Da mi je netko nekad prije rekao da ću ja pisati tekst o važnosti prepuštanja sigurno bih ostala u šoku jer sam oduvijek bila osoba koja je beskonačno analizirala sve ono što se dogodilo i ono što se tek treba dogoditi. Previše razmišljati za mene je bilo doslovno kao disati, nešto prirodno bez čega ne mogu. Negdje duboko u sebi sam mislila kako mi to analiziranje i vječno razmišljanje zapravo daje neku prednost u odnosu na moje vršnjake još u srednjoj školi jer sam mislila da će me to dovesti do nekih posebno dobrih odluka. Sjećam se kako sam svaki dan završavala s razmišljanjem što studirati, gdje ću raditi, gdje trebam živjeti, trebam li možda otići u inozemstvo i slično. Mislila sam da će sve biti drugačije kada napokon završim svoje školovanje, ali tek su tada počele prave dileme.
Gdje želim raditi, gdje želim živjeti, gdje želim putovati, propuštam li nešto, zabavljam li se dovoljno… Izgledalo je kao da svemu tome nikad neće doći kraj. Onda je stigla pandemija i promijenila sve. Prvi put u životu nisam imala opcije. Svi smo živjeli slično, nismo napuštali svoje domove i zamislite što se dogodilo? Ja sam u tome uživala. Bilo je toliko oslobađajuće napokon imati samo jednu opciju koja ne ostavlja apsolutno nikakav prostor za razmišljanje. Sve što sam trebala je biti doma.
Uskoro sam postala majka i vjerujem da je i to doprinijelo mom opuštanju i otkrivanju svijeta prepuštanja.
Zašto je za mene majčinstvo bio poziv na prepuštanje?
Oduvijek sam nekako očekivala da ću kada dobijem dijete na porodiljnom uživati kao nikad. Zamišljala sam se kako uživam negdje na kavi ili u prirodi uz knjigu dok beba mirno spava u kolicima. U mojim maštanjima su bile i duge, opuštene šetnje, druženja s drugim prijateljicama koje su postale mame…
Onda sam dobila bebu koja ne podnosi kolica, koja voli nosiljke u kojima mi je blizu, a uz to ima snažne grčeve koji su toliko nepredvidivi da postaje nemoguća misija isplanirati duže izbivanje iz stana. Uz to tijekom noći se budi jako puno pa su moje ranojutarnje rutine bez kojih sam mislila da ne mogu živjeti pale u drugi plan. Na početku sam pokušavala i dalje panično sve kontrolirati dok jednog dana nisam shvatila da tako jednostavno ne ide. Beba je biće koje ima svoje potrebe i želje i često ih ne mogu ni predvidjeti ni kontrolirati i otkrila sam da je moja uloga naučiti osluškivati bebine potrebe i po tome se prilagoditi. Control freak u meni je burno protestirao, ali druge opcije nije bilo.
Tako sam polako u svoj život počela puštati spontanost.
Što se dogodilo kada sam napokon prestala previše razmišljati?
Kada sam naučila biti spontana kao da sam prvi put mogla i čuti što ja uopće želim. Prije sam bila opsjednuta beskrajnim TO DO listama, a sada sam jednostavno dozvoljavala da moji dani lagano teku bez forsiranja bilo čega. To je bilo oslobađajuće na toliko različitih razina. Umjesto da svaku večer analiziram svoje prošle i buduće dane, počela sam jednostavno razmišljati na čemu sam to sve zahvalna u prethodnom danu. Kada je beba stekla neki svoj ritam spavanja, opet sam oslobodila jutra za svoje rituale, ali sada to više nije uključivalo pregledavanje društvenih mreža uz kavu nego sam počela čitati i voditi dnevnik zahvalnosti. Uz to bih slušala i laganu, opuštajuću glazbu, radila kratke meditacije i jednostavno uživala u trenutku. Kada bi se beba probudila ja sam osjećala da imam mir koji će mi trebati i za sve situacije koje bi me možda nekad prije izbacile iz takta.
Ipak, kada sam sve tako postavila naši dani su najčešće prolazili toliko lagano i opušteno i ja sam počela toliko uživati u svakom danu. Taj osjećaj fleksibilnosti i slobode mi se toliko uvukao pod kožu da sam odlučila napustiti full time posao koji sam imala prije i otkriti svoju strast. Pronašla sam je u pisanju i danas radim posao koji toliko obožavam. Stres gotovo da ne postoji u mojoj svakodnevici, nekako uvijek lagano stignem sve što želim iako ne razmišljam, ne analiziram i jednostavno ŽIVIM. Zato ako i vi mislite kako previše razmišljati znači brinuti o sebi dobro razmislite jer je činjenica da iz toga ne možete dobiti ništa dobiti.
Tekst: Anđela Sabranović
Foto: Pinterest, Pexels