Krajem prošle godine razmišljala sam o ljudima koje sam upoznala u tekućoj godini i shvatila sam da sam oko sebe skupila jedan mali krug osoba sa uistinu kvalitetnim karakternim osobinama.
Kad kažem skupila mislim na to da su to žene koje su pronašle mene, žene koje su se zalijepile za moju energiju i ono što ja promičem svojim stilom življenja.
Neke od njih poznavala sam ranije, pa smo se kroz zajedničke interese još više zbližile, druge su došle kao potpuni stranci, a rezultat je činjenica da me svaka od njih naučila neke važne stvari o životu, zato im svima danas kažem – hvala.
Jedno veliko hvala imam i za Ivanu Pericu, koja me naučila koliko je važno zauzeti se za sebe, podsjetila me da je najveća hrabrost potrebna upravo za onaj prvi korak koji je ponekad toliko težak.
Prepuštam riječ Ivani, a vama, dragi čitatelji ostavljam prostora da i sami učite i pokrećete se ovim divnim pričama o osobnom napretku, ekspanziji i mogućnostima koje su otvorene za sve nas.
Krenimo ispočetka, Ivana, molim te predstavi se i osvrni na to kako vidiš svoju svrhu danas.
Draga Inga, hvala ti na ovom divnom uvodu. Za sebe bih rekla da sam jedna sasvim obična, redovna žena, koja teži neobičnim, izvanrednim stvarima te odgovorima na pitanja koja se ne postavljaju na uobičajenim agendama. Ta pitanja tiču se vlastite svrhe, poimanja života i svakodnevnog smisla, a odgovore koje nađem trudim se primijeniti u ulogama koje mi pripadaju: to je uloga majke, supruge, kćeri, sestre, prijateljice, marketinške stručnjakinje,… Odgovore primjenjujem i u ulozi sebe kao autora, pisca, motivatora. I upravo tamo i vidim svoju svrhu: dijeleći sve ono što pronađem i što mi posluži sa svijetom, odnosno svima onima koje zanimaju slične teme.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Mnogo puta sam bila ogledalo drugima, točno znam prepoznati te trenutke i nastojim ih preokrenuti u korist osobe koja se ogleda u ono što ja jesam. Kako bi ti danas, prije nego se dotaknemo tvoje priče, inspirirala ljude da se ne ogledaju u tvojim željama nego ih potakla da uspješno kreiraju svoje vlastite?
Ovo je fantastično pitanje. Ljudi se danas, u doba kada svi dijelimo svoje savršene priče i fotografije na društvenim mrežama ogledaju, ne samo u željama svog okruženja, već i u željama ljudi koje možda nikad nisu ni upoznali. I s vremenom se stanji ili čak izblijedi linija gdje prestaju oni, a počinje netko drugi. To je i najčešće pitanje koje dobivam: uopće ne znam više što želim, kako ću to otkriti?
Moj najčešći odgovor je: kad ne bi postojao pojam preveliko, pogrešno, nemoguće, kakav bi život živjeli? Da vam netko kaže: evo, sve što ispišeš za sebe, imat ćeš? I upravo tu je poanta: zapisivati sve ono što želite na papir i vraćati se svako malo na svoj popis. Usudite se željeti što god, nema pogrešnih želja, ništa nije previše i ništa nije glupo.
(Također, krenite ispunjavati svoje male potrebe i želje na dnevnoj bazi i ne odlažite ih – tako će vam se izoštriti intuicija i jasnoća. Jer se jasnoća najčešće kristalizira kroz akciju.
Dat ću jedan svoj primjer: davnije kad bi išla s prijateljicom na kavu i kad bi me pitala gdje ćemo sjesti, ili kad bi došla kod majke pa bi me pitala što da skuha za ručak, ili kad bi me pitali što želim rođendan, moj odgovor je uvijek bio isti: svejedno mi je, što god ti hoćeš. Onda sam se počela vježbati da u svim tim redovnim stvarima pronađem preferenciju i odlučim za sebe. I to je ta akcija o kojoj pričam, a koja donosi jasnoću.)
Rekla si da si, pored svih svojih uloga, sebe oduvijek vidjela kao autora, ali da ti je za dijeljenje priče trebala cijelo desetljeće. Što te zapravo kočilo i kako si pobijedila sebe?
Iz današnje perspektive, rekla bih da me kočila izrazito niska količina samosvijesti. Strah od osude, misli da nisam dovoljno dobra, ona pitanja: tko bi tebe uopće čitao, tko si ti da ljudima pričaš o osobnom razvoju, što će reći ovaj i onaj, smijat će ti se i slično. Nekoliko puta sam zakupila domenu i uredno je plaćala, složila cijeli blog site, ali nikad javno nisam objavila ništa.
Pobijedila sam sebe na način da sam s vremenom izgradila svijest o tome tko sam, kako želim da izgleda moj put i koje su to stvari koje mogu učiniti da se taj put ostvari. Svijest o tome da je svijet refleksija nas, a ne mi svijeta i da su moji doživljaji jedini koji se broje: u smislu, svi oni strahovi da nisam dovoljno dobra, da me nitko ne bi čitao nisu bili odraz ljudi oko mene, već mene same.
Da ne govorim da je onaj glasić iznutra postajao s vremenom sve glasniji, doslovno me proganjao u snovima, dok su brojni tekstovi koje sam napisala čučali u folderu na laptopu, duboko skriveni. Moram naglasiti kako mi je i suprug bio velika podrška i motivacija. U jednom trenutku (s obzirom da je cijelo vrijeme slušao o mojim željama za javnim pisanjem), kad smo sve životne stvari posložili, rekao mi je: sad definitivno više nemaš niti jedan izgovor da ne kreneš.
U životu kojeg si spontano kreirala po naučenim principima priznala si da si se budila nesretna, iako si imala naizgled posložen život – žena, majka, osoba koja ima posao u gradu u kojem živi. Trošila te svakodnevnica i tražila si više za sebe? Kako si povjerovala da je za tebe ostvarivo? Vjerujem da se ispred odluke nalazi vjera u novu mogućnost.
Tako je, u jednom trenutku imala sam sve: diplomu, posao, obitelj, način života kao i većina. No, osjećala sam da me takav način života jede. Da sam kao hrčak u kolutu. Svaki dan je bio isti: radiš od 8 do 4, juriš po djecu u vrtić, ručaš, razvoziš na treninge, ideš spavati, čekaš vikend, godišnji, praznik, na kojima se redovno razboliš, jer valjda organizam pusti sve van u trenu kad i ti odahneš. Sjećam se da je bilo dana kada sam znala promijeniti put do posla, odnosno ići drugim ulicama, samo da eto nešto bude drugačije nego inače.
Željela sam nešto više i bilo me sram to priznati. Vjerujem da je jedan od uzroka za taj osjećaj i okruženje u kojem sam odrasla, a koje definira ženu isključivo kroz uloge majke, supruge, domaćice. Koje je učilo djevojčice da budu tiho, da se njihovo mišljenje ne računa i da su one te koje moraju slijediti pravila, a ne ih definirati.
U meni se borila zahvalnost što imam sve, a simultano i krivnja što želim još. Sve dok nisam odlučila da sam ja ta koja definira što je moje sve.
Osvijestila sam činjenicu da je skroz u redu ako mi se nešto ne sviđa u potpunosti. Jer ne sviđanje priziva promjenu. A samo kroz promjenu rasteš. Znala sam, kako sam kreirala taj život, da sam sposobna kreirati i nešto ipak drugačije. Prvi korak je bio da sam jednostavno ispisala na papir sve što želim dalje stvoriti za sebe: želim vlastiti dom, želim posao od kuće, želim mir, zelenilo i slobodu, želim imati vrijeme za pisanje. I krenula korak po korak prema tome. Kad kažem korak, to nije bilo u smislu evo sad ja idem i sutra sam tamo. Ti koraci su zapravo najčešće bili u obliku samo malog shifta misli i reakcija u određenom trenutku, osnaživanja vjere da je sve moguće i jednostavno: maštanje.
Novu stranicu svog života započela si sa temom osobne odgovornosti i činjenice da si sama odgovorna za svoj život. Kako si i kada odlučila da ti nimalo ne služi kriviti druge: sustav, državu, poslodavca, obitelj, odgoj?
Upravo u tim trenutcima o kojima sam pričala u prethodnom pitanju. Trenutcima u kojima sam imala sve, a kad bi mi zazvonio sat ujutro, doslovno sam fizički osjećala muku i nagon na povraćanje. Tu sam krenula istraživati autore, čitati knjige, slušati podcaste, pohađati mentorske programe. Kroz sve to naučila sam da odgovornost za naš život leži na nama, a ne na nekom vanjskom faktoru. I naravno, prvo što mi je palo na pamet jest: aha, znači ja sam kriva za sve. Ali, važno je ovdje napraviti distinkciju jer odgovornost nije isto što i krivnja. Odgovornost danas gledam kao izbor: ja sam ta koja bira stvari za sebe i na temelju mog izbora dolaze određene posljedice, odnosno iskustva.
Idemo na ono ključno, život u gradu zamijenila si životom na selu? Pričaj mi o tome, i molim te, izvuci zaključak koji bi mogao poslužiti svima koji te budu čitali?
Suprug i ja prije nekoliko godina bili smo na prekretnici: kao četveročlana obitelj živjeli smo u jednosobnom podstanarskom stanu u Zadru i trebalo je pronaći rješenje stambenog pitanja. Željeli smo više vremena, više mira, više prirode, više opuštenosti, zato je promjena grad – selo bila vrlo smislena. Kako po listi želja, tako i logistički, budući da za gotovo isti financijski ulog, dobivamo puno više. Pa smo odlučili izgraditi kuću u mjestu iz kojeg potječemo u Dalmaciji u Ravnim kotarima. Od tada radovi na cesti, nedostatak parkinga, gužva, buka, šušur nisu naš problem 😊. Pa većinu vremena i energije možemo usmjeriti u one stvari koje nas ispunjavaju: šetnje, vožnje biciklom, čitanje, druženje s obitelji. Gotovo isti dan kad sam se preselila, počela sam raditi od kuće, tako da se zaista sve poklopilo.
Bilo je to zaista puno promjena u kratko vrijeme, ali zaključak je baš taj: kada je u pitanju donošenje odluka i izbora, uvijek se zapitajte – podržava li ovaj moj izbor moju želju.
Tvoj blog, Perca mudrosti, jedna divna riznica zdravih ideja, promišljanja – toliko pitko, jednostavno. Koji je smisao procesa kojeg kriješ u pozadini pokretanja istoga?
Život kojeg danas živim rezultat je stotina tisuća malih koraka koje sam poduzimala putem. Ljudi često misle da ih od života kakvog znaju da zaslužuju dijeli jedan veliki korak. Da se namjeste zvijezde, da dobiju neko nasljedstvo, da dobiju promaknuće, da takve stvari idu preko noći. Čvrsto stojim iza teze da put do ostvarenja na bilo kojem polju vodi kroz male, svakodnevne stvari. Da je poanta u onim prozorčićima u kojima poduzmeš tu jednu akciju, ponoviš tu jednu afirmaciju, otvoriš se na tu jednu sekundu, promijeniš tu jednu reakciju. Ti prozorčići se nakupljaju i na kraju stvore jedna velika vrata kroz koja bez problema možeš proći na jedan novi nivo. Znam to, jer je upravo to način na koji sam došla do života u kojem svaki dan kucam u drvo. I baš tu leži smisao procesa u pozadini bloga Perca mudrosti: da je ljudima u bilo kojem trenutku dostupan takav jedan prozorčić na mom blogu. Da im bude onaj izvor ohrabrenja, motivacije, inspiracije i najviše razumijevanja. I često dobivam poruke koje zvuče: Točno to mi je trebalo, kao da si mene opisala, poslušala sam savjet i evo uspjela sam. Ne mogu opisati koliko mi je duša u tim trenutcima na miru i koliko se ništa ne može mjeriti s osjećajem kojeg moji čitatelji bude u meni.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
O tebi znam da si kao i mnoge od nas odrasla u vrijeme patrijarhata – ova riječ danas uglavnom ima negativnu konotaciju, i doista u vremenima naših majki, baka – biti žena bilo je zahtjevno, ali ja bih voljela da malo pogledamo u to i istražimo kako danas možemo preoblikovati priču i ljepše balansirati odnose u obitelji.
Osobno, volim neke odluke iz reda strukture i računa prepustiti mužu, vjerujem da će se on sa matematičkim planovima bolje snaći nego ja jer te stvari i dolaze iz područja muške energije, ali i mnoge druge stvari u koje jednostavno ne želim ulaziti.
Na taj način ostavljam sebi više vremena za umjetnost i bivanje u svom ženskom principu. Danas kad si osvijestila kako je na tebe utjecao strogi patrijarhat, možeš li pomirena s tim ipak prepustiti neke odluke svome suprugu, odnosno kako se živi u tvojoj obitelji, kolika ti je podrška tvoj muž i kakvu istinu ostavljate vašim kćerima za budućnost?
Rekla bih da sam apsolutno pomirena prepustiti određene odluke suprugu. Dapače, rado to činim jer vjerujem njegovoj procjeni. Suprug i ja se jako dobro nadopunjujemo i podrška smo jedno drugome u svemu. Usudila bih se reći: beskompromisna. Na to sam zaista ponosna. I sve ove stvari o kojima i pišem na blogu i učim se prakticirati, njemu dolaze nekako prirodno, samo nam je artikulacija malo drugačija. Tako da moram naglasiti da sam puno naučila i od njega, pogotovo o ljubavi za sebe i vjeri u sebe. Volim reći da sam ja kao majka duhovni vođa obitelji: više emocionalni, ženski, brižni, kreativni dio. Suprug je logistički vođa: on zna točnu mjeru svega, analitički je nastrojen, često me usmjeri u širu sliku, budući da sam dosta orijentirana na detalje. I svakako je onaj zabavniji dio, pogotovo kad su igre s djecom u pitanju :) U puno stvari smo zapravo različiti, ali tu je ta istina koju želimo ostaviti kćerima za budućnost: podržavamo i njegujemo međusobnu različitost svjesni da nas upravo ona čini onima tko jesmo. I da je u tome poanta, ali i ljepota svih odnosa.
Moglo bi vas zanimati i: Pet jednostavnih navika onih koji žive “slow living”
Razgovarala: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva