Nedavno smo imali intervju u kojem smo vam predstavili inspirativnu mladu damu Ivanu Pericu koja stoji iza bloga Perca mudrosti. U svojoj posljednjoj kolumni za naš portal Ivana nas je potaknula da se zapitamo jesmo li people pleaser ili ipak znamo reći “ne”. Danas donosi jedan zanimljiv prijedlog kako si olakšati donošenje odluke.
Ne znam za vas, ali ja sam osoba kojoj je oduvijek bilo poprilično teško donositi odluke. Kad kažem donositi, mislim na proces analize situacije i vaganja koliko je pro´s, a koliko con´s, te pokušaja virenja u budućnost kroz neke pretpostavke kako će se ta odluka zaista odraziti na moj život i svakodnevicu.
Otprilike bi nekako u dubini uvijek znala što želim, ali javljalo bi se pitanje: što ako? Onda bi požurila po savjete svih bližih ljudi, pitala ih za mišljenja i iskustva i pogađate – tek tada bi u glavi nastao kuršlus i pogotovo ne bi znala gdje prestajem ja, a gdje počinju oni.
Druga stvar koja me često usporavala kod donošenja nekih odluka jest činjenica da sam svjesna toga da, jednom kad ju donesem, iza nje moram ostati. Odnosno, preuzeti odgovornost za posljedice te iste odluke.
E sad, ako je odluka zaista ono što želim, nije toliki problem iznijeti posljedice, čak i onda ako mi se baš ne sviđaju. No, što ako ispadne da to nije ono što želim, a ja moram trpjeti posljedice? Unaprijed znati ne možemo, u tome možda jest zahtjevnost, ali ujedno i sva čar naših života.
Neke od najzahtjevnijih odluka koje sam donijela bile su one o preseljenju iz grada na selo, o proširenju obitelji unatoč nepovoljnoj anamnezi dva prijevremena poroda, o promjeni posla, unatoč sigurnosti i stabilnosti koju mi je nosio. O njima sam vijećala sama sa sobom mjesecima. Što ako mi se ne svide posljedice tih odluka? Može li netko molim vas, odlučiti umjesto mene? Tako da krivnju, ako ne ispadne kako sam htjela, mogu prebaciti dalje?
Možda u nekom settingu netko drugi i može odlučivati o svemu umjesto nas. Možemo biti slabi i prepustiti donošenje odluka partneru, obitelji, poslodavcu, nekom četvrtom, zašto ne? To je linija manjeg otpora. Ali, linija koja ujedno znači da nikad nećemo proživjeti svoj puni potencijal i na smrtnoj postelji misliti umjesto drago mi je da sam – voljela bih da sam. Mislim da je to jedini pakao kojeg se trebamo bojati – voljela bih da sam, a nisam.
Svjesna fragilnosti života, za neku (nadam se) staru Ivanu u dalekoj budućnosti, koja broji sitno do odlaska s ovog svijeta, željela bih da misli ovu prvu opciju: drago mi je da sam na sve što joj tada padne na pamet.
Za takvo nešto, zlata mi vrijedi jedan mudri savjet, kojeg ću danas podijeliti sa svima vama:
Ako ne znaš što bi odlučila, zaigraj jednostavnu igru pismo – glava. Uzmi novčić i na stranu gdje je pismo – zamisli jednu opciju u odlučivanju, a na stranu gdje je glava – zamisli drugu. Baci novčić u zrak i u onoj sekundi dok je gore shvatit ćeš kojoj opciji si se više nadala. I upravo ta opcija je ono što stvarno želiš.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
To što mi je ova metoda donijela, nije samo otkrivanje moje stvarne preferencije, već i snaga i čvrsta volja da upravo tu odlučenu preferenciju učinim sama najboljom za sebe. Nevjerojatna je motivacija i vjetar u leđa da si stvoriš okruženje u kojem će se tvoja odluka pokazati dobrom, kada svjesno znaš da nastavljaš u smjeru nečeg, što si stvarno, od srca željela.
Moglo bi vas zanimati i: KOLUMNA IVANE PERICE: Jesi li se izgubila u majčinstvu?
Tekst: Ivana Perica
Foto: Pexels