Znam da se mnogi pitaju kako zavoljeti sebe te sam odlučila ispričati svoju priču.
Proces prema zdravoj i snažnoj meni iz današnje perspektive izgleda mi nekako prirodan i sasvim logičan. No, istina je kako se iza svega toga krije itekako puno truda, posvećenosti, posrtaja i čvrstih odluka kako ipak neću odustati na putu do konačnog cilja.
U sadašnjem trenutku, cilj je ostao jako daleko iza mene, a ja sam i dalje neprestano u potrazi za novim planinskim vrhovima koje želim osvojiti. To dokazuje kako u životu nikada ne treba stati onda kada se zadovoljimo postignutim, već se iznova truditi za novim vrstama napredaka koji nas mogu odvesti na neke sasvim drugačije planinske vrhove i otkriti nam neke sasvim nove perspektive.
Ja kao tinejdžerica, u srednjoškolskim, pa i fakultetskim danima, bila sam introvertna individua koja se skrivala iza maske ekstroverta uz široki osmijeh i lažno samopouzdanje. Istina je bila takva da nisam imala pojma tko sam, što radim i kamo idem.
Tražila sam sebe i svoje mjesto u ovom svijetu od prilike do prilike, uvijek prihvaćala istraživanje i avanture za koje nisam znala kamo će me odvesti, a uz to sve, mislila sam da barem otprilike znam što želim. Sve to s vremenom se pokazalo kao jedna velika neutemeljena glupost i došlo je vrijeme za odrastanje. Kaže se da najbolje odrastamo (i rastemo) u momentima kada se suočavamo s bolnim iskustvima.
Iako ih ne želimo proživljavati ni u kojoj životnoj fazi, ona su ipak tu, događaju se svakome, a na nama je da se naučimo nositi s njima najbolje što znamo i umijemo. Moja iskustva i razdoblja razočaranja i boli u ono što sam vjerovala, a pokazalo se lažnim, potaknula su me da se počnem bolje i mudrije boriti za sebe. Ja zaista vjerujem kako sve ono što nas ne ubije, zaista nam čini nevjerojatnu snagu, samo ako dovoljno jako želimo to prihvatiti. Ja sam to sve u tim trenucima o kojima govorim zaista željela jer sam bila stjerana u kut života i nisam se iz njega znala drugačije izvući. Znala sam da moram uzeti konce u svoje ruke i krenuti upravljati svojim životom onako kako ja to želim jer ako to neću učiniti ja, neće ni nitko drugi. Nisam imala što izgubiti, stoga sam krenula u izgradnju sebe onakve kakva sam danas. Želim vjerovati da sam to uvijek bila prava ja, samo s ondašnjim, gotovo dječjim iskustvom nisam znala kako izvući na površinu ovu razinu samopouzdanja i snage.
U procesu pronalaska samih sebe, prvi korak je naučiti se voljeti. Ljubav prema sebi sve je samo ne klišej. Ona je temelj na koji nadograđujemo sve ostale odnose u svom životu i signal koji (ne)svjesno odašiljemo svuda oko sebe. U svemu tome, jako je važno znati kako ljubav prema sebi iako sasvim prirodna stvar, nije nešto što može doći preko noći. Ona je proces koji se nadograđuje cijeloga života.
U svima nama postoje vrtovi duša koje se treba redovito zalijevati i čije bilje raste samo ako u njegov rast iskreno vjerujemo. Ja sam svoj vrt odlučila početi zalijevati mjestima.
Neobično, zar ne?
Mjesta, a ne ljudi, u meni su budila nevjerojatnu snagu i unutarnji mir za kojim sam neprestano žudjela. To ne znači da sam manijakalno putovala kako bih pronašla sebe. Baš suprotno, kako bih se spontano našla na nekom mjestu, tako sam ga odlučila otkrivati, nježno, sporo, tiho, samozatajno, gotovo poput uhode koja ne želi da ju itko zamijeti. Željela sam postati dio gradskih zakutaka u koje nitko ne zalazi, željela sam se izgubiti u ljetnoj žegi i kamenim ulicama starih središta na našoj obali, željela sam se stapati sa šumom valova, ritmikom ljuljkanja koja su donosili i upornim povjetarcem na omiljenoj plaži.
Upravo tu sam shvatila tko sam i kamo idem.
Idem prema jednostavnosti, ljepoti života, idem putem sporosti, ispravnih vrijednosti, putem svjesnosti i radosti.
To sam ja, koja volim sebe i poštujem svoju unutarnju harmoniju i snagu.
Moglo bi vas zanimati i: PISMO UREDNICE: Mogu li voljeti tebe, ako ne volim sebe?
Tekst: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Pexels