Žena koja želi biti mama često o majčinstvu razmišlja na vrlo idiličan način i zamišlja ga potpuno drugačije nego što ono doista jest. Ja sam dakako bila među njima. Željela sam se ostvariti kao mama dugi niz godina, a zbog brojnih faktora i prepreka nažalost nisam uspjela kroz jako dugi period. To je razdoblje bilo obilježeno jako velikom patnjom zbog konstantnih pokušaja da dobijemo bebu o kojoj sam toliko sanjala. Ništa mi s medicinske strane, osim velike nade koju sam nosila u srcu, nije dalo naslutiti da će jednoga dana moj san zaista postati stvarnost i da ću ipak dobiti priliku nunati to malo anđeosko biće u svom naručju.
O majčinstvu nisam znala gotovo ništa konkretno, a o brizi za novorođenče još manje. Sva moja istraživanja bila su usmjerena najviše na razdoblje trudnoće koja je pred kraj bila obilježena dužim boravkom u bolnici, ludovanjem hormona i nikad većim iščekivanjem poroda o kojem sam toliko čitala i jedva ga čekala obaviti. Upravo zato, smatram kako je jako važno izreći neke stvari javno kako bi sve trudnice koje naiđu na ovaj tekst dobile makar mali uvid u stvarno stanje i uz moje iskustvo stekle što realniju sliku o razdoblju postpartuma o kojem se danas još uvijek premalo priča.
Ovo bih voljela da sam znala prije nego što sam postala mama
Dojenje
Ono što me najviše šokiralo je težina dojenja. Znala sam za izazove koje dojenje može donijeti i otprilike okvirno postupati, no nikada neću zaboraviti zbunjenost koja je nastala nakon poroda kada smo beba i ja trebale krenuti to zaista i prakticirati. Nisam znala kako ju primiti, koji položaj je najbolji i najsigurniji, borili smo se da ona uopće nauči ispravno uhvatiti bradavicu i povući kako bi trebala. Dijete je bilo nervozno i neprestano plakalo, a meni se činilo kao da apsolutno sve radim krivo. Žalosno je što ne mogu reći da mi je netko od medicinskog osoblja pružio topli pristup i pažnju koja mi je u tom trenu trebala. Sestre su po pitanju dojenja bile grube, bez emocija i odrađivale su svoj posao kao da smo strojevi. Kod kuće nije bilo ništa bolje, sve dok mi patronažna sestra ipak nije posvetila malo više pažnje i nježnosti i objasnila postupak kojim mogu spriječiti upalu mliječnih kanala. Bolovi koje sam trpjela tijekom dojenja prvih tjedana bili su nesnosni, a najviše me šokirala činjenica kako me nitko nije pripremio na konkretnu zahtjevnost dojenja. Kada sam s prijateljicama i poznanicama koje su ranije rodile i dojile svoju djecu pričala o tome, dobila bih odgovor da je to sve normalno i da su i one to prošle. No, meni nije bilo jasno kako mi je u 21. stoljeću u digitalno doba promaknula činjenica da trudnoća i porod jesu bitni i da je dostupno mnoštvo sadržaja o tome, ali da savjeta i priručnika o dojenju kronično fali, kako u medijskom prostoru, tako i u svakodnevnoj komunikaciji. Zato apeliram na sve trudnice da se na vrijeme informiraju o dojenju, kao i o tehnikama i alatima koji im mogu pomoći da taj početni proces privikavanja bude što bezbolniji, ljepši i lakši jer to je itekako moguće. Ne mora biti bolno, šokantno i mukotrpno. Postoje brojne žene, najčešće doule, koje se bave isključivo savjetovanjem o dojenju, samo se treba dobro raspitati, informirati i djelovati na vrijeme.
Neobične, ali normalne stvari koje bebe rade kad se rode
Bebe su nevjerojatno fascinantne. Osim samog pogleda na njih koji rastapa i najtvrdokornija srca, zanimljive su do te mjere da bi ih čovjek mogao promatrati 0/24 i uvijek bi saznao nešto novo o ljudskoj prirodi i ljepoti koju novi život donosi. Upravo kad žena rodi, to i radi – promatra svoje novorođenče kao najrjeđi i najposebniji primjerak bisera. Ne skida pogled s njega pa čak ni onda kada pada s nogu od umora. Kada su tako maleni i nemoćni, prisutan je veliki strah da nešto krivo ne napravimo ili propustimo reagirati na vrijeme u trenutku kada im je potrebna pomoć. Novopečeni roditelji prvih dana i tjedana neprestano provjeravaju diše li dijete uopće i strah ih je zaspati jer dijete u tom trenu ostaje bez nadzora. A kada tek krenu sa cijelim mnoštvom reakcija poput kihanja, štucanja unedogled, zagrcavanja, hroptanja, moro refleksa, pojavljivanja crvenih prištića po licu… Dakle, s kihanjem je moja beba (kao i većina njih) krenula već prvi dan kad se rodila što je nekome možda nevjerojatno za shvatiti, ali to je sasvim normalno. Nije prehlađena, kihanjem i grgljanjem novorođenče čisti svoje dišne puteve i prilagođava se životu izvan maternice. A tek kada su se pojavile neobične crvene piknjice po licu i rukicama… gumb za zvanje medicinskih djelatnika u rodilištu u mom je slučaju radio svaki čas jer sam imala milijun pitanja. Bebina koža jest najmekanija i najdivnija, ali za novorođenče je sasvim normalno kada vidimo ovakve kožne reakcije jer reagiraju na hormone iz majčinog mlijeka. I što je najvažnije, svi ti prištići prođu vrlo brzo nakon što se pojave te su potpuno bezazleni. Ono što je mene osobno najviše plašilo bilo je hroptanje koje je sličilo hrkanju prvih mjeseci i prošlo je samo od sebe. Zvučalo je grozno i činilo se kao da će se dijete ugušiti, ali eto, rekli su mi da je i to normalno i zapravo uobičajeno za novorođenčad.
Dolazak kući, prva noć i prilagodba
Da je teško biti sam prvi put u životu dok s tim sićušnim bićem stigneš kući iz rodilišta, to sam znala, ali nisam bila pripremljena na to što učiniti kada ama baš niti na jedan način ne možeš smiriti bebu. Ona histerično plače, a ja ne znam što joj je i kako tom plaču pristupiti. Boli li ju što ili je samo gladna? Mlijeko mi još nije nadošlo, a kolostrum joj nije bio dovoljan. Odlučili smo joj dati mliječnu formulu. No, u toj panici usred plača, bilo ju je jako teško složiti dovoljno brzo. Bila sam svjesna da je plač njihov način komunikacije i da bebi ništa ne može biti ako će malo plakati, ali dok tek rodiš svoje prvo dijete i ne znaš se ponašati, jako je stresno slušati vrištanje novorođenčeta dok ti nisi siguran slijediš li ispravno upute s kutije za dohranu. Također, ono što mi nitko nije rekao, a možda je trebao je da svaka beba dolaskom u svoj dom iz rodilišta zasigurno neće bezbrižno spavati i neće sve ići kao u rodilištu jer beba iako još ne vidi, savršeno osjeća da je stigla u nepoznato okruženje. Sve joj je novo, prilagodba na novi, pravi život tek treba započeti i razloga za paniku, stres i brigu nema. Ono što je važno je da roditelji ostanu smireni, pribrani koliko je god moguće i pruže bebici svoju blizinu i utjehu dodirom i mirisom majke na koji novorođenče reagira smirivanjem.
Mama treba podršku kako bi očuvala mentalno zdravlje
Postpartum je najosjetljivije razdoblje u kojem se žena tijekom svoga života može naći. Trudnoća je jako osjetljivo, baš kako se kaže, sasvim drugo stanje, no ono što donosi postpartum, o tome se priča zaista premalo. Ja sam imala sreće što sam uz sebe imala pravu obiteljsku vojsku koja je na čelu s mojim roditeljima bila glavna u misiji zvanoj oporavak. Oni su bili tu za mene ne samo prvih dana, tjedana i mjeseci, nego neprestano, u svako doba dana i noći i oni su glavni razlog zašto je moje mentalno zdravlje u tom osjetljivom razdoblju prošlo sasvim neokrznuto. Zagovornica sam tvrdnje da nema toga što jedna žena ne može prebroditi i preživjeti u životu te iz svake teške situacije izaći još snažnija, ali kada se nađeš u razdoblju babinja, imaš osjećaj da jednostavno više nisi svoja i vapiš za svakom vrstom brige, pomoći i podrške. To je jedna sasvim druga dimenzija. U trenutku kada je sva tvoja pažnja usmjerena na tvoje novorođenče, postaješ sebi zadnja rupa na svirali. Stoga, ako nemaš nekoga tko će brinuti za tebe u tom osjetljivom periodu usklađivanja, stvaranja rutine i novog načina života, tko će te podsjećati da su tvoje potrebe i dalje važne i tko će se pobrinuti da prvih dana imaš topli obrok i nekoliko sati dodatnog sna tijekom dana, nije teško otići u krivom smjeru kada je psiha u pitanju. Ne ustručavajte se osigurati si takve osobe i direktno tražiti konkretnu pomoć. To nije znak slabosti, to je nužnost koju svaka rodilja treba i zaslužuje kako bi bila sposobna oporaviti se i krenuti u jedan sasvim novi smjer života.
U redu je reći: „Ne“
Otkada je postalo čudno slijediti onu: „Moja kuća, moja pravila“ i otkada je postalo nepristojno odbiti dolazak rodbine i prijatelja u prvim tjednima bebinog života? Bezobzirnost koja je počela obitavati u društvu narasla je do te mjere da se rodilje u periodu babinja moraju baviti s ovakvom nepotrebnom problematikom i opterećivati isprikama i reakcijama potencijalnih posjetitelja koji baš silom žele doći u goste. Ljudi uvijek vide samo ono što žele vidjeti. Znači vide samo sreću i sklad koji odašilje kuća u koju kroči novorođenče, a mamine neprospavane noći, bol koju osjeća zbog rana i dojenja i pokušaje uspostavljanja rutine male bebe, na to odlučuju zažmiriti ili ih ne zanima. Ako niste spremni na taj korak, u redu je reći „Ne“ i ne brinuti o posljedicama takvog odgovora.
Moglo bi vas zanimati i: Majčinski burnout: Koji su simptomi i kako se suočiti s njim?
Tekst: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Pexels, Canva