O osobnim granicama se u posljednje vrijeme, na sreću, govori sve više. No, kako postaviti granice nježno i u kojim odnosima ih trebamo? Čemu nam služe i što je potrebno poduzeti kako bi ih izgradili? Mogu li se granice postaviti nježno, bez velikih i naglih životnih preokreta?
Saznajte u nastavku teksta.
Granice koje dijele, ali i povezuju.
Što su osobne granice i kada ih trebamo? Postavljanje granica osobna je vještina koja se gradi tijekom života te se temelji na jasnoj komunikaciji. Kada govorimo o granicama one su nam nužne za uspostavljanje i održavanje odnosa s drugima te za zaštitu osobnog mentalnog i fizičkog prostora. Nerijetko je percepcija granica kao nečega što je nužno tek kada dođe do poteškoća u odnosu ili odnosima, pa se želimo povući ili udaljiti od nekoga, no granice su zapravo jedan od temelja zdravog odnosa, sa samima sobom i s drugima.
Kao ljudska bića imamo prirodnu potrebu osjećati se prihvaćenima i pripadati određenom društvu, obitelji, zajednici… Da bi u tome bili uspješni potrebno je upravo znati izraziti sebe i time postaviti granice. No, to nije uvijek lako i jednostavno jer upravo vještina postavljanja granica nešto je što se uči te ovisi o kontekstu u kojem smo odrasli, situacijama i iskustvima koje smo doživjeli, osobama uz koje smo odrastali, koje smo susretali kao i o pohvalama i kaznama koje smo dobivali…
Osobne granice možemo opisati kao apstraktne ograde ili zidove s prozorima ili vratima koje nas na mentalnoj, emocionalnoj i fizičkoj razini odvajaju od onih koji nas okružuju. Možemo reći da je riječ o nekoj vrsti pravila i ograničenja kojih se držimo i koje slijedimo u odnosima s drugim ljudima.
Tvoje riječi mogu biti „vrata“ ili „zidovi“
Jedan od načina kako postaviti granice s drugima je svakako komunikacija. Upravo način na koji komuniciramo i na koji se izražavamo kanal je putem kojega gradimo granice. Tako svojom komunikacijom, odnosno stilom komuniciranja s drugima možemo dizati zidove i postavljati rigidne granice, ili pak „otvarati vrata“ i postaviti granice koje su fleksibilne.
Marshall Rosenberg, autor knjige „Nenasilna komunikacija“ daje nam konkretne alate za kvalitetniju komunikaciju koja omogućuje da se naučimo jasnije izraziti i bolje razumjeti druge sve s ciljem da i u teškim, stresnim životnim situacijama naučimo biti i ostati ljudi u odnosima bilo da se radi o odnosu s roditeljima, partnerima, prijateljima, kolegama ili poslovnim partnerima.
“Naučili smo govoriti, ali ne i komunicirati. To nas je dovelo do toliko nepotrebne osobne i društvene patnje.” Vicki Robin
Granice nam služe za bolje odnose i ne samo to.
Osobne granice dovode nas do balansiranog i ispunjenog života. Bez njih, posebice u današnjem vremenu, možemo se lako prepustiti užurbanom životnom ritmu i pritiscima bilo na poslu, u privatnom ili društvenom životu. Možemo reći da postavljanje granica u stvarnosti znači da moje „da“ ili „ne“ druga strana jasno razumije i prihvaća, ali i obrnuto. Da ja, prihvatim „da“ ili „ne“ od svog sugovornika.
Ono što se često događa jeste da se na nečije „ne“ osjetimo se odbačenima. Razlog tomu često je naša percepcija tog „ne“ kao odbijanja nas, a ne našeg prijedloga, pitanja ili sl. Isto tako, kada osjetimo da nam je teško reći ne, razlog tomu može biti anticipiranje onoga kako će druga strana to doživjeti. Uz pomoć zdravih osobnih granica možemo i trebamo reći „ne“, ako stvarno tako mislimo bez straha da će druga strana to interpretirati osobno, kao „ne“ na nju.
Do granica nježno.
Za postavljanje granica nije potrebno staviti život na pauzu i krenuti u izgradnju „prozora“ ili „zidova“, već malo po malo osvijestiti vlastita uvjerenja, stavove i ponašanja.
Evo nekoliko poticaja koji vam mogu pomoći u izgradnji osobnih granica, nježno i iz ljubavi prema sebi.
- Osvijestite vlastite potrebe i uvjerenja
- Izrazite jasno što trebate i želite jer ništa se ne podrazumijeva
- Otpustite strah od riječi NE – vaša odgovornost su vaše riječi, a ne reakcije drugih
- Naučite aktivno slušati i odgovarati s empatijom i suosjećanjem
- Redovno imajte svoje vrijeme za sebe
Tekst: dr.sc. Anđela Jelić, mag.psych.
Foto: Pexels