Potaknute raznim događajima i iskustvima na dnevnoj bazi, na sastanku redakcije otvorila nam se sasvim slučajno tema jesu li ljudi danas više sebični ili empatični i kako svaka od nas gleda na to. Je li moguće da empatija umire, a sebičnost postaje imperativ!? Odlučile smo se time pozabaviti svaka iz svog kuta gledišta ne baveći se definicijom pojma ili riječi. Namjera nam je da svakoga od vas potaknemo da sami promislite i osvijestite kako te riječi utječu na vas ali i na vašu okolinu.
Brinuti o sebi ne znači biti sebičan, već misliti na sebe, svoje fizičko i mentalno zdravlje, na postavljanje zdravih granica.
Kako uspostaviti zdravu sebičnost?
Nezdrava sebičnost je misliti isključivo i samo na sebe: u odnosima, u svakodnevnom realnom životu, stavljati sebe uvijek na prvo mjesto, ne prihvaćati, slijepo slijediti i misliti samo na svoju osobnu korist i interese – u prijateljstvu, obitelji, poslu, vezama, međusobnim odnosima.
Previše i predugo sam davala prostora takvim ljudima dok jednog dana nisam shvatila da ti isti ljudi nisu toga čak niti svjesni, a kamoli da od njih možeš išta ikada očekivati, pritom mislim na prijateljstvo, podršku, razumijevanje. To su ljudi koji te zapravo ne slušaju, ne shvaćaju, ne brinu, ne misle na tebe i ustvari te ne razumiju. To su ljudi koji su naučili samo primati i uzimati a davati od sebe – ništa. Oni su toliko fokusirani na sebe i svoje potrebe da im je u toj njihovoj urođenoj sebičnosti i nedostatku empatije nebitno, ne čuju, ne vide da netko drugi može imati problem, treba pomoć, podršku ili lijepu riječ.
Ipak, što prije shvatite da sve to pripada njima i da nema veze s vama, prije ćete se i fokusirati na one druge stvarno kvalitetne ljude. Danas znam da su mi sebični ljudi uzimali energiju i vrijeme, ali sam zahvalna na svakom od njih jer sam iz svakog odnosa učila i rasla. Danas sam sretna što ti ljudi nisu više dio mog života, ali lekcije koje sam naučila iz odnosa s njima ostaju uz mene.
Zašto sam odlučila biti zdravo sebična?
Oduvijek sam pružala otpor prema riječi sebičnost i smatrala je velikom manom.
Nasuprot tome, smatrala sam i smatram da je empatija nešto što bi mi kao ljudska bića od krvi i mesa trebali imati u sebi. Smatrala sam da je nemoguće biti hladan i suzdržan na nečiju tugu, problem, depresiju, situaciju koja nekoga ne čini sretnom osobom. Kako biti otporan na bolesnog čovjeka, čovjeka kojemu treba podrška, topla riječ, pomoć, razumijevanje…
Sebičnost sam uvijek povezivala s nečime što na kraju rezultira samo nečijom osobnom koristi, jednosmjernom ulicom.
Da, oduvijek pratim ljude dok sjedim na kavi, hodam nasipom, šećem gradom, stojim na semaforu, družim se… gledam, slušam i pratim.
I ne biste vjerovali što se sve tu vidi i nauči. Potakne vam misli, jer ti isti ljudi nemaju pojma da ih promatrate i da su u određenom trenutku u vašem fokusu. U tome i jest cijela poanta jer tada su oni ono što stvarno jesu, a ne ono što bi htjeli da vidite, čujete, promotrite i dobijete dojam.
Suptilno dobijete puno toga neprocjenjivog. I nažalost, vrlo često podsjetnik na prvi stih pjesme Put Ka Sreći (Bare i plaćenici) : „Gdje je nestao čovjek“. Ipak, ja i dalje odbijam to prihvatiti.
No, zaključila sam, s godinama, događajima, iskustvom na vlastitoj koži, da sam svoju empatiju ustvari u jednom trenutku preokrenula u zdravu sebičnost, no vrlo iskreno i dalje ne u svim aspektima svoga života. Radim na tome i dalje.
I dalje znam da je za mene empatija ispred, čak i zdrave sebičnosti, samo sam s godinama naučila postavljati granice i pretrpjeti nečiju manu samo zato što s druge strane ima dovoljno vrlina da je osoba vrijedna toga.
I vjerujte, ne shvati se sve odmah i na vrijeme. Iskustvo i godine čine svoje.
Zato vjerujte bakama i djedovima kada vam kažu: “E da mi je ova pamet i ono vrijeme”!
Oni znaju. Stariji znaju. Slušajte ih dok govore. Imaju iskustvo i mudrost. I empatiju i zdravu sebičnost.
Naš zadatak, moj zadatak, zadatak svakoga od nas je svojim primjerom potaknuti i druge na empatiju. Samo nam tako svima može biti lakše u ovom danas surovom, materijalistički i lažno postavljenom okruženju i vremenu.
Ostanimo LJUDI jer je na kraju samo i jedino to bitno.
Moglo bi vas zanimati i: Što ako si već tamo gdje misliš da tek trebaš stići?
Tekst: Dalida Tomek
Foto: Pexels