Približavamo se datumu velikog koncerta „Želim život“ Zaklade Ana Rukavina, koji će se ove godine održati 17. prosinca. Prosinac je mjesec koji je tradicionalno u znaku humanosti, većeg suosjećanja i nesebičnog darivanja, stoga se priča o najmoćnijem daru koji jedni drugima možemo darovati (životu) itekako najbolje uklapa baš u ovo vrijeme.
I naša sugovornica, mlada, skromna i hrabra donatorica matičnih stanica, Marta Baričević, itekako zna kakvu vrijednost ima nečiji život i koliko je danas važno biti jedni drugima svjetlo. Naime, Marta već godinama radi na odjelu kliničke mikrobiologije na Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar”, stoga njen doprinos na području medicine itekako nadopunjava njenu ljudskost i plemenitost koju je pokazala u nastojanju da spasi nečiji život.
Razmislite u kojoj ste trenutno brzini. Vjerujemo da vas predblagdanska groznica sada već itekako trese i da ne stajete niti sekunde u jurenju obiteljskih i profesionalnih obaveza. Predlažemo vam da nakratko zažmirite, duboko udahnete nekoliko puta i sav svoj fokus usmjerite na ovu predivnu priču. Nadamo se da će vam ona pomoći približiti prave ljudske vrijednosti i istinsku ljubav koju svi imamo u sebi. Možda vas upravo Martina priča potakne da i vi probudite humanost u sebi i odlučite više cijeniti život i sve one male stvari koje ga čine tako posebnim.
Kako si odlučila postati donatorica matičnih stanica?
Ja sam zapravo vrlo spontano i brzo odlučila postati donatorica jer je jedna osoba iz obitelji moje drage i bliske osobe trebala transplantaciju koštane srži. Budući da su se oni koji su mogli išli prijaviti u registar, ja sam im se odlučila priključiti. Ne mogu reći da sam imala neku posebnu motivaciju ili cilj, osim da sam se samo prisjetila zašto sam se prvenstveno i prijavila u registar. Kroz cijeli postupak donacije, motivacija mi je bila upravo pitanje: “Što da je to netko moj?”.
Smatram kako s obitelji sve počinje jer da je netko iz moje obitelji bio na mjestu te bolesne osobe, mislim da bih okrenula svijet da mu se pomogne. Razmišljala sam u smjeru: “Kada već mogu i želim, zašto isto to ne bih napravila i za nekog drugoga?”.
Kako kod nas u Hrvatskoj izgleda taj cjelokupni proces? Što jedna osoba koja želi postati donator/ica mora znati, kome se prvo javiti, otkuda krenuti?
Postupak prijave u sam registar je jako jednostavan. Mi smo direktno otišli na KBC Rebro i prijavili se u registar dobrovoljnih darivatelja. Postupak prijave je vrlo jednostavan, može se obaviti na KBC-u Rebro ili na jednom od punktova koje često organizira Zaklada Ana Rukavina. Sve što trebate napraviti je ostaviti osobne podatke, izvade vam krv i to je to – vi postajete dio registra darivatelja. Krv zatim ide na tipizaciju i time ste vi upisani u hrvatski registar darivatelja, a dalje je sve u Božjim rukama. Važno je znati da sam upis u registar ne znači da ćete zaista postati darivatelj.
Također, važno je naglasiti kako osoba može biti više puta darivatelj, različitim ljudima ili čak više puta istoj osobi, ako je potrebno. No, donacija matičnih stanica se radi jednom jer osoba unutar 72h mora primiti sakupljeni uzorak matičnih stanica za transplantaciju, s obzirom da se radi o živim stanicama. Za svaki drugi postupak donacije potrebno je ponovo proći cijeli postupak ispočetka, od detaljnih testiranja, sistematskog pregleda te samog čina donacije, a potom i transplantacije.
Koliko znamo, postupak uzimanja tvojih matičnih stanica obavljen je usred pandemije korona virusa. Kako je to izgledalo? Kako su se liječnici ponašali?
Prvi put me registar kontaktirao u prosincu 2019. i tada sam saznala da sam jedan od potencijalnih darivatelja za bolesnu osobu iz Argentine. Pozvali su me na razgovor s dr. Kalogjerom koja je vodila cijeli postupak i tada sam saznala da zapravo ja možda ni neću biti darivatelj jer treba obaviti još dodatnih testiranja krvi te je postojala mogućnost da odaberu drugu osobu koja bolje odgovara bolesniku. Uzeli su mi nove uzorke krvi i tu moje čekanje počinje… Nekoliko mjeseci kasnije krenula je pandemija korona virusa, a s obzirom da je cijeli svijet tada stao, tako je stalo i to. Ni registar, pa tako ni ja, nismo imali nikakve informacije sve do proljeća 2021. kad je registar ponovo kontaktiran od strane argentinskog tima. Tada su mi potvrdili da sam ja najbolji odabir za nesrodnog darivatelja i da je osoba dosta loše i pitali me prihvaćam li i dalje biti donor. Od tog trenutka, sve je krenulo jako brzo i u roku od mjesec dana prošla sam sve sistematske preglede kako bi se još jednom uvjerili da sam zdrava i da mogu biti donor. Pratnja uz donaciju je dozvoljena, bar uz postupak afereze. S obzirom da postupak prikupljanja traje oko 6 sati tijekom kojeg moraš biti nepomičan, pratnja je zaista dobrodošla podrška. Nažalost, zbog pandemije korona virusa, ja nisam smjela imati pratnju, no osoblje transfuzijskog i transplantacijskog tima KBC Rebro kao i osoblje iz registra darivatelja je bilo stvarno divno, tako da mi je sav strah i proces bilo lakše podnijeti.
Kako si se osjećala tada, a kako se osjećaš sada po pitanju cijelog tog iskustva? Je li postojao strah i kako si se borila protiv njega?
Kada sam dobila prvi poziv iz registra, pomislila sam da se netko šali, a onda je uslijedio instinktivan strah. Pitala sam se što ako se meni sad nešto dogodi? No, nakon prvog razgovora s doktoricom, shvatila sam ozbiljnost situacije i da na kraju svega toga zaista postoji netko tko je jako bolestan i tko traži svoj zadnji trag nade. Šansa da ste vi savršeni match kao nesrodni donor je 1 %, stoga vjerujem kako je stvarno čudo da smo pronašli jedno drugo. Strah je kod mene bio prisutan od početka, a kad su me zaista nazvali, malo mi se izmaknulo tlo pod nogama i uhvatila me panika. Govorila sam sama sebi: „Pa Marta, što da je to netko koga ti voliš, a ta osoba koja može pomoći neće jer ju je strah…“ Na taj način sam si racionalizirala da je strah zapravo nebitan. Smatram da me cijelo to iskustvo učinilo zahvalnijom i boljom osobom jer kroz takve situacije i iskustva shvatite koliko je čovjek zapravo mali i da je životu stvarno malo potrebno za sreću. Vjerujem kako mogu biti sretna jer sam ja bila donor, a ne primatelj i jer su svi moji dragi ljudi zdravi.
Je li taj cijeli medicinski postupak i titula donatorice matičnih stanica ostavila kakvog traga na tebi?
Cijeli postupak je bio poprilično naporan i stresan, prvenstveno jer to nije nešto što ljudi prolaze svaki dan. Nisu ugodne procedure, počevši od injekcija od kojih imate nuspojave kao što su bol kostiju zdjelice, prsnog koša, nešto što nikad niste osjetili, uključujući i emotivni dio. Koliko god pokušate ostati pribrani, svjesni ste da na drugoj strani svijeta postoji jako bolesna osoba koja čeka tu vrećicu matičnih stanica. Pitala sam se kako se ona osjeća. Zapravo, sto pitanja i misli mi je prolazilo glavom… ali definitivno mogu reći da je titula donatorice svakako jedna od najljepših titula u životu koju do sad nosim.
Bi li ponovila cijelo to iskustvo?
Da, ponovila bih cijelo iskustvo, iako da si me pitala to tijekom afereze na 5-6 satu filtracije krvi kad sam već bila jako umorna i iscrpljena, odgovor bi vjerojatno bio: „Ne, više nikad, za nikoga“. No, sad kad su se svi dojmovi slegli, smatram da je to jedno od najljepših iskustava u mom životu i ako je stvarno spasilo nekome život, pa tko to ne bi ponovio?
Bi li željela upoznati osobu kojoj si spasila život i je li to uopće dozvoljeno? Kako ide taj proces?
Osobu kojoj sam ja darovala matične stanice mogu upoznati dvije godine nakon donacije, odnosno dvije godine nakon donacije mogu saznati kako se ona zove i je li donacija bila uspješna. Podatke tražim osobno od svog registra i pošto je osoba u Argentini, oni moraju kontaktirati njih, a zatim ta osoba mora dati dopuštenje. Isto tako bi bilo da osoba kojoj sam ja donirala matične stanice traži informacije o meni. Ako obje pristanemo, onda slijedi upoznavanje. Ja bih, naravno, bila najsretnija osoba na svijetu da se mi jednog dana stvarno upoznamo i zapravo odbrojavam vrijeme nakon kojeg ću moći saznati kako je ona.
Što je za tebe najvažnije u životu i što te najviše inspirira?
Mislim da je zdravlje zaista najbitnije u životu, kako fizičko, tako i psihičko. Također mislim kako moramo više čuvati jedni druge i biti bolji ljudi jer život uvijek vrati koliko mu i daješ. Najviše me inspiriraju ljudi u mom životu. Okružena sam divnim, dobrim, pozitivnim ljudima koji svakodnevno pomiču svoje granice, kako privatno tako i poslovno, a uz to su i moji najglasniji navijači u životu!
Moglo bi vas zanimati i: Pretvorite ovaj prosinac iz stresnog mjeseca u zahvalni
Razgovarala: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Privatna arhiva