Uskoro, točnije 5. lipnja, započinje jedan od najvibrantnijih književnih događanja – Festival europske kratke priče, koji će nam i ovaj put organizirati upoznavanje s najuzbudljivijim književnim imenima iz Hrvatske, Europe i svijeta. Ono po čemu je FEKP postao jednim od omiljenih književnokulturnih susreta i zbog čega mu se publika iznova raduje zasigurno je i njegova nadaleko poznata opušteno-otkačena atmosfera i puno dobrih vibracija.
A u takvoj sam atmosferi dodatno zavoljela kratke priče, koje u svojoj formi nude čitave mikrosvjetove i čiji nam završeci uvijek obećavaju zaokret ili kulminaciju ispričanog.
U tom tonu nastavljam i sa svojom ovotjednom preporukom. Naravno, riječ je o kratkim pričama, i to Lidije Dimkovske, makedonske pjesnikinje, prozne spisateljice i prevoditeljice, pomalo začudnog naslova Kad smo napustili Karla Liebknechta (u izdanju Frakture i u prijevodu Borjane Prošev-Oliver). U ovoj zbirci Karl Liebknecht, njemački političar, koji je s R. Luxemburg, L. Jogichesom, F. Mehringom i C. Zetkin osnovao Savez spartakovaca te koji je nakon ugušenja ustanka Spartakovaca u Berlinu 5. 1. 1919. i ubijen, nadilazi taj povijesni podatak i postaje ključan toponim koji daje zanimljiv okvir za 27 priča koje čine Lidijinu zbirku.
Izmišljen okvir u koji vjerujemo
Okvir je izmišljen, no već s prvom pričom zaboravljate na taj fikcionalni koncept i povjerujete u potencijalnu stvarnost onoga što je napisano. Dakle, “u Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, tridesetak ljudi raznih nacionalnosti sjedi oko improviziranog stola na pozornici u dvorani za društvene događaje, iza njih prevoditelji, neki s tekstovima pred sobom, neki bez njih, i na prvi se pogled čini kao da su na nekoj sjednici, dok zapravo nazoče jednome nesvakidašnjem susretu, ili bolje rečeno, predstavi. Naime, sudjeluju u pilot-projektu Udruge poštovatelja Karla Liebknechta iz Leipziga koja je 19. siječnja 2018. povodom 99. obljetnice smrti velikoga njemačkog ljevičara i suradnika Rose Luxemburg Karla Liebknechta pozvala sve emigrante koji su nekad živjeli na adresi koja nosi njegovo ime ili su na neki drugi način povezani s njime.”
I tako započinje pričoputovanje koje će nas odvesti na mjesta koja inače ne bismo povezali da nema zajedničkog nazivnika u imenu Karla Liebknechta. Naime, upravo je on uspio u istu zbirku dovesti sljedeće gradove, a spomenut ću samo neke od njih, Bukurešt, Varšavu, Pariz, Tiranu, Karagandu, Cape Town, Zagreb, Donjeck, Kigali, Prag, Skopje… Naravno, ono što nas na tim lokalitetima osvaja pojedinačne su sudbine, koje su toliko realistično i pronicljivo napisane da se, iako tuđe, doimaju osobno proživljenima i stvaraju jedno katarzično iskustvo. Galerija likova živopisna je.
Tu su mlade žene “koje glačaju samo crnu odjeću, za sve prošle i buduće smrti”, zatim oni koji su Liebknechtovu ulicu “napustili samo privremeno, a čini se da će ona njih napustiti zauvijek”; izbjeglica iz Iraka koji bi sve dao da može činiti prozaične stvari, poput traženja igračaka koje njegovo dijete baca pod stol; žena čiji kozmopolitizam vjerojatno potječe upravo od Karla Liebknechta; pisci imigranti; prosvjednici protiv Lukašenkove i Putinove vlade; Židov okružen obitelji Palestinaca “da ga čuvaju od zla i da ljubavlju demantiraju sukob; “majke koje su uvijek spremne oprostiti i zaboraviti”; pojedinci kojima je neugodno pred jezivim činjenicama vlastite priče; parovi kojima se nije dogodila kemija i ljudi koji žive u “kemiji bijede”; doktorandica bez doktorata kojoj je ljepše u društvu mrtvih pjesnikinja; oni koje povijest nije ništa naučila i koji su postali eksponat Muzeja prekinutih veza…
Atmosfera koja se osjeća
Svaka od 27 priča, zahvaljujući dojmljivosti pripovijedanja Lidije Dimkovske, predstavlja “jasnu sliku”, proizvodi “atmosferu koja se osjeća” i poziva na empatično slušanje, gotovo kao da ste tamo, u publici, u Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu i kao da čekate red da i vi ispričate svoju priču. A ne bi li bilo zanimljivo, riječima kojima sama autorica zatvara svoj narativni okvir, da čujemo što više priča. Doduše, potrebno je biti bivši stanovnik adrese “Karl Liebknecht”. No, možda bi bilo dovoljno i da nastavljamo Karlovu borbu za sve one čija su prava ugrožena. Time bismo ponavljali povijest “samo u dobrim stvarima. Barem bi u tome povijest trebala biti dobra učiteljica.” A u međuvremenu bismo se mogli nastavljati okupljati na ovim imaginarnim i stvarnim pripovjednim susretima i hraniti se dobrim kratkim pričama.
Moglo bi vas zanimati i: Borbe i metamorfoze jedne žene – biografija koja nadilazi biografiju
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor