Majin izbor: Borbe i metamorfoze jedne žene – biografija koja nadilazi biografiju

by Nataša Krstičević
borbe i metamorfoze jedne žene

Iako je Édouard Louis svojim naslovima Raskrstimo s Eddyjem, Tko je ubio mog oca, Povijest nasilja i Dijalog o umjetnosti i politici (Ken Loach i Édouard Louis) već duže vrijeme prisutan u mojoj kućnoj biblioteci, s preporukom ovog autora krenut ću od njegova posljednjeg kod nas prevedenog naslova Borbe i metamorfoze jedne žene (OceanMore, 2022., u prijevodu Vande Kušpilić).

Možda je jedan od razloga tog redoslijeda taj što mi stvara neodoljive poveznice s druga dva vrhunska djela koja sam također preporučivala: Jedna žena Annie Ernaux (u prijevodu Marka Gregorića) i Nesreća bez želja Petera Handkea (u prijevodu Borisa Perića). Osim što oboje pišu o svojim majkama, ti su „mali briketirani biseri”, da se poslužim sintagmom Jurice Pavičića, iznimni i zbog načina na koji posreduju biografiju.

Nadilaženje biografije

Naime, Annie Ernaux, majku smješta u određeni kontekst – siromaštva, gospodarske krize, štrajkova, socijalnih zakona, obiteljskih nedaća, okupacije, osobnih ambicija i borbi. Pišući o njoj, zapravo nadilazi biografiju i stvara nešto između književnosti, sociologije i povijesti. „Bilo je potrebno da majka, rođena u podređenom miljeu iz kojeg je željela pobjeći, postane povijest, da bi se Annie osjećala manje osamljenom i lažnom u povlaštenom svijetu riječi i ideja u koji je, u skladu s njezinom željom, stupila.”

Peter Handke pak, kojeg i sam Louis, pišući o vlastitoj majci, na jednom mjestu citira, suočen sa samoubojstvom majke, započinje traženje njezina pravog „ja” ispod teških naslaga patrijarhata. Pokušava doskočiti zanijemjelosti pred neizrecivim održavajući ravnotežu između dviju opasnosti – „pukog prepričavanja jednog promjenjivog životopisa i bezbolnog nestajanja određene osobe u poetskim rečenicama, u kojima individualni život funkcionira samo još kao povod”.

Autobiografija je revolucionarna

U knjizi Borbe i metamorfoze jedne žene Édouard Louis također piše o majci, koja se, baš kako i sam naslov knjige sugerira, dio života borila sa siromaštvom i muškim nasiljem, ali koja je smogla snage i nadišla tu borbu. Stoga je ovo prvenstveno priča o oslobođenju. I Louis ne skriva da je autobiografska, unatoč uvriježenoj tezi o inherentnoj fikciji u autobiografskom diskursu, jer smatra da postoji nešto revolucionarno u njoj. „Ona liječi, ona je neizbježna, pogotovo ako ste suočeni s nasiljem, klasom, opresijom, maskulinom dominacijom, homofobijom. Tada ne možete koristiti sigurne zone koje inače nudi fikcija svojim izvođačima.”

Dakle, bez obzira na to što su mu rekli da „književnost nikad ne smije nastojati objasniti, već samo ilustrirati stvarnost, on piše kako bi objasnio i razumio majčin život. Zna da pisati o majci i njezinu životu znači pisati protiv književnosti”. I upravo takav potez najviše govori o političnosti njegova pisanja. Borbe jedne žene ujedno su i borbe protiv klasne opresije. A sve je počelo jednom fotografijom na kojoj majka svojom pozom i izgledom „priziva beskraj mogućnosti pred njom, a možda i sreću”. No, zauzvrat je dobila život koji ju je samo osporavao i koji je „nalikovao na borbu protiv života”.

U svakodnevici koja je perpetuirala društvenu isključenost, siromaštvo, nasilje, poniženje, sreća na majčinu licu „doimala se poput skandala, varke, laži koju što prije treba raskrinkati”. U podnošenju težine vlastite egzistencije, odnos između majke i njezine djece tone u nerazumijevanje. Ono je pak ubrzalo Louisovu emancipaciju te nastavkom školovanja, prvo gimnazijskog, potom i fakultetskog, postaje „klasni prebjeg iz osvete, i to se nasilje pridružilo svem onom nasilju kojem je majka već bila izložena”. Njihovo je otuđenje i nepoznavanje doseglo neslućene razine. Kada piše o tome, osjeća se autorov stid, ali i „pokušaj nadilaženja tog srama”.

Zbližavanje kroz otuđenje

No, paradoksalno, to ih je otuđenje ipak dovelo do zbližavanja koje je „preinačilo zajedničku prošlost”. Kao da je na nekoj razini sinovljeva emancipacija potaknula majčinu i dovela do njezine metamorfoze. Na svoj četrdeset i peti rođendan predstavlja novu verziju sebe sinu kojem donedavno nije imala što reći. Postala je žena koja je napustila loš brak i loš odnos, pronašla posao, počela se šminkati, putovati, smijati se i zbijati šale. Čak je upoznala i Catherine Deneuve. „Za neke je identitet žene sasvim sigurno opresivan identitet, ali za nju, postajanje ženom bilo je postignuće.” Iako tu metamorfozu prate određene nuspojave, što samo dokazuje da nijedna promjena nije jednostavna, Louis je postigao ono što mu je i bila namjera dok je stvarao ovu knjigu – „želio je da bude lijepa”.

Također, postigao je i ono što mu kao dječaku od šest godina nije uspjelo – „da svoju majku odvede daleko od svog oca i kupi joj dvorac”. Doduše, dvorac nije nabavio, što je iz njegove marksističke perspektive ionako previše buržujski. No, majci je omogućio nešto daleko vrednije – „priču kao utočište u koje se može skloniti”. Procijenite sami koliko ga je pisanjem uspio učiniti sigurnim.

Moglo bi vas zanimati i: “Povjerljivi razgovori” Ingmara Bergmana – između romana i scenarija

Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor

Možda će vam se svidjeti