Ivana Pipal ime je koje povezujemo s mnogo umjetničkih pravaca, od crteža, ilustracija, preko animacije i filma pa sve do pisanja i zanimljivih asocijativnih karata “Emocije i stanja” o kojima smo nedavno pisali. Budući da su slow living i umjetnost povezani na mnoge načine, odlučili smo porazgovarati s Ivanom upravo o umjetnosti kakvu stvara, o svemu onome što nadahnjuje na kvalitetniju svakodnevicu, veću prisutnost i uz što kao pojedinci rastemo u svakodnevnom životu.
Ona je umjetnica koja, kako sama kaže, kroz crtež pokušava objasniti i vizualno prikazati neke svakodnevno prisutne dijelove života za koje misli da im se više trebamo čuditi jer ju prati osjećaj da je jako neobično živjeti na kugli koja pluta u svemiru, gledati prirodu kako se mijenja, živjeti promjene koje se konstantno događaju i koristiti se svojom svijesti.
S obzirom na svestranost koju posjeduje, uvjereni smo kako je intervju s njom vrijedan primjer inspiracije i divljenja. Krenite s nama na ovo umjetničko putovanje i uživajte u razgovoru koji slijedi.
Kako biste opisali sebe i umjetnost koju stvarate?
Osjećam sebe najviše kroz način gledanja koji njegujem u umjetničkom smislu čuđenja i istraživanja, a koji se proteže na sve druge dijelove mojeg života. Pokušavam s dozom iskrenosti, čuđenja i intuicije pristupati širim društveno-kulturno-prirodnim pojavama, prirodi u najširem smislu te riječi, bilo da se radi o sirovoj prirodi ili čovjekovoj prirodi, načinu razmišljanja i slično. Izražavam se s jedne strane crtanjem, animacijom, ilustracijom, oblikovanjem knjiga i kroz rad na raznim umjetničkim projektima, a s druge strane se bavim kuhanjem, čitanjem, vrtlarenjem, te u zadnje vrijeme aktivnostima oko male bebe. Sve to smatram esencijalnim za mene i oblikovanje moje stvarnosti, i sva ta iskustva sudjeluju u inspiraciji za moj umjetnički rad kojem se fokus mijenja kao što se i ja mijenjam.
Kako ste se odlučili baviti stvaranjem ilustracija? Kakvo značenje one imaju za Vas?
Oduvijek sam ulagala vrijeme u likovno izražavanje i crtežom mi je najugodnije prikazati svoje misli, iskustva, dojmove, osjećaje kako bi ih sama sebi predočila ili sačuvala neko sjećanje. Ilustracija je u tom smislu prirodan nastavak izraza u crtežu, slika može obuhvatiti puno slojeva u svojem sadržaju ako se koristi u ilustrativnom obliku. Vizualni svijet često koristim kao alat za razmišljanje i organiziranje misli i obaveza, ili kao alat za probavljanje doživljaja, a to se pretapa s mojim poslom koji obuhvaća ilustracije u raznim kontekstima, za plakate, dječje slikovnice, za filmove, itd.
Napisali ste i knjigu „Priča o teti Mandi“. Možete li nam više reći o navedenoj knjizi, kako ste ju odlučili napisati, što Vam je bilo najteže, a što najljepše u tom procesu te kakav je bio osjećaj naposljetku kada je prodajni dio u potpunosti opravdao interes Vaše čitalačke publike?
Igrom slučaja sam naišla na sliku tete Mande i odlučila ju objesiti na zid, ne znajući ništa o tome tko je ona. Nakon dosta vremena saznala sam u spontanom razgovoru njeno ime, te nakon toga i razne priče o tome tko je ona bila, što se dogodilo u njenom životu. Meni je bio najzanimljiviji taj veliki skok iz potpune anonimnosti i promatranja lika žene na starinskoj slici kao vizualne forme, prema potpunom otvaranju brojnih priča i povezivanju obiteljskih odnosa, te otkrivanju identiteta tete Mande, koja je živjela u nekom prošlom vremenu, prije mojeg rođenja. Priče su bile zanimljive i uhvatio me osjećaj da su na pragu nestajanja, Manda je davno umrla, ljudi koji su ju poznavali su bili stari, nije ih bilo puno, a nitko ionako nije pričao o njoj dok nisam pitala. Osjećaj iz kojeg sam sastavila knjigu bio je kao arhiviranje priča, kako bi spriječila nestajanje sjećanja na jedan život i time se na simboličan način naklonila svim ostalim prošlim životima ljudi kojih se više nitko ne sjeća.
Moj rad bio je sakupljanje priča, koje sam u knjizi prenijela točno tako kako su izgovorene, tako da se u tekstu osjeti određena vrsta stvarnog odnosa prema pričanju priča iz prošlosti. Priče su miješane, sakupljene od četiri člana moje obitelji koji su imali sjećanje na Mandu. Moje iskustvo izrade knjige bilo je obilježeno takvim istraživanjem obiteljske prošlosti i, nakon toga, ilustriranjem sakupljenih priča. Ono što mi je bilo najneobičnije je činjenica da je knjiga uopće izdana, a nakon toga izuzetno iznenađujuće da je dobila toliko interesa od publike. To mi je bio prvi puta da sam doživjela da je moj umjetnički rad, koji sam napravila iz svojih osobnih potreba, motiva i želja, zakorači u javni prostor i dobije još puno slojeva tumačenja koje ja nisam prije toga uvidjela.
Osim ilustracija i pisanja knjige, možete se pohvaliti i brojnim drugim umjetničkim interesima i uspješnim projektima poput crtanja stripova te studija animiranog filma. Možete li nam reći nešto više o tom iskustvu?
Studirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer animiranog filma i novih medija, a magistrirala nove medije jer mi je u tom trenutku više odgovaralo otvoriti se prema raznim mogućnostima stvaranja, umjesto fokusirati na izradu animiranog filma. Animacija je bio moj motiv da uopće krenem u umjetnički smjer školovanja, odmalena sam bila u školi animiranog filma i taj medij mi se na neki način upisao u DNK. Iako sam se u jednom trenutku malo odmaknula od nje i njenog sporog stvaranja, animirani film me prati i svako toliko sudjelujem na nekom filmskom projektu koji obuhvaća i moje znanje o animaciji. Za sada još nisam napravila autorski animirani film, ali u planu mi je uskoro upustiti se u takvu avanturu (“Donijela sam kolača” bila je animirana sekvenca izrađena za izlaganje na medijskoj fasadi Muzeja Suvremenih umjetnosti, i kratki jingl za HRT3). U ovom trenutku radim kao glavna animatorica za animirani film “Fačuk”, s redateljicom Maidom Srabović i slikarom Stipanom Tadićem, i ono što me vraća animaciji, a i općenito veseli u iskustvu izrade filma, je timski rad koji je u filmskom svijetu jako lijepo izražen.
Na popisu svih Vaših umjetničkih uspjeha, nailazimo i na asocijativne karte pod nazivom „Emocije i stanja“ koje mogu koristiti i odrasli i djeca. Možete li nam reći nešto više o njima?
Vizuali na kartama predstavljaju 33 osnovne emocije (definirane Plutchikovim kotačem emocija) kao raznobojne, apstraktne kružne oblike, uz još 50 linearnih crteža ljudskog oblika u raznim emotivnim situacijama. Asocijativne karte su vrsta karata koje nemaju pravila za korištenje, interakcija s njima potiče intuitivni dio uma na asocijacije, te u sadržaju karata prepoznajemo ono što nas povezuje s vlastitim iskustvom. Postoje razne primjene, može ih se koristiti samostalno ili u grupi; za edukaciju, psihoterapiju, samoistraživanje, zabavu, kreativni proces, plesnu radionicu, težak razgovor, fokusiranje ciljeva, razumijevanje ljudi i odnosa oko sebe… Dobar su alat za poticanje razgovora, mogu izazvati neke teme koje inače ne bi došle u fokus. Kroz individualno korištenje mogu biti lijep način za trenutak osluškivanja vlastitog stanja, za promišljanje neke emotivne situacije ili traženja rješenja.
Asocijativno svojstvo vizuala znači da se u promatranju aktivira spontana emocija koja proizlazi iz intuitivnog dijela uma, koji u sadržaju karata prepoznaje ono što povezuje s vlastitim doživljenim iskustvom. Takvim procesom prepoznavanja, rad s kartama može pružiti nove i neočekivane perspektive i uvide u vlastite procese.
Kako ste došli na ideju stvoriti ovakve karte i što predstavljaju Vaši vizuali na njima?
Karte Emocije i stanja su nastale naslanjajući se na umjetnički proces kroz koji sam vizualizirala vlastite emocije, igrajući se bojom i teksturama ili jednostavnim linijskim crtežom. S obzirom na to da često koristim crtanje kao alat za samoistraživanje, povezivanje sa svojim osjećajima i osvještavanje svojih misli, a posebno su mi zanimljive teme vezane uz psihologiju, neurologiju i psihoterapiju, imala sam želju kreirati rad koji bi se na interaktivan način mogao obratiti ljudima i potaknuti neku vrstu dijaloga u tom smjeru. U suradnji sa psihoterapeutkinjom Deom Ajduković odlučila sam kreirati asocijativne karte, te krenula u sustavno vizualiziranje svih osnovnih emocija. Dea je napisala tekst i upute/prijedloge koji se nalaze u knjižici uz karte, kroz koje smo htjele otvoriti potencijal u korištenju karata nekome tko se nikada nije susreo s takvim alatom. Bilo mi je važno da zaokružim našu suradnju s njezinim uputama, jer je proces i ideja rada inspirirana našim zajedničkim idejama, a karte i sama otkrivam na novi način kroz njene prijedloge.
Koja emocija Vas osobno najviše inspirira u radu i privatnom životu?
Emocije doživljavam kao različite tipove vjetra koji se izmjenjuju, malo zapuhnu ili nas dobro napušu. Ono što je meni inspirativno u radu s emocijama je igra reagiranja na osjećaj koji se pojavi u tijelu. Ponekad emocija prevlada i ponese tijelo, ponekad svijest nadvlada i kontroliram svoje reakcije. U svakom slučaju, prepoznavanje i prihvaćanje emocija je nezaustavljiva igra koja se uvijek mijenja, pretapa iz jednog oblika u drugi, i bilo bi mi jako teško izdvojiti jednu emociju koja je bolja od svih ostalih. Najviše se osjećam ispunjeno kada znam da proživljavam sve svoje emocije u punom sjaju, čak i kada su teške, i da kroz to iskustvo skupim par lekcija ili saznanja.
S kojom se emocijom najteže nosite u životu?
U svakom novom trenutku i periodu života je u fokusu neka druga emocija koja donosi težinu i zahtjeva da je se osjeti. Motivi za pojavljivanje tih emocija se mijenjaju, ali uvijek su to neke verzije straha, neizvjesnosti, ljutnje. Te teške emocije su jednako važne kao i lake emocije, ali zahtijevaju više rada na sebi da ih otpustim, vole se zalijepiti ili sakriti. U tom procesu najviše osjećam da imam priliku za rast i sazrijevanje. Na primjer, strah je emocija kojoj mogu zahvaliti što me terorizirala, jer bez straha ne bi započela putovanje prema stvaranju asocijativnih karata – prvi osjećaj koji sam vizualizirala i nacrtala je bio strah koji me u tom trenutku spriječio da povučem bilo kakvu liniju po bijelom papiru. Najbolje što sam mogla napraviti u tom trenutku je bilo prihvaćanje straha i suočavanje s njime baš na tom istom bijelom papiru.
Prakticirate li slow način života?
Iako ponekad imam toliko različitih obaveza da mi se vrti u glavi i nemam nikakav slow osjećaj, mislim da generalno moj način života je svakako sporije prirode. S obzirom na to da je moj posao kreativan, važno mi je održavati dobru razinu inspiracije kako bi mogla uopće doći do izvora kreativnosti i uspješno riješiti svoje zadatke. Osim što na taj način njegujem radnje koje me ispunjaju, kao vrtlarenje, šetnje, pisanje, čuđenje, igranje, to je način na koji sam sigurna da živim život koji mi se sviđa.
Što Vas najviše motivira i pokreće?
Nova iskustva, novi umjetnički projekti, nove suradnje, nova putovanja, nova znanja, nove knjige, nova istraživanja, nove faze života. Iako mi je jako ugodno ponašati se introvertirano i uživati u svojem sigurnom prostoru, fizičkom i mentalnom, iskustva koja se pokrenu kada se odvažim na neki izazov su najvažnija u motivaciji i u osobnom rastu. Ponekad to znači prihvaćanje umjetničkog izazova i rada na projektu za koji ne znam kako će završiti, ponekad je to odlazak negdje gdje još nisam bila, a trenutno je to savladavanje nove životne situacije s malom bebom i otkrivanje djetinjstva iz perspektive roditeljstva.
Uz koje sve alate i tehnike svakodnevno brinete o sebi?
S obzirom na to da mi je raspored pomalo kaotičan, odnosno, imam previše obaveza i želja, a premalo vremena, shvatila sam da mi je najvrjedniji alat fokus, odnosno svjesnost, prisutnost. Mislim da je njegovanje fokusa jedna od najvažnijih tehnika u svakodnevici. Čini mi se kao da je to alat za sve, za prisutnost u trenutku, za brigu i osjećanje sebe, za kvalitetne odnose, za ispunjavanje svojih ciljeva. Fokus je kolektivno ugrožen jer su društvene mreže dizajnirane tako da nam raspršuju pažnju, ali kada se uspijem fokusirati i uroniti u to što radim, odložiti ostale brige i obaveze sa strane, osjećam se kao da sam kvalitetno iskoristila dan. Trenutke koje odvojim za brigu o sebi uglavnom koristim za pisanje, istraživanje, izvlačenje asocijativnih karata, ili crtanje svojeg trenutnog autoportreta i ispisivanje prioriteta, kako bi osjetila samu sebe, fokusirala se, i osigurala da ništa važno nisam zaboravila.
Kako su, po Vašem mišljenju, povezani slow living i umjetnost kakvu Vi živite i stvarate?
Umjetnost me tjera da usporim, fokusiram se, udahnem, razmislim, inspiriram se i uvažim svoje uspone i padove u kreativnom procesu. Različito je sa svakim projektom na kojem radim, ali često mi je prisutan osjećaj potrebe za jednostavnošću i sporim ritmom, jer tako nekako najbolje i najbrže radim. Kada sama biram temu za rad, to je uglavnom nešto što poziva na usporavanje, čuđenje, gledanje i promišljanje, a nekako mislim da je i poanta umjetničkog djela da nas zaustavi iz brzine svakodnevice i osvijesti nam neko čudo.
Koji su Vam najdraži načini opuštanja i kako se nosite sa stresom?
Mislim da mi je vrtlarenje najdraži način opuštanja, najviše onaj dio vrtlarenja kada je sve već u zemlji i jedina aktivnost je gledati kako sve uspješno raste. Ta prisutnost vrta u kojem svašta raste mi je ponekad dovoljna da osjetim smirenost kroz dan. Stres mi je u teoriji drag, jer znači da je ispred mene nešto važno do čega mi je stalo i imam povjerenja da ću riješiti sve uspješno, ali prolaziti kroz stres mi nikad nije drago, tako da si pokušam situaciju razlomiti na puno malih dijelova i zadataka na koje se mogu fokusirati, a da me ne poklopi težina cijele situacije.
Koja je glavna poruka koju želite prenijeti svojim umjetničkim radom?
Pretpostavljam da se iz mojeg rada može iščitati poruka koja je odraz mojeg odnosa s time što stvaram. Ono što je meni važno izraziti su uglavnom elementi čuđenja, u socijalnim odnosima, prirodi, vlastitoj glavi, te na taj način pokušati malo promijeniti perspektivu načina na koji doživljavam stvarnost. Na neki način želim zadržati i njegovati taj zaigrani začuđeni odnos prema životu, i ako mogu, podijeliti ga kroz svoj rad s ostalim ljudima koji vole gledati. Kroz zadnji rad ‘Nevidljivi prostori’ poruka je svakako u smjeru isticanja važnosti bavljenja sa psihološkim stanjima, te neki pokušaj da kreativno predstavim što za mene znači proces istraživanja vlastite psihe.
Moglo bi vas zanimati i: Kako emocije utječu na dječji imunološki sustav?
Razgovarala: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Ivana Pipal, Vanja Babić