Većinu dana provodimo sjedeći, umor često prihvaćamo kao normalno stanje, a tijelu se ozbiljnije počinjemo posvećivati tek kada nas nešto zaboli. Istodobno, sistematski pregled često doživljavamo kao potvrdu da smo zdravi, iako on prvenstveno služi otkrivanju već postojećih odstupanja i bolesti.
O tome što znanost danas zna o ulozi kretanja u očuvanju zdravlja, koliko fizička spremnost utječe na kvalitetu života i starenje te zašto prevencija ne bi trebala početi tek nakon pojave problema razgovarali smo s prof. dr. sc. Goranom Markovićem, redovitim profesorom Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i profesorom fizioterapije na zdravstvenim studijima Primorskog Sveučilišta u Kopru.
Uoči Mindful Leadership konferencije, na kojoj sudjeluje, razgovarali smo o pitanju koje se rijetko postavlja: možemo li biti bez dijagnoze, a već godinama gubiti dio zdravlja i funkcionalnih sposobnosti? Ako možemo, onda prava prevencija možda ne počinje na sistematskom pregledu, nego mnogo ranije – u načinu na koji se krećemo, oporavljamo, gradimo snagu i čuvamo funkcionalne rezerve organizma.
Kada govorimo o zdravlju, koliko još uvijek podcjenjujemo važnost tjelesne spremnosti? Često se o kretanju govori kroz izgled, tjelesnu težinu ili sportsku izvedbu. Koliko je, iz vaše perspektive, fizička spremnost zapravo zdravstveni pokazatelj?
Tjelesna spremnost je, zbog nedostatka znanja o njezinoj zdravstvenoj važnosti, značajno zapostavljena kao pokazatelj zdravlja, osobito kada govorimo o ljudima koji nisu sportaši. Mnogi znaju svoj kolesterol i krvni tlak, ali ne znaju kakva im je mišićna jakost i snaga, mobilnost, ravnoteža, koordinacija ni kardiorespiratorna sposobnost. A upravo nam te sposobnosti govore što osoba može učiniti, koliko je napora za to potrebno i što joj ograničava funkcioniranje.
Iz perspektive kineziologa i znanstvenika, tjelesna spremnost zato nije samo pitanje izgleda, tjelesne težine ili sportske izvedbe. Ona je pokazatelj funkcionalne izvedbe, jedne od ključnih sastavnica zdravlja. Dvije osobe iste dobi i tjelesne težine mogu imati vrlo različite funkcionalne kapacitete i razinu tjelesne spremnosti.
Jedan od najvažnijih pokazatelja je VO₂max – maksimalna sposobnost organizma da preuzima i koristi kisik tijekom napora. Izražava se u ml/kg/min, a može se prikazati i u MET-ovima. Jedan MET odgovara približno potrošnji kisika u mirovanju, odnosno 3,5 ml/kg/min, pa VO₂max od 35 ml/kg/min odgovara 10 MET-a.
Američko kardiološko društvo još je 2016. predložilo da se kardiorespiratorna sposobnost promatra kao klinički vitalni pokazatelj. Veliki pregled istraživanja iz 2024. pokazao je da je svaki porast kardiorespiratorne sposobnosti za jedan MET bio povezan s približno 11 do 17 posto manjim rizikom od smrtnosti. To je populacijska povezanost, ali jasno pokazuje zašto bi tjelesna spremnost trebala biti dio procjene zdravlja, a ne samo sportske izvedbe.
Uredni laboratorijski nalazi i dobra tjelesna spremnost daju različite, ali međusobno važne informacije. Vrijedno je poznavati oboje.
U jednom ste predavanju spomenuli, da sistematski pregled prvenstveno traži bolest. Možete li nam to malo pojasniti?
To bih precizirao: velik dio sistematskog pregleda usmjeren je na otkrivanje bolesti i prepoznavanje poznatih rizika, primjerice povišenog tlaka ili nepovoljnog lipidograma. To je važan i vrijedan posao. Međutim, ako procjena tu završi, još nemamo potpun odgovor na pitanje kako osoba funkcionira.
Zato je nužno proširiti pogled na zdravlje kao kapacitet – sposobnost organizma da funkcionira (funkcionalnost), podnosi opterećenja (otpornost), prilagođava se (plastičnost) i te sposobnosti održava kroz vrijeme (dugoročna održivost). U praksi želim povezati dva pitanja: što čovjeku prijeti i kakve kapacitete ima da živi život koji želi.
Recimo, uredan lipidogram (razina masnoća u krvi) i normalan arterijski krvni tlak su generalno dobra vijest. No, oni nisu potvrda visoke aerobne sposobnosti niti isključuju svaku kardiometaboličku bolest. Također, Iz krvne slike ne možemo iščitati može li osoba brzo hodati uzbrdo, sigurno ustati s poda ili održati ravnotežu kada se spotakne. Ako želimo znati koliko je organizam sposoban, moramo procijeniti i njegovu funkciju. Dio toga vidimo tek kada mu postavimo primjeren zahtjev, uz prethodnu procjenu sigurnosti testiranja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Može li čovjek objektivno gubiti zdravlje godinama prije nego što dobije dijagnozu?
Može gubiti pojedine sposobnosti i razvijati nepovoljne čimbenike rizika mnogo prije nego što dobije dijagnozu. Dijagnoza ima jasno definirane kriterije, dok se biološke promjene često razvijaju postupno. Primjerice, osoba može godinama postajati slabija i manje izdržljiva, dok joj glukoza još nije dosegla vrijednosti koje zadovoljavaju kriterije za dijabetes.
Važan je i način na koji se tome prilagođavamo. Prestajemo ići stepenicama, biramo kraće šetnje ili izbjegavamo zahtjevnije aktivnosti. Svakodnevica se prilagodi našim sposobnostima, pa postupni gubitak funkcije može dugo ostati neprimjetan.
Na organizam pritom utječe mnogo toga – tjelesna aktivnost, prehrana, stres, san i mogućnost oporavka. Tijelo se stalno prilagođava tim zahtjevima, a kada su oni dugotrajno nepovoljni, ta prilagodba ima svoju biološku cijenu. Taj ukupni teret nepovoljne prilagodbe nazivamo alostatskim opterećenjem. Organizam pritom ulaže sve više resursa u prilagodbu na stres, što dugoročno može narušiti regulaciju brojnih fizioloških sustava i povećati rizik od kroničnih bolesti.
Zato me, osim klasičnih zdravstvenih pokazatelja, zanima i kako osoba funkcionira: koliko se kreće, koliko je fizički sposobna, kako spava, koliko je opterećena i koliko se dobro oporavlja. To nam može pomoći da promjene prepoznamo dok još nisu prerasle u bolest.
Što podrazumijevate pod funkcionalnom rezervom organizma? Možete li to objasniti na konkretnom primjeru: kako izgleda osoba koja nema dijagnosticiranu bolest, ali je njezina funkcionalna rezerva već značajno smanjena?
Funkcionalnu rezervu možemo promatrati sa dva stajališta. Prvo, kao razliku između onoga što tjelesno i kognitivno možete sada i onoga što od vas traži određena situacija. Ako vam svakodnevni zadatak zauzima gotovo sav raspoloživi kapacitet, ostaje malo prostora za dodatni napor. Ako ga obavljate s lakoćom, rezerva je veća. Drugo, kao razliku između trenutne tjelesne i kognitivne spremnosti, i tjelesne i kognitivne spremnosti koja je minimalno potrebna da bismo bili samostalni i sposobni živjeti bez pomoći drugih.
To se odnosi na više sposobnosti. Imamo aerobnu rezervu, rezervu mišićne mase, rezervu mišićne jakosti i snage, kognitivnu rezervu, rezervu ravnoteže i lokomotornu rezervu. Sve te rezerve su mjerljive i promjenjive.
Evo primjera.Zamislimo dva muškarca u dobi od 40 godina, podjednake tjelesne mase, s urednim nalazima sistematskog pregleda. Jedan ima maksimalni primitak kisika (mjera aerobne sposobnosti i aerobne rezerve) od 28, a drugi od 42 mililitra kisika po kilogramu u minuti. Ako neka aktivnost od obje traži potrošnju od 14, prva za nju koristi približno polovicu svojeg maksimuma, a druga trećinu. To je pojednostavljen primjer, ali dobro pokazuje zašto isti zadatak ne predstavlja svima jednak napor. U kontekstu dugoročnog zdravlja i funkcionalnosti, prva osoba ima značajno manju aerobnu rezervu, i, ako to ne promjeni, može imati znatno manju rezervu i veći rizik da kasnije funkcionalno ograničenje nastupi ranije.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možemo li mjeriti koliko je netko udaljen od bolesti, a ne samo utvrditi postoji li bolest ili ne?
Možemo procijeniti rizik, ali ne možemo izračunati koliko je netko točno „udaljen“ od bolesti. Provjereni modeli mogu procijeniti, primjerice, desetogodišnji kardiovaskularni rizik na temelju krvnog tlaka, lipida, regulacije glukoze, pušenja, obiteljske anamneze i drugih čimbenika. Dodatni rizični čimbenici koji se ne mjere u standardnim sistematskim pregledima mogu tu procjenu učiniti potpunijom i pomoći u boljem određivanju prioriteta, ali ne možemo reći da netko ima još sedam godina do dijabetesa ili infarkta.
Jednako je važno procijeniti koliko dobro organizam podnosi opterećenje i kako se nakon njega oporavlja. Zato gledamo metabolizam u mirovanju i tijekom opterećenja, maksimalnu oksidaciju masti i metaboličku fleksibilnost, VO₂max, odgovor srčane i autonomne funkcije te oporavak nakon napora. Pratimo i kako se osoba prilagođava na opterećenje kroz vrijeme.
Posebno je važno procijeniti postoji li već povećan energetski stres. Ako je organizam pod velikim energetskim opterećenjem, dodavanje novog fizičkog ili metaboličkog stresa može biti kontraproduktivno. Tada je prioritet smanjiti energetski stres i povećati sposobnost organizma da učinkovito upravlja energijom. Ako je organizam dovoljno stabilan, možemo postupno povećavati metaboličko opterećenje i poticati adaptaciju. Zato nije pitanje samo koliko opterećenja osoba može podnijeti, nego i koja je doza opterećenja u tom trenutku korisna, a koja bi mogla biti prevelika.
Kada sve to povežemo s klasičnim zdravstvenim rizicima, snom, životnim navikama i po potrebi drugim pokazateljima, dobivamo realniju sliku gdje je osoba danas, što joj je ograničavajući čimbenik i gdje postoji prostor za djelovanje.
Ako čovjek jednom godišnje odlazi na sistematski, ali ostatak godine ne radi ništa za vlastitu funkcionalnu sposobnost, koliko je taj osjećaj sigurnosti zapravo opravdan?
Uredan sistematski pregled može dati osjećaj sigurnosti, ali važno je razumjeti što on zapravo pokazuje. Zdravlje nije samo zadovoljavanje minimalnih kriterija koji isključuju bolest. Uredni nalazi znače da u tom trenutku nisu pronađene određene abnormalnosti, ali ne govore nužno koliko je organizam funkcionalno sposoban i kakva mu je dugoročna zdravstvena putanja.
Gubitak zdravlja često se prvo očituje pod opterećenjem – kroz pad snage, izdržljivosti ili sposobnosti oporavka – dok su funkcije u mirovanju još uredne. Tek kasnije mogu nastati promjene koje klasični sistematski pregled lakše otkriva.
Zato problem nastaje kada „sve je uredno” shvatimo kao „sve je u redu i ne moram ništa mijenjati”. Uredan sistematski trebao bi biti polazište za očuvanje zdravlja, a ne razlog da čekamo sljedeći pregled. Ne trebamo čekati loš nalaz da bismo počeli raditi na tjelesnoj spremnosti, prehrani, snu i drugim čimbenicima na koje možemo utjecati.
Koji se padovi sposobnosti najčešće događaju tiho, bez simptoma? Što čovjek može izgubiti prije nego što to počne osjećati u svakodnevnom životu: aerobni kapacitet, mišićnu snagu, metaboličku fleksibilnost, ravnotežu, sposobnost oporavka?
Najčešće se tiho gube aerobna sposobnost, mišićna jakost i snaga, pokretljivost, sposobnost oporavka te ravnoteža i lokomotorna funkcija. Problem je što svakodnevni život često ne zahtijeva dovoljno od organizma da bismo te promjene primijetili.
Primjerice, tjelesna težina može godinama ostati ista, dok se mišićna jakost i aerobni kapacitet postupno smanjuju. Istraživanje Health ABC pokazalo je da se kod starijih odraslih jakost nogu smanjivala znatno brže nego nemasna masa nogu, što pokazuje zašto sama tjelesna težina ili količina mišića ne govore dovoljno o funkcionalnosti.
Te promjene možemo otkriti ciljanim mjerenjem različitih komponenti tjelesne spremnosti, prije nego što ih osoba počne jasno osjećati u svakodnevnom životu. Upravo je zato važno ne procjenjivati zdravlje samo prema tome postoji li bolest, nego i prema tome što organizam još može.
Koliko rano možemo uočiti smanjenje tih rezervi? Možemo li već u četrdesetima prepoznati obrasce koji će bitno odrediti kako ćemo funkcionirati u šezdesetima i sedamdesetima?
Možemo ga uočiti vrlo rano. Pad nekih sposobnosti može početi već u tridesetima, a neki ljudi već tada imaju znatno nižu tjelesnu spremnost nego što misle, a da to u svakodnevnom životu uopće ne primjećuju.
Problem je što većina odraslih zapravo ne zna gdje se nalazi kada su u pitanju njihova tjelesna i kognitivna spremnost i funkcija. Bez mjerenja teško možemo znati jesmo li iznadprosječno sposobni, prosječni ili već imamo smanjene funkcionalne rezerve.
To možemo izmjeriti već u mlađoj dobi, a ponavljanjem istih mjerenja možemo pratiti kako se sposobnosti mijenjaju. To je važno jer ono što danas možemo učiniti nije samo opis sadašnjeg stanja, nego i dio informacije o tome s kakvim ćemo funkcionalnim kapacitetom ući u kasnije životno razdoblje.
Dugoročna istraživanja to podupiru. U jednom istraživanju na više od 18.000 ljudi viša tjelesna spremnost u srednjoj dobi bila je povezana s manjim opterećenjem kroničnim bolestima tijekom praćenja koje je trajalo 26 godina. To je dobar razlog da o sposobnostima razmišljamo ranije. Ako danas prepoznamo nisku spremnost, povišen tlak ili navike koje otežavaju oporavak, imamo vrijeme za djelovanje.
Kada govorimo o dugovječnosti, često brojimo godine. Nije li važnije pitanje koliko ćemo tih godina ostati funkcionalni? Što za vas znači dobra dugovječnost: živjeti dulje ili što dulje zadržati sposobnost kretanja, rada, donošenja odluka i samostalnog života?
Svakako je važno koliko ćemo živjeti i, ako je moguće, želimo živjeti dulje od očekivane životne dobi. Ali jednako je važno koliko ćemo dugo od tih godina ostati zdravi, funkcionalni i samostalni – odnosno naš healthspan. Zato dugovječnost za mene nije samo produženje života. Važno je što osoba tijekom tih godina može raditi: kretati se, raditi, putovati, brinuti o drugima, donositi odluke i živjeti samostalno.
Tu mi je koncept intrinzičnog zdravlja posebno važan. Ne gledamo samo postoji li bolest, nego što osoba danas može, kako podnosi opterećenje, koliko se dobro prilagođava i oporavlja te kako možemo te sposobnosti što dulje očuvati. Cilj je zato spojiti oboje: ako je moguće, živjeti dulje od očekivanog, ali istodobno što veći dio života provesti funkcionalno i s visokom kvalitetom života.
Koliko su snaga i aerobna sposobnost zapravo „zdravstveni kapital“? Možemo li ih promatrati kao rezervu koju gradimo godinama kako bismo imali iz čega crpiti kada dođu bolest, stres ili starenje?
Snagu i aerobnu sposobnost možemo promatrati kao svojevrsni zdravstveni kapital. One nisu važne samo zato što nam omogućuju da budemo tjelesno sposobni, nego su istodobno snažno povezane s rizikom bolesti, smrtnosti i funkcionalne onesposobljenosti. Kod kardiorespiratorne sposobnosti, primjerice, velika količina istraživanja pokazuje da je viša razina povezana s manjim rizikom različitih kroničnih bolesti i smrtnosti.
Ali njihova je posebna vrijednost u tome što su i izravna mjera onoga što čovjek može. Aerobna sposobnost govori koliko opterećenja u energetskom smislu možemo podnijeti, a mišićna jakost i snaga koliko lako možemo ustati, hodati, nositi teret ili svladati stepenice. One zato nisu samo pokazatelji rizika, nego i pokazatelji naše funkcionalne sposobnosti i tjelesne samostalnosti.
Zato i jesu pokazatelji funkcionalne rezerve. Što je naš početni kapacitet veći, to imamo više prostora za gubitak sposobnosti prije nego što taj gubitak počne ograničavati svakodnevni život. Dugoročno istraživanje mišićne funkcije pokazalo je upravo to – osobe s većom snagom u srednjoj životnoj dobi imale su znatno manji rizik kasnije funkcionalne onesposobljenosti, a autori su tu razliku opisali kao svojevrsnu rezervu sposobnosti.
Drugim riječima, ne gradimo snagu i aerobnu sposobnost samo da bismo danas bili sposobniji. Gradimo ih i zato da imamo iz čega „crpiti“ kada dođu bolest, ozljeda, stres ili starenje. Što je zdravstveni kapital veći, to imamo više prostora za očuvanje funkcionalnosti kada se sposobnosti s vremenom počnu smanjivati.
Može li netko biti vitak, imati urednu krvnu sliku i svejedno imati vrlo lošu funkcionalnu rezervu? Koliko nas izgled i klasični nalazi mogu zavarati kada procjenjujemo vlastito zdravlje?
Može. Netko može biti vitak, imati urednu krvnu sliku i izgledati zdravo, a svejedno imati vrlo malu funkcionalnu rezervu. Vitkost opisuje dio tjelesnog sastava, a krvna slika daje informacije o krvnim stanicama. Nijedno od toga ne govori nam koliko je osoba jaka, izdržljiva, pokretljiva ili koliko se dobro oporavlja od opterećenja.
S druge strane, ni dobar fizički izgled ni sportski izgled ne govore nužno da su svi zdravstveni pokazatelji povoljni. Uredan nalaz ima svoju vrijednost, ali problem nastaje kada iz njega zaključimo da su i sve druge dimenzije zdravlja jednako dobre.
Zato zdravlje ne bih procjenjivao prema tome kako osoba izgleda ili prema jednom urednom nalazu. Važno je istodobno razumjeti zdravstvene rizike, izmjeriti ključne tjelesne i kognitivne sposobnosti te ih staviti u kontekst stvarnog života. Tek tada možemo dobiti realniju sliku o tome koliko je osoba funkcionalno sposobna danas i koliku rezervu ima za ono što život može donijeti sutra.
Ljudi često traže jedan biomarker, jedan test ili jedan broj koji će im reći jesu li zdravi. Zašto je to pogrešan način razmišljanja? Koliko je važnije gledati odnos više sustava i sposobnosti nego pojedinačan laboratorijski nalaz?
Ljudi prirodno traže jedan broj koji će im reći jesu li zdravi ili koliko brzo stare. Problem je što ni zdravlje ni starenje nisu jedan proces koji možemo opisati jednim biomarkerom.
Starenje je jedan od najvažnijih čimbenika rizika za kronične bolesti, ali se ne odvija jednako brzo u svim organskim sustavima. Netko može imati dobro očuvanu aerobnu sposobnost, a istodobno već imati izraženije promjene u mišićima, krvnim žilama ili metabolizmu. Zato jedan biomarker može opisati određeni proces, ali ne i cijeli organizam.
Važno je razlikovati biomarkere od funkcije. Biomarkeri nam govore o određenim procesima i rizicima, dok funkcionalna mjerenja pokazuju što osoba stvarno može – koliko je jaka i izdržljiva, kako se kreće i koliko dobro podnosi opterećenje.
Zato je kod procjene zdravlja i starenja važno zajedno gledati strukturne i funkcionalne pokazatelje različitih organskih sustava. Tek njihova kombinacija daje realniju sliku koliko je organizam očuvan, kako funkcionira i gdje su njegove najveće rezerve i ograničenja.
Ako funkcionalnu rezervu možemo mjeriti, što onda radimo s tom informacijom? Kako izbjeći da preventivna medicina postane još jedno skupljanje brojeva i testova bez stvarne promjene ponašanja?
Preventivna procjena ima smisla samo ako rezultate možemo pretvoriti u konkretan plan. Izvještaj zato treba povezati rizične čimbenike, smanjene tjelesne i kognitivne sposobnosti te životne navike s intervencijama koje su primjenjive upravo na tu osobu – što treba raditi, u kojoj dozi i kako ćemo pratiti napredak.
Ne želimo osobu zatrpati desecima nalaza, nego izdvojiti nekoliko jasnih prioriteta. Ako je problem aerobna sposobnost, određujemo odgovarajuću količinu i intenzitet aktivnosti. Ako je smanjena jakost, planiramo progresivni trening s otporom. Ako problem stvaraju san, prehrana, bol ili drugi čimbenici, uključujemo ih u plan.
Tako preventivna medicina ne ostaje na mjerenju. Svaki važniji nalaz treba odgovoriti na jednostavno pitanje: što sada konkretno mijenjamo? Osoba treba znati što radi sljedećih nekoliko tjedana i kada ćemo provjeriti je li intervencija djelovala. U protivnom smo samo izmjerili problem, a nismo pomogli da ga promijeni.
Što je, prema vašem iskustvu, najteži dio prevencije: otkriti rizik ili uvjeriti čovjeka da nešto promijeni dok se još osjeća dobro? Zašto nam je lakše reagirati kada nas zaboli nego ulagati u nešto čiju ćemo korist možda vidjeti tek za deset ili dvadeset godina?
Najveći izazov prevencije nije uvijek otkriti rizik, nego pomoći čovjeku da nešto promijeni dok se još osjeća dobro. Bol i bolest su neposredni i lako razumljivi, dok je korist prevencije često udaljena godinama.
Zato ljude ne treba motivirati strahom od onoga što bi se moglo dogoditi za dvadeset godina. Važnije je pokazati im što mogu dobiti već danas – lakše kretanje, više energije, bolju kondiciju ili mogućnost da rade ono što vole.
Pritom je važno razumjeti može li osoba preporučenu promjenu doista provesti i dugoročno održavati. Zato gledamo što joj je važno, koliko vjeruje da promjenu može provesti, ali i koje bi je okolnosti mogle ograničiti – od vremena i životnih navika do boli, stresa, sna ili drugih prepreka. Na temelju toga plan prilagođavamo stvarnom životu osobe. Takav pristup znači pronaći plan i način njegove provedbe koji osoba može realno održavati kroz godine.
Kad biste mogli promijeniti jednu stvar u načinu na koji društvo razmišlja o preventivi, što bi to bilo? Što bi se trebalo dogoditi da zdravlje prestanemo mjeriti samo pitanjem: „jesam li bolestan?“ i počnemo se pitati „koliko sam funkcionalno sposoban i koliko dugo to mogu sačuvati?“
Volio bih da prevenciju počnemo doživljavati kao trajno ulaganje u sposobnost življenja, a ne samo kao rano otkrivanje bolesti. Rano otkrivanje je važno, ali jednako je važno sustavno očuvati snagu, pokretljivost, kognitivne sposobnosti i samostalnost.
Zdravlje zato ne bi trebalo završavati pitanjem „jesam li bolestan?“, nego uključivati i pitanja „koliko sam funkcionalno sposoban i otporan na životne izazove?“ i „što mogu učiniti da te sposobnosti i otpornost što dulje sačuvam?“
To nije samo odgovornost pojedinca. Na sposobnost očuvanja zdravlja utječu i radno okruženje, mogućnost kretanja, vrijeme za oporavak i dostupnost stručne podrške.
Za mene je zato ključno pitanje: što želite moći raditi za deset ili dvadeset godina i što za to trebate početi graditi već danas? Kada takav razgovor postane normalan dio zdravstvene skrbi, prevencija dobiva stvarni smisao.
Prof. dr. sc. Goran Marković obrazovanje je stekao u kineziologiji, kinezioterapiji i osteopatiji, a nakon magisterija i doktorata iz kineziologije usavršavao se i u području neuroznanosti i kontrole pokreta na Sveučilištu u Delawareu. Osnivač je i voditelj Laboratorija za motoričku kontrolu i izvedbu, a njegov znanstveni rad obuhvaća neuromuskularnu funkciju, tjelesnu spremnost, sportsku izvedbu i prevenciju ozljeda.
Objavio je više od 80 izvornih znanstvenih radova, citiranih više od 5400 puta, dobitnik je dviju državnih nagrada za znanost te je više godina uvršten među 2 % najutjecajnijih svjetskih znanstvenika u području sportskih znanosti.
Uz akademski i znanstveni rad, osnivač je i voditelj Motus Melior centra i Poliklinike Motus Melior Med, usmjerene na preventivnu medicinu i dugovječnost, rehabilitaciju, tjelesnu spremnost i sportsku izvedbu. U praktičnom radu djeluje kao osteopat i stručnjak za tjelesnu pripremu te prevenciju ozljeda i bolesti.
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Vlatka Šrajbek o liderstvu: “Prije nego što vodimo druge, moramo naučiti voditi sebe”