Milijun puta sam ponovila rečenicu:
Putovanja su mi pomogla da se oblikujem.
Kretanje, odlasci, dolasci, avioni, vlakovi, ljudi, kašnjenja, trčanje po peronima, spavanje na divlje, smijeh, suze, strah, adrenalin – putovanje ili ovisnost o istom živjet će toliko dugo koliko živi i moj duh.
Sjedim u jednom malom baru, pijem čaj i kradom slušam djeda kako unuci priča o svojim putovanjima svijetom.
Na vrlo ugodnom njemačkom (koliko god ugodan može biti ovaj tvrdi jezik) slikovito prepričava što je to Afrika, a ja odlutala skupa s njim praveći se da sam negdje drugo.
Sjede naslonjeni na bar, i sasvim lagano, poštujući njegov prostor i drugi se priključuju i sjetno gledaju i slušaju čovjeka koji gorljivo tvrdi da su putovanja nešto najvrjednije što si možeš priuštiti.
Ja se ježim, i doživljavam buru emocija unutar sebe, pa bih se najradije okrenula i zagrlila ga. Ništa od toga, ostajem na svojoj visokoj stolici ispred velikog prozora koji pruža pogled na grad, i odlučujem zabilježiti svoja promišljanja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Današnja tema je ujedno groznica koju posljednjih godina pronalazimo kod velikog, jako velikog broja putnika. U što manje dana vidjeti što više.
Razumijem, naši životi su tako koncipirani da su slobodni dani stvar lutrije. I baš zbog toga…
USPORIMO.
Primjera radi, na jednom putoholičarskom portalu vidjela sam upit para iz Amerike koji planiraju put po Europi u trajanju od dva tjedna, i u tekstu sam shvatila da su skrpali osam različitih zemalja u 13 dana. Jel´ vjerujemo da je ovo realno? Tehnički možda i jeste. Ali to hoće li oni zaista doživjeti neku od tih zemalja? Sasvim sigurno – ne!
Zašto ovo sve češće radimo?
Zbog usmjerenja da sa što više zastavica obilježimo vlastitu svjetsku kartu?
Zbog koga ili čega putujemo?
Postajemo masovno putnici na baterije.
Krivce možemo tražiti posvuda, pa nekad padne odgovornost na društvene mreže, okolinu, nemogućnost dubljeg pogleda u svijet – ne znam, možemo smisliti toliko toga u svoju obranu. Ali pitanje je što možemo učiniti kako bismo putovali svjesnije, kako bismo bili lovci na uspomene, one uspomene koje nečemu vrijede, one uspomene koje kroz smijeh možemo prepričavati drugima.
Možda pomogne ovaj djed što je unuci pričao o Africi.
Možda nam pomogne ako se zamislimo jednoga dana na nekoj klupi u parku sa našim unucima.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ne nasjedajmo na brzinu,
ne nasjedajmo na količinu,
ne na kvantitet nego kvalitet,
upijajmo proljetno Sunce.
Prije nego skačemo iz grada u grad
dopustimo si da apsorbiramo miris ovog ovdje i sada.
Ponekad je – uz glazbu, jedna čaša vina, u pozadini most, a ispred oka rijeka najljepše sjećanje na jedan grad. I ako mu dodamo prekrasan zalazak sunca, zaista vrijedi više nego tri grada u tri dana, ili tri zastavice na jednoj karti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
TRENUCIMA KROJIMO.
Trenucima postajemo
umjetnici življenja.
Kao zaključak i inspiraciju, ovog proljeća vas pozivam da putujete malo svjesnije, kamo god išli.
I ostavljam vam nešto što će vam pomoći da se podsjetite kako imate pravog putnika u sebi, jer putovanje zaslužujete vi, i put zaslužuje vas da ga upijete cijelim bićem.
Pjesma Put na Itaku, Konstantin Kavafis
Kad kreneš na put prema Itaci,
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina,
pun spoznaja.
Poželi da dug to bude put.
Svitanja ljetnih neka bude mnogo
kad ćeš radosno i zadovoljno
ulaziti u luke prvi put viđene:
pođi u mnoge egipatske gradove,
Uvijek na umu imaj Itaku.
Stići tamo tvoja je sudbina.
Ali ne požuruj nikakvo putovanje.
Bolje je da mnogo godina traje;
I da kao starac pristaneš na otok,
Bogat onime što si u putu stekao,
Ne očekujući da Itaka bogatstvo ti da.
Itaka ti je dala lijepo putovanje.
Bez nje ne bi krenuo na put.
Ništa ti ona više nema dati.
I ako je siromašnom nađeš,
Itaka te nije obmanula.
Tako mudar kako si postao,
S tolikim iskustvom
Već si shvatio što Itake znače?
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić, Pexels