Bliskost s djetetom često povezujemo s iskrenošću. Želimo da zna kako se osjećamo, da razumije zašto smo zabrinuti i da vidi kako ni odrasli nemaju uvijek sve odgovore. Takva otvorenost može biti zdrava, ali postoji granica nakon koje dijete više nije samo uključeno u obiteljski život – počinje se osjećati odgovornim za emocionalno stanje roditelja.
To se može dogoditi vrlo tiho. Roditelj se djetetu povjerava o problemima u braku, financijskim strahovima ili sukobu s drugim članom obitelji. Traži od njega utjehu, savjet ili potvrdu da je postupio ispravno. Dijete možda sluša rečenice poput: „Ti si jedini koji me razumije”, „Nemoj ovo reći mami” ili „Ne znam što bih bez tebe”. Takve riječi mogu zvučati kao znak posebne bliskosti, ali djetetu daju ulogu za koju emocionalno još nije spremno.
Kada dijete počne brinuti o roditelju
Ovakva zamjena uloga naziva se emocionalna parentifikacija. Dijete postaje roditeljev povjerenik, tješitelj ili posrednik u obiteljskim sukobima, dok njegove vlastite potrebe postupno odlaze u drugi plan. Parentifikacija se u stručnoj literaturi opisuje kao preuzimanje roditeljskih ili odraslih uloga koje nisu primjerene djetetovoj razvojnoj dobi.
Takvo dijete izvana može djelovati iznimno zrelo, odgovorno i empatično. Pažljivo prati raspoloženja odraslih, rijetko traži pomoć i nastoji ne stvarati dodatne probleme. No iza te „zrelosti” može stajati stalna napetost: je li roditelj dobro, hoće li se ponovno posvađati, smije li dijete biti tužno ili ljutito ako je odrasloj osobi već teško?
Problem nije u tome da dijete vidi roditelja tužnog niti da čuje kako je imao naporan dan. Djeca mogu podnijeti iskrene emocije kada uz njih dobiju jasnu poruku da odrasla osoba preuzima odgovornost za sebe. Razlika je između rečenice: „Danas sam zabrinuta, ali razgovarat ću s odraslom osobom koja mi može pomoći” i poruke nakon koje dijete osjeća da mora smiriti roditelja, riješiti problem ili čuvati tajnu.
Kako vratiti uloge na pravo mjesto?
Prije razgovora možemo se pitati: dijelim li ovo kako bih djetetu objasnio situaciju ili zato što meni treba olakšanje? Je li informacija primjerena njegovoj dobi? Očekujem li potajno da me utješi, zauzme moju stranu ili promijeni svoje ponašanje kako bih se ja osjećao bolje? Ako je odgovor potvrdan, taj razgovor pripada odnosu s partnerom, prijateljem, terapeutom ili drugom odraslom osobom.
Ako shvatimo da smo dijete već previše uključili, odnos se može popravljati. Možemo reći: „Povjerila sam ti stvari koje nisu tvoja briga i žao mi je. Ti nisi odgovoran za moje osjećaje ni za probleme među odraslima.” Važno je zatim tu poruku potvrditi ponašanjem – ne tražiti da dijete bira stranu, ne koristiti ga kao glasnika i ne oslanjati se na njegovu smirenost kako bismo regulirali vlastite emocije.
Djeca trebaju obveze, prilike za pomaganje i osjećaj da pridonose obitelji. No postoji razlika između djeteta koje povremeno pomaže i djeteta koje vjeruje da bez njega obitelj ne može funkcionirati. U svjesnom roditeljstvu cilj nije skrivati svaku teškoću, nego pokazati da odrasli mogu imati teške osjećaje, potražiti odgovarajuću podršku i pritom djetetu ostaviti ono što mu pripada – sigurnost da ne mora nositi nas.
Foto: Magnific
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Što se nalazi u proizvodu kojim svakodnevno perete kožu svojeg djeteta?