nego što smo često svjesni. Ljudi ne slušaju samo ono što govorimo. Oni promatraju kako se ponašamo kada nastane problem, kako reagiramo na pogreške, kako donosimo odluke i kako se odnosimo prema drugima. Možemo govoriti o povjerenju i otvorenosti, ali ako svojim ponašanjem stvaramo strah, naše riječi nemaju veliku vrijednost.
Zato vjerujem da je samosvijest jedna od najvažnijih liderskih kompetencija. Lider mora biti spreman upoznati vlastite strahove, obrasce, emocionalne reakcije i ograničenja. To ne znači da uvijek mora biti miran ili da ne smije pokazati emocije. Dapače, mislim da nam u poslovnom svijetu treba više autentičnosti i ljudskosti. Trebaju nam lideri koji mogu reći „Ne znam“, priznati pogrešku, zatražiti pomoć i dati prostor drugima.
Kroz godine vođenja timova naučila sam da ljudi najbolje rastu kada osjećaju povjerenje, odgovornost i slobodu. Za mene liderstvo nije stvaranje ljudi koji će slijediti mene, nego stvaranje ljudi koji će imati hrabrosti misliti, odlučivati i djelovati samostalno.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koje su vam prakse najviše pomogle u donošenju teških odluka kada podaci nisu nudili jasan odgovor, a vremena je bilo malo?
Dolazim iz svijeta financija i duboko poštujem podatke, činjenice i analizu. Oni su temelj odgovornog poslovnog odlučivanja. Ali postoje trenuci kada ni najbolja analiza ne može dati konačan odgovor. Tada dolazi do izražaja nešto što sam kroz godine naučila sve više cijeniti – intuicija.
Za mene intuicija nije suprotnost racionalnom razmišljanju. Ona je spoj iskustva, unutarnje jasnoće i sposobnosti da prepoznamo ono što možda još ne možemo potpuno objasniti. Najviše su mi pomogle meditacija, pranayama i svakodnevna jogijska praksa. Sjećam se svojih jutara u Rishikeshu, kada bi dan započinjao prije izlaska sunca. U tišini, uz praksu i dah, um bi postupno postajao mirniji.
Ali posebno snažno iskustvo bile su meditacije u Himalaji, u špiljama povezanim s tradicijom velikih jogija. Ondje sam na potpuno drugačiji način doživjela tišinu. U svakodnevnom životu navikli smo stalno tražiti odgovore, analizirati, uspoređivati i planirati. A onda se nađete na mjestu gdje ne morate ništa od toga.
Samo sjedite. Dišete. Promatrate. I počinjete razumijevati da odgovori ponekad dolaze upravo kada prestanemo toliko intenzivno tragati za njima. Danas, kada sam pred zahtjevnom poslovnom odlukom, nastojim najprije osvijestiti vlastito stanje. Donosim li odluku iz straha, potrebe za kontrolom ili želje da nekome nešto dokažem? Ili iz jasnoće, iskustva i odgovornosti?
Nekada je dovoljno nekoliko svjesnih udaha da se promijeni perspektiva. Podaci mi govore što znam. Intuicija mi pomaže prepoznati što još trebam razumjeti. A odgovornost je ono što me vodi prema odluci.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako joga, meditacija i breathwork mogu pronaći mjesto u radnom danu, a da ne postanu još jedna obveza ili površni wellness dodatak?
Mislim da prvo trebamo promijeniti način na koji gledamo na te prakse. Joga nije još jedna obveza koju moramo ugurati u pretrpan raspored. Meditacija nije zadatak koji moramo uspješno odraditi. Joga je način života. Kada sam živjela u Indiji, svakodnevna praksa nije bila odvojena od života. Ona je bila njegov sastavni dio. Od jutarnje sadhane do načina na koji jedemo, hodamo, razgovaramo i odnosimo se prema ljudima.
Ne morate provesti nekoliko mjeseci u Himalaji da biste počeli živjeti svjesnije. Možete započeti s tri svjesna udaha prije važnog sastanka. S pet minuta tišine prije početka radnog dana. S nekoliko trenutaka u kojima ćete odložiti telefon i jednostavno biti prisutni. Kroz svoje radionice tradicionalne himalajske Kundalini joge, pranayame, Conscious Connected Breathworka i Yoga Nidre nastojim ljudima približiti upravo to iskustvo.
Ne morate pobjeći od svog života da biste pronašli mir. Mir nije mjesto na koje odlazimo. Mir je stanje koje učimo njegovati u sebi, gdje god se nalazili.
Što za vas znači održiva učinkovitost i kako se ona razlikuje od kulture u kojoj stalna dostupnost, brzina i iscrpljenost postaju dokaz predanosti poslu?
Za mene održiva učinkovitost znači stvarati vrijednost i rezultate bez kontinuiranog iscrpljivanja vlastitih resursa. Kao financijska direktorica dobro znam koliko je važno odgovorno upravljati resursima kompanije. Pratimo novac, produktivnost, investicije, profitabilnost i dugoročnu održivost.
A koliko često zanemarujemo najvažniji resurs koji imamo – čovjeka? I sebe same. Ne mislim da je problem u ambiciji ili napornom radu. Postoje razdoblja kada je potrebno dati mnogo više, preuzeti dodatnu odgovornost i raditi intenzivno.
I sama sam prošla kroz mnoga takva razdoblja. Problem nastaje kada iznimno stanje postane svakodnevni standard. Kada iscrpljenost postane dokaz vrijednosti, a stalna dostupnost mjerilo predanosti. Na Kilimandžaru sam još jednom osvijestila važnost odnosa između energije, daha, uma i tijela. Na velikoj visini ne možete jednostavno narediti tijelu da bude snažnije. Morate ga slušati, prepoznati njegove signale i poštovati granice. Isto vrijedi i u svakodnevnom životu. Ne možemo beskonačno trošiti energiju bez obnove.
Za mene je uspješno liderstvo stvaranje okruženja u kojem ljudi mogu ostvarivati izvrsne rezultate, razvijati se i preuzimati odgovornost, a pritom imati ispunjen život i izvan posla. Jer što nam vrijedi sav poslovni uspjeh ako smo na putu prema njemu izgubili zdravlje, odnose ili sebe?
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kroz Rapid Transformational Therapy bavite se i dubljim uvjerenjima koja mogu oblikovati naše odluke. Koja ograničavajuća uvjerenja najčešće susrećete kod uspješnih ljudi i lidera?
Jedno od najčešćih uvjerenja koje prepoznajem jest: „Nisam dovoljno dobar/dobra.“ I zanimljivo, upravo ga često nose ljudi koji su izvana iznimno uspješni. Ono se može manifestirati kroz perfekcionizam, stalnu potrebu za dokazivanjem, nemogućnost delegiranja, strah od pogreške ili potrebu da sve držimo pod kontrolom. Ponekad iza velike ambicije ne stoji samo želja za stvaranjem, nego i duboka potreba da budemo prihvaćeni, priznati ili voljeni.
To je nešto što sam i sama kroz vlastiti osobni rad duboko istraživala. Koliko naših odluka donosimo iz autentične želje, a koliko iz potrebe da zadovoljimo očekivanja drugih? Koliko često pokušavamo zaslužiti ljubav, prihvaćanje ili osjećaj vlastite vrijednosti kroz uspjeh?
Upravo mi je boravak u Indiji, a posebno vrijeme provedeno u tišini i duhovnoj praksi u Himalaji, otvorio prostor da se suočim s tim pitanjima. Ondje vaše poslovne titule, postignuća i društveni status ne znače mnogo. Ostajete sami sa sobom. Sa svojim mislima, strahovima, uvjerenjima i svim onim što možda godinama niste željeli pogledati.
Kroz RTT dodatno sam produbila razumijevanje načina na koji se uvjerenja oblikuju i kako ih možemo osvijestiti i preispitati. A jedno od najvažnijih pitanja koje si možemo postaviti jest: „Što ako sam već sada dovoljno vrijedna, bez obzira na sve što sam postigla ili tek trebam postići?“ Mislim da upravo tu počinje istinska unutarnja sloboda.
Kada biste liderima mogli postaviti samo jedno pitanje koje bi ih natjeralo da iskreno preispitaju način na koji vode sebe i druge, koje bi to pitanje bilo?
Pitala bih ih: „Tko ste vi kada vam oduzmemo titulu, poziciju, moć, rezultate i sve ono po čemu vas drugi prepoznaju?“ To je pitanje koje sam i sama sebi postavila prije mnogo godina. I mislim da je upravo ono bilo početak jednog od najvažnijih putovanja u mom životu.
Putovanja koje me iz poslovnih ureda i dvorana odvelo u Rishikesh, Himalaju, meditacijske špilje, hramove i ashrame, na mjesta na kojima su generacije jogija i duhovnih tragatelja istraživale pitanja ljudskog postojanja. Ali ono što sam na tom putovanju pronašla nije bilo negdje izvan mene. Bilo je u meni samoj.
Danas znam da ne moram birati između uspješne poslovne žene i žene koja meditira, prakticira jogu, istražuje svijest i vjeruje u snagu daha. To nisu dvije različite osobe. To sam ja. Sa svim svojim iskustvima, uspjesima, pogreškama, snagama i ranjivostima. I mislim da upravo tu počinje autentično liderstvo. Kada više ne moramo dokazivati tko smo, možemo istinski vidjeti druge.
Možemo im dati povjerenje, slobodu i prostor da rastu. I možemo stvarati rezultate bez potrebe da pritom izgubimo sebe. Jer na kraju života neće biti najvažnije koliko smo titula nosili, koliko smo kompanija vodili ili koliko smo rezultata ostvarili. Važno će biti kako smo živjeli, kakvi smo ljudi bili i kakav smo trag ostavili u životima drugih.
Završna osobna poruka:
Godinama sam učila kako upravljati kompanijama, financijama, procesima i ljudima. A onda me život odveo na putovanje na kojem sam počela učiti nešto mnogo važnije – kako upoznati i voditi samu sebe. U tišini Himalaje, u meditacijskim špiljama i na svetim mjestima na kojima su generacije jogija tragale za istinom, počela sam još dublje razumijevati jednostavnost postojanja. Himalaja me naučila tišini. Indija prihvaćanju. Joga prisutnosti. Dah povratku sebi. A poslovni svijet odgovornosti, hrabrosti i stvaranju.
Danas znam da ne moram birati između ambicije i mira, između uspjeha i slobode, između snažne liderice i žene koja osjeća, istražuje i dopušta si biti ranjiva. Mogu biti sve to. I možda je upravo to najveća sloboda koju sam pronašla – sloboda da budem ono što jesam. Jer život nije nešto što počinje kada završimo sve svoje obveze. Život se događa upravo sada. U ovom trenutku. U ovom dahu.
Vlatka Šrajbek
Finance Executive | Yoga & Meditation Teacher | Conscious Connected Breathwork Coach | RTT Practitioner
Osnivačica Divine Alchemy
www.divinealchemy.you