A što ako smo mi ti loši ljudi?

by Anđela Sabranović

Malo je vjerojatno da znamo realno kako nas percipiraju ljudi.  Jer ljudi nerijetko kažu baš što misle. Tebi u facu. Meni u facu. Ako kažeš kako te baš briga što ljudi misle o tebi, čestitat ću ti samodopadni narcise. Naravno da je zdravo ne uzimati svačije mišljenje k srcu, ali što je s mišljenjima ljudi koji nas zaista poznaju, s kojima smo odrasli, radili, koje smo ljubili.

Dat ćemo otkaz jer smo godinama trpjeli stres zbog lošeg šefa, ali pri davanju otkaza navest ćemo samo kako smo dobili bolju priliku. Nećemo reći tom lošem šefu da idemo uglavnom zbog njega. Pa će šef, a i onaj iznad njega što ga plaća, misliti kako je s njima i firmom sve u redu, samo si ti, eto, užasno nelojalna osoba koja samo odlazi.

Lako ćemo svi optužiti druge za nemar, grešku, manjak empatije. Ne treba biti vezano za posao.

Očekujemo od prijatelja ili rodbine da budu tu za nas, da nas podrže, da nas nazovu. Budemo ljuti, razočarani i tužni kad neka osoba ne reagira kako smo očekivali. Možda zaista mi toj osobi uvijek uskočimo i brinemo o njoj. A možda nekog drugom to ne radimo iako se od nas to očekuje. Zaboravljamo poslati poruku, nazvati za rođendan, pitati kako je bolesna majka, treba li pomoć oko bebe ili pronalaska novog posla… i mislimo, tj. ne mislimo kako je to big deal. Ali možda smo mi šupci, pardon my French…

Nemoguće je biti objektivan u vezi samog sebe. Kad čovjek krene razmišljati o sebi, može otići u dva smjera: da misli bolje o sebi ili da misli gore o sebi nego što je to neko realno stanje.

Ako misliš da si najgori na svijetu, najgluplji na svijetu i debelo nesposobniji od drugih, najbolje što možeš jest potražiti pomoć. I to doktora.

Ako misliš da se cijeli svijet urotio protiv tebe, da su svi loši, da su svi u krivu, a samo ti ludo pametan i dobar, isto doktoru idi.

Self help ti neće pomoći jer nijedan SELF ne može biti realan u vezi sebe, pa si tako ne može ni pomoći. Ne zapravo. Nema šanse da smo ti, ja, itko realni. Self help će ti pomoći samo da potvrdiš i dalje ono što zapravo u sebi već želiš potvrditi. No možda je prava pomoć ljudima otvoriti oči, otvoriti prozor u umu koji govori da možda zaista jest stvar njih, a ne drugih.

Istina je bolna upravo zato jer je nemilosrdna, ne tepa, ne miluje, ali put do zvijezda ide kroz trnje.

Istina je vjerojatno da smo nekad nekom dobri, a nekad nekom loši.

Istina je da ćemo u svemu što radimo nekad briljirati, a nekad baš zeznuti stvar. I onda je stvar sreće i okolnosti što će isplivati u tvojoj okolini kao opća percepcija. Ali nije stvar sreće ako je to tvoje nekad zapravo jako često. Uglavnom nismo svjesni svojih „lošosti“.

Nismo svjesni svoje neverbalne komunikacije koja govori nekad puno više.

Nismo svjesni koliko nekom znači da se pojaviš na vrijeme, da nazoveš, da napraviš tu neku sitnicu koja ponekad jest 5 minuta… al tebi 5 minuta ništa ne znači. No u 5 minuta dogode se čuda.

Ponekad osvijestim koliko sam loša bila prema nekom tek kad prođe trenutak. Ponekad prođu i godine. S udaljene perspektive i hladne glave bolje možeš sagledati stvari. Jer kad emociju vriju, nema šanse da si realan.

Ne pričam o tome kad ste se s nekim pošteno posvađali pa vas sad netko opanjkava kako ste loši. Fućkaš to.

Pričam o situacijama gdje smo ispali loši, a da toga nismo bili bi svjesni u danom trenutku.

Kažu „prekasno je sad za ispriku.“ Ali nikad nije prekasno. Lijepo je čuti „oprosti“ i nakon 10 ili 20 godina.

Nedavno sam čula jedno veliko „oprosti“ od čovjeka koji je promatrao kako me moj bivši šef maltretirao i pokušavao otjerati jer me nije mogao dobiti na način na koji je htio. Ispričao mi se jer nije djelovao. Jer je šutke to sve promatrao.

Drugo „oprosti“ dobila sam od kolege koji mi se ispričao jer mi se prestao javljati na hodniku nakon što je taj šef odlučio da će me izbaciti iz kolektiva, al nije mogao sam jer je imao „nadređenijeg“ koji me htio zadržati. Kaže da je to napravio iz straha od odmazde. Ja sam trpjela jer sam morala, uz kredite i bez financijske podrške ikog oko sebe, jedino što sam mogla jest trpjeti i paralelno tražiti novi posao.

To se događalo prije dvadeset godina, a isprike sam dobila prije par godina. Kad je krenuo #metoo pokret. I kad su shvatili što se događalo. I da su oni bili loši ljudi.

Ja sam se prije nekog vremena ispričala prijateljici koju sam doslovce napustila nakon nekoliko godina intenzivnog druženja. Imala sam (sebi) valjane razloge tada koje sam joj i rekla, ali zapravo sad znam da ti razlozi uopće nisu bili valjani već sam gledala samo svoju stranu. I nema veze što je život potvrdio da sam, uvjetno rečeno, bila u pravu, ja sam nju napustila kad nisam trebala. Imam sreću što mi je oprostila i što smo obnovile prijateljstvo nakon dugih 20-ak godina.

Ako shvatite da ste pogriješili nekad prema nekom, neće svijet propasti ispričate li se. Bit će samo svijet puno ljepši, i vama i drugima.

Moglo bi vas zanimati i: Barbara Slade Jagodić za Slowliving.hr: “Ne moramo svi biti poduzetni, dizati se u 5, meditirati, slušati podcaste, trčati maratone.”

Tekst: Barbara Slade-Jagodić

Foto: Pexels

Možda će vam se svidjeti

Želite pratiti novosti vezane za slowliving concept?

Povremeno ćemo vam slati notifikacije sa savjetima kako živjeti bolje, zdravije i sretnije!