Povodom Međunarodnog dana prevencije suicida razgovarali smo s ravnateljicom Klinike za psihijatriju Vrapče, Petranom Brečić: “Ignoriranje ljudi koji trpe može dovesti do nesagledivih i nepopravljivih posljedica.”

by Anđela Sabranović

Kada znamo da u svijetu samoubojstvo počini gotovo milijun ljudi i da su u Hrvatskoj suicid počinile 572 osobe u samo prošloj godini, onda znamo i da je ovo tema kojoj treba posvetiti više pozornosti.

Naravno da o temi samoubojstva nije ugodno ni razmišljati, ali ako bolja informiranost i edukacija o pravilnom odnosu prema depresivnim i suicidalnim osobama mogu spasiti jedan život, vrijedi učiniti sve što je u našoj moći. Svake godine 10. rujna se obilježava Međunarodni dan prevencije suicida i tim povodom imali smo čast razgovarati s ravnateljicom Klinike za psihijatriju Vrapče, Petranom Brečić.

Živimo u vremenu kada nam se svakodnevno na društvenim mrežama plasiraju “savršeni životi”, a uz to se i postavljaju potpuno nerealni standardi. Mislite li da to može i ozbiljnije ugroziti mentalno zdravlje mladih?

Apsolutno da. Naime, jedan od najvažnijih načina borbe protiv samoubojstava jest prevencija. Sukladno činjenici kako suicidalnost predstavlja jako složen simptom/ponašanje koji nikada nije posljedica samo jednog čimbenika, jasno je da se prevencija suicidalnosti samo dijelom odnosi na psihijatriju, a velikim dijelom na širu društvenu zajednicu-prije svega raznih politika kojima se regulira položaj osoba s mentalnim poteškoćama, destigamtizacije, potpore obiteljima, osiguravanju radnih mjesta i dostojanstvenog života, zakona koji reguliraju upotrebu psihoativnih tvari i njihove dostupnosti, nošenja oružja i dr. Dakle, svih strukturnih čimbenika koji će formirati politike koje će osiguravati mladim ljudima odrastanje u pozitivnoj društvenoj atmosferi uz omogućavanje njihovog razvoja poštujući dostojanstvo svake osobe. Nažalost, mladi su danas suočeni s nekoliko važnih i opterećujućih odrednica njihovog rasta i sazrijevanja, a koji su direktna posljedica društvenih zbivanja. Prije svega, slabo su emocionalno opismenjeni. Nitko ili malo tko se sustavno bavi emocionalnim obrazovanjem koje bi trebalo biti sastavni dio obrazovanja. Djeca rastu ne razumijevajući svoje emocije, a potom ne razumijevajući niti tuđe. Obrazuju se u spoznajnom, kognitivnom dijelu sjajno, raspolažući nevjerojatnim tehnološkim mogućnostima razvijaju svoju inteligenciju i spoznaju. Međutim, taj tehnološki napredak ubire svoj danak u manjku emocionalne interakcije s drugima; djeca su uglavnom orijentirana sama na sebe, druže se s kompjuterima, s vršnjacima suobraćaju putem aparata, svoje životne spoznaje uče s interneta upijajući razna znanja bez filtera i korekcije. Veliki dio vremena žive u virtualnom svijetu u kojemu imaju slobodu prikazivati se u poželjnom kontekstu. Zapravo, očekivanja koja se stavljaju pred mlade ljude su nevjerojatno velika do mjere da nemaju kada odrastati i u odnosnoj relaciji spoznavati svijet. Sve je podređeno uspjehu koji mora biti u funkciji osobnih želja; brzo dohvatljiv i bez alternative. Na tom putu ne primjećuju druge i svoju osobnost razvijaju pod pritiskom krajnjeg individualizma i imperativa uspjeha. Uspjeh je uglavnom atribuiran savršenošću i perfekcionizmom. Mladi ljudi uče graditi sigurnost i osjećaj osobne vrijednosti kroz izvanjske investicije. Nažalost, u tako koncipiranom svijetu, emocije uglavnom smetaju. Pa se na njih i ne obaziremo, slabo doživljavamo druge ljude i kao emocionalna bića. U tome smislu je i naša tolerancija svih neugodnih osjećaja, znatno manja nego što je to bilo u nedavnoj prošlosti. Jednostavno današnji, razvijeni, mnogobrojnim tehnološkim dostignućima na prethodno nezamisliv način premrežen svijet, omogućava nam neobično brzu realizaciju svih naših potreba. Takav svijet ne trpi neugodnosti, jednostavno je zaboravio nositi se s njima.. Moramo znati kako je njihova ličnost još u razvoju i kako oni naprosto nemaju tako izgrađene mehanizme obrane koji bi, s pozicije odraslih, bili posve konstruktivni. Mladi teže kontroliraju nagone i teže slijede upute. U takvom ozračju mladi često osjećaju frustriranost, nedostatnost, tjeskobu te su doista u svakom smislu vulnerabilna populacija, jer su u procesu intenzivnog razvoja, što znači kako svaki nepovoljniji utjecaj u tom razdoblju može imati značajne posljedice za kasniji razvoj mlade osobe. Nepovoljni životni događaji i razni stresovi mogu, u toj osjetljivoj razvojnoj dobi, stvoriti osjetljivost, odnosno predispoziciju za razvoj raznih psihičkih bolesti u odrasloj dobi. Posebice duboka i nerazlučiva uronjenost u digitalni prostor doista iz temelja mijenja doživljaje nas samih i svih drugih oko nas, načine na koje se odnosimo prema drugima, dok granice između osobnog i javnog, stvarnog i nestvarnog, opipljivog i neopipljivog, postaju vrlo nježne, propusne i teško odredive. Navedeno na određeni način sužava onaj jedan najosobniji prostor, jedini prostor u kojemu možemo biti onakvi kakvi zaista jesmo, u kojemu ne moramo igrati nikakve uloge. Ako tog prostora nema, onda smo u većoj mjeri određeni izvanjskim, onda stalno nastojimo biti upravo onakvima kakvima mislimo da nas netko drugi (a danas je taj netko sasvim neodređen) zamišlja. To se posebice tiče mladih ljudi koji su rođeni u svijetu koji je bitno određen onim digitalnim. Uostalom, mislim kako danas ljudi, a posebice oni mladi, krivo poimaju ispunjenje ili sreću. U nešto ispravnijem, ili ako želite, utješnijem shvaćanju, sreća je više put nego konačan cilj, svojevrstan nusprodukt, nešto na što se nailazi tijekom potrage za nekim drugim vrijednim ciljevima.

Obitelj je najčešće ta koja najprije treba prepoznati da je osoba suicidalna ili depresivna, no što učiniti ako osoba odbija stručnu pomoć?

Nažalost, to su nerijetke situacije. Naime, obitelj bi trebala prva prepoznati da se s njenim članom nešto događa, ali u stvarnosti to i nije uvijek tako. Što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga. Naime, obiteljski život je danas tako koncipiran da se obitelj u onom izvornom značenju riječi raspala. Zajednički život se održao na praktičnoj razini, ali brzina života, brojne obveze, orijentiranost isključivo na sebe i osobne probleme proizvela je jednu vrstu otuđenja i usamljenosti. Međutim, ovdje moram, prije svega, reći kako je glede suicidalnosti ipak možda pretjerano zahtjevno govoriti o tome što netko treba ili je trebao, ponajprije stoga jer neispunjavanje nečega što se treba neizostavno nameće krivnju i okrivljavanje. Uostalom, danas obitelj ima sasvim različite uloge i drugačiju važnost nego što to imala prije te je u tome smislu možda ispravnije govoriti o bližnjima. Smatram kako je korisnije shvaćati i pristupati suicidalnosti kroz prizmu javnog zdravstva, odnosno kao onu koja zahtjeva trajnu predanost i napor svih dionika skrbi za psihičko zdravlje, no isto tako, i cjelokupne javnosti. Drugim riječima, suicidalnost se, na ovaj ili onaj način, tiče svih nas te svatko svojim djelima, bez obzira koliko ona bila velika ili mala, može pružiti nadu drugima i prenijeti poruku kako ima nade te kako želimo brinuti i skrbiti za njih. Drugi je problem, što učiniti kada problem vidimo i kada član obitelji odbija pomoć. To se uistinu događa često. Pitanje suicidalnosti (ukoliko osoba jasno afirmira suicidalne ideje ili manifestira suicidalno ponašanje) može biti razlogom za prisilno liječenje (ponovno je u pitanju spašavanje ljudskog života kao cilj, a pod pretpostavkom da osoba ima neki psihički poremećaj čiji je suicidalnost simptom). Uvijek je važno ne ostavljati suicidalnu osobu samu i pozvati hitnu pomoć u slučaju da osoba manifestira suicidalno ponašanje. U slučaju da je depresivna i da ima suicidalna promišljanja treba pokušati osigurati stručnu pomoć; odlazak psihijatru, liječnik, psihologu. Ponekad je sve to teško organizirati, ali je važno znati da nikada ne smijemo odustati od nuđenja pomoći jer mogući gubitak života je ne samo najgori i nateži ishod već je i nepopravljiv.

Procjenjuje se da svako samoubojstvo ostavlja posljedice na čak 135 osoba, kako članova obitelji tako i zajednice. Što je to po Vama što svatko od nas može učiniti ako sumnja da osoba koju poznajemo prolazi kroz tešku depresiju te da potencijalno ima suicidalne misli?

Svako samoubojstvo predstavlja veliki gubitak; kako za obitelj tako i za širu zajednicu. Obitelj je posebno pogođena tim činom-prije svega, gubitkom člana obitelji, ali je posebno bremenita načinom gubitka života. Ovdje je važno naglasiti i procjene kako se na svaki izvršeni suicid može zabilježiti i do 20 pokušaja suicida. I pokušaji suicida u tome smislu imaju svoje posredne i neposredne “žrtve”. Ako sve navedeno uzmemo u obzir, imajući na umu kako se u Svijetu godišnje izvrši nešto manje od milijun suicida, možemo ustvrditi kako problematika suicidalnost zahvaća doista ogroman broj ljudi. A te su posljedice vrlo ozbiljne, temeljite, dalekosežne, nerijetko i nesagledive. Upravo zato,  suicidalnost je briga svih nas. Tim više ukoliko se osvijestiti činjenica kako je jedan značajan dio uzroka suicidalnosti društvene naravi, to jest proizlazi iz načina na koje zamišljamo i ostvarujemo suživot u zajednici. Mi u psihijatriji se često susrećemo sa “zavjetom šutnje” kada u okviru heterpodataka pokušavamo doznati je li u obitelji bilo suicida. Jedan dio obitelji tu činjenicu naprosto skriva smatrajući ju sramotom, osobnom krivnjom, propustom, kaznom. Velikim dijelom je to posljedica sociokulturalne i religijske tradicije kao i promatranja suicidalnosti kroz prizmu svih modela osim medicinskog. Medicinskim modelom se objašnjava suicidalnost kao dio /posljedica psihičkih poremećaja. Na to ukazuje činjenica kako 9 do 10 samoubojstava počine osobe koje boluju od psihičkih poremećaja, najčešće depresivnog poremećaja-ali i brojnih drugih. Važno je destigmatizirati pitanje suicidalnosti, a to se najbolje čini razumijevanjem njezine prirode, etiologije i nadasve prevencijom. Važno je kroz edukativne programe učiti kako suicidalno ponašanje nikada nije posljedica samo jednog čimbenika ma koliko stresan i težak bio. Taj čimbenik može biti okidač no osoba koja je počinila suicid već je bila na putu suicidalnosti na kojemu se susreću i isprepliću brojni čimbenici rizika-nasljedne predispozicije, karakteristike ličnosti, krizne situacije, duljina trajanja kriza, bolesti, trpljenja i dr. U tom razumijevanju izbjeći će se paušalno ocjenjivanje razloga nečijeg suicida. Takve procjene razloga počinjenja samoubojstava ne samo da su proizvoljne, površne, neprofesionalane i nadasve krive već objašnjavajući kako se netko ubio “jer je pao ispit ili izgubio posao” mogu potaknuti i druge ljude koji se nalaze u sličnoj situaciji i u emocionalnoj trpnji pribjeći takvom izboru kao rješenju svoga problema. Suicid nikada i baš nikada nije rješenje! Svaka sumnja da osoba ima depresiju treba nas upozoriti da pokušamo razgovarati s njom, saslušati ju empatično i podržavajući, bez komentara i dociranja te ju jasno upitati ima li suicidalne misli. Ukoliko ih ima, ne treba čekati već hitno potražiti stručnu psihijatrijsku pomoć. U svakom slučaju ne ostavljati osobu samu; pomoći joj da dođe do liječnika, angažirati obitelj i prijatelje ukoliko je to potrebno. Odbijanje pomoći nikada ne smije značiti odustajanje od nuđenja pomoći. Ljudski život i spašavanje ljudskog života naprosto nemaju alternative!

Često vlada to opće mišljenje kako se ne trebamo miješati u privatni život drugih ljudi, ali u ovom slučaj možda možemo nekome spasiti život upravo tim “miješanjem”. Koji su to simptomi po kojima uopće možemo zaključiti da nama bliska osoba ima suicidalne misli?

Da, slažem se. U suvremeno smo doba svi nekako isprepleteni i međuovisni, nerijetko s vrlo širokom i trajnom publikom dijelimo svoje najosobnije sadržaje, zapravo i ne znamo sve s kime, a istovremeno smo i otuđeni, uvelike prepušteni samima sebi. Moglo bi se reći i kako danas vlada jedna filozofija koja shvaća čovjeka prije svega kao biće koje isključivo samo od sebe i za sebe zna što je najbolje. Takva filozofija ne dopušta nikakvo miješanje u “tuđe stvari”, a naročito ne ono nepozvano. To je u suštini jedna lijepa filozofija, ona štiti i na njoj se zasnivaju prava pojedinca, no ona je istovremeno i vrlo okrutna prema onima koje se ne vidi i ne doživljava te prema onima čiji se glas ne čuje. Drugim riječima, ona je najokrutnija prema onim najranjivijim članovima naše zajednice i našega društva, zapravo, upravo prema onima o kojima bismo najviše trebali brinuti i za koje bismo trebali najviše skrbiti. Doista, u promoviranju svekolikih ljudskih prava- prava da živimo kako želimo, da oblikujemo svoje modele ponašanja i ophođenja kako želimo, usvajajući tzv. principe korektnog ponašanja, često postajemo samo nijemi svjedoci i promatrači raznoraznih (socio)patoloških pojava oko sebe. Najčešće nismo niti promatrači već potpuni ignoranti. Ne želimo se miješati u tuđe živote je to nije pristojno, a nije niti dozvoljeno. Takva ponašanja postaju poželjni stilovi. Ne osjećamo se sigurno i biramo lakši put; jednostavno ne vidimo. Ovdje moram  naglasiti kako učenje i prihvaćanje principa općeg dobra i solidarnosti – niti kroz emocionalni odgoj pa niti kroz duhovno sazrijevanje – nije dostatno zastupljeno. Ponekad zakonske odredbe koje moramo slijediti nisu i moralno najispravnije. No, u životu nema idealnog pa je i tu sva životna mudrost satkana u pronalasku srednjeg puta. Zrelost nam nalaže da sve što radimo bude produktom neke procjene. Oni koji mogu bolje procjenjivati vjerojatno će donositi i bolje odluke. Procjena se uvijek odnosi na budućnost, na odjeke naših akcija,  djelovanja. U tom smislu procjenjujemo koliko naše “uplitanje” ili intervencije u nečiji život imaju smisla i s kojim rezultatima. Kada govorimo o sucidalnosti, mislim da svaka procjena uvijek opravdava spašavanje života. Jer upravo ignoriranje ljudi koji trpe (bez obzira što mogu raditi sa svojim životom što hoće), uvažavanjem “principa neuplitanja” može dovesti do nesagledivih i nepopravljivih posljedica, a to je gubitak života.  Međutim, i “uplitanje” i miješanje u nečiji život ima svoje granice (koje je ponekad teško odrediti). To su granice koje postavljaju naše mogućnosti i ono što mi možemo pomoći. Prihvaćanjem tih granica odustajemo od radoznalosti, senzacionalizma, ogovaranja, dociranja, tračeraja i sl. Ponekad je osobama u emocionalnoj potrebi moguće pomoći samom činjenicom da smo tu; svojim prisustvom. Šutnjom. Slušanjem. Uzgred rečeno, aktivno nekoga slušati i biti prisutan nije nimalo lako kako se čini; cijeli život učimo slušati; aktivno slušati bez dociranja, komentiranja, pametovanja i filozofiranja. To se posebice odnosi spram osoba koje na aktivan ili pasivan način manifestiraju suicidalnost. Suicidalnost uvijek ima svoju povijest, a sam čin se događa naglo. Taj čin najčešće predstavlja kraj priče koja je krenula znatno ranije. Često nam se čini kako se netko ubio “bez razloga”, neshvatljivo našem umu koji po svojim pravilima i zakonima kroji stvarnost i u tom kontekstu “razumijeva” sam čin. Važno je stoga vidjeti svaku promjenu u ponašanju; posebice u razvijanju depresivnih simptoma budući da je suicidalnost jedan od simptoma depresivnih poremećaja. Povlačenje od okoline, sniženo raspoloženje, gubitak interesa i motiviranosti, poremećaj ritma sna, zakazivanje na radnom mjestu, gubitak energije, jaka i slabije kontrolirana tjeskoba, bremenitost osjećajem krivnje, osobne nedostatnosti, beznadnost i bespomoćnost, upotreba psihoaktivnih tvari, česti su simptomi koji mogu prethoditi pojavi suicidalnih ideja. Važno je povezati takva promjene raspoloženja i ponašanja s nekim nepovoljnim životnim događajem, nepovoljnim periodom, nekim promjenama-primjerice, osobe koje trenutno jako pate zbog obiteljskih problema, raznih gubitaka, bolesti, egzistencijalnih problema, zbog pogoršanja psihičkih poremećaja i sl. Ponekad osobe koje odluče počiniti samoubojstvo sređuju svoju imovinu, pozdravljaju se s prijateljima, zatvaraju račune i sl. Važno je misliti na to da svaka promjena raspoloženja i ponašanja koja traje jedno vrijeme i koja naprosto postaje upadna okolini u smislu promjene funkcionalnosti i uobičajenih obrazaca življenja, predstavlja alarm za djelovanje. Međutim, jednako tako važno je naglasiti kako kod dijela osoba koje počine suicide nije moguće predvidjeti ga. To je važno kazati zbog osjećaja krivnje kojima ostaju bremeniti ne samo obitelj već i prijatelji, suradnici, ljudi koji su bili u blizini osobe koja je počinila samoubojstvo. Osobu koja pokazuje neke od gore navedenih simptoma uvijek treba izravno pitati o postojanju suicidalnih misli i nakana. Toga se ne treba bojati niti misliti da ćemo tim pitanjem osobu uvrijediti ili omalovažiti. Također, ne treba misliti da će to pitanje potaknuti osobu da počini samoubojstvo. Suprotno od toga, osobu treba pitati jasno i bez okolišanja ima li ponekad suicidalne misli. Jednostavnije je doći do odgovora kada osoba ima aktivne misli o počinjenju samoubojstva ili kada već ima razrađeni plan. Međutim, suicidalne misli mogu biti i pasivne-u smislu kada osoba kaže kako joj je dosta života, kako je umorna od života, kako bi najradije da je nema, da umre, da zaspi i ne probudi se, da oboli od neke teške bolesti i umre. I te pasivne suicidalne misli također predstavljaju alarm za djelovanje.

Iako često imamo osjećaj da je pandemija potaknula na otvoreniji razgovor o važnosti mentalnog zdravlja što je mnogima i pomoglo, vjerujemo da je stalno prisustvo straha od virusa (pa i od potresa) kod mnogih pogoršalo stanje. Kakva su Vaša iskustva?

Osobno dijelim Vaš dojam. Doista je pandemija potaknula otvoreniji razgovor o važnosti psihičkog zdravlja, a usudila bih se reći i kako je sastavni dio odgovora na pandemiju uključivao i značajnu prilagodbu sustava skrbi za psihičko zdravlje, a posebice primjenu digitalnih tehnologija u tome smislu, odnosno jedno opće i široko prihvaćanje telepsihijatrije kao valjanog modela pružanja skrbi. Posebno mi je drago, i to moram i ovim putem naglasiti, kako je svojevrsni prethodnik u tome smislu bila upravo Klinika za psihijatriju Vrapče-naravno uz svesrdnu podršku svih dionika sustava.

Puno se već raspravljalo o mogućim utjecajima pandemije i potresa na psihičko zdravlje, no i sada je, nakon značajnog protoka vremena i doista brojnih istraživanja, teško o tome dati jednu cjelovitu sliku. Kod nekih osoba životne nevolje potaknu različite mehanizme otpornosti, dok se neke druge osobe psihički “uruše” i nakon, naoko, beznačajnih poteškoća. S neizvjesnošću se općenito vrlo teško nositi-pogotovo u njezinom duljem trajanju. Posebice u suvremeno doba i u razvijenim društvima gdje smo navikli imati pristup svemu onome što smatramo važnim, iako nam se pojam o tome što vrijedi smatrati bitnim- barem se nadam, uvelike promijenio.

Jedan dio psihičkih smetnji i poremećaja u ovakvom okruženju značajnije je određen samom ugrozom, dok je drugi značajnije određen odgovorom na tu ugrozu, iako se u većine slučajeva ti čimbenici isprepliću i međudjeluju. Upravo s obzirom na te složene međuodnose, različite psihičke smetnje javljati će se u različito vrijeme te se mogu očekivati i u različitih skupinama ljudi. U odnosu na ovu krizu glede psihičkih poremećaja, Pandemija COVID-19 s aspekta mentalnog zdravlja profilirala je nekoliko kategorija ljudi koji će u ovoj situaciji razviti prominentnije psihičke simptome i poremećaje: oboljeli od COVID-19 koji mogu imati i psihičke smetnje (posebice oni s teškim formama, na respiratoru) te članovi njihovih obitelji, zdravstveni radnici i ostali djelatnici koji su nastavili na svojim poslovima raditi i svakodnevno se izlagati, osobe koje već imaju psihički poremećaj i naposljetku osobe koje nisu do sada imale psihički poremećaj, već su u stresnoj situaciji razvili neki od psihičkih simptoma ili poremećaja. Ovdje treba dodati jednu kategoriju ljudi koja će razviti određenu vrstu žalovanja –oni ljudi koji nisu uspjeli „žalovati“ na uobičajeni način, oprostiti se od svojih najmilijih, možda ih i sahraniti, vidjeti prije njihovog odlaska. Iz naše, psihijatrijske perspektive ovim stresovima više su pogođene osobe koje su i prije imale neki od psihičkih poremećaja u odnosu na opću populaciju. To je razumljivo budući da zbog prirode svoje bolesti imaju znatno manje adaptacijskih potencijala i teže reagiraju na promjenu rutine ili strukture, a počesto imaju i nepovoljnije izvanjske čimbenike. Govoreći o posljedicama ove krize na psihičko funkcioniranje važno je spomenuti fenomen koji ne koristimo u psihijatriji često, ali on kao teorijski konstrukt postoji i u svojoj je ekspresiji vrlo sličan depresiji. To je demoralizacija, sindrom egzistencijalne anticipatorne trpnje. Demoralizacija je obilježje čovjeka današnje civilizacije. Naime, demoraliziran čovjek nije aktualno pretjerano tužan, on je silno zabrinut oko budućnosti i to u smislu mogućnosti zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih potreba. Mislim da će se u budućnosti veliki broj ljudi naći u demoralizaciji-vječitim pitanjima „kako će to biti“, „hoću li ja to moći“, uz generiranje tjeskobnosti. U osnovi svega je opet strah od nepoznatog, budućnosti za koju ne znamo kakva će biti, a što se posebice potencira svekolikim krizama, njihovoj dugotrajnosti i iscrpljenosti naših prilagodbenih kapaciteta.

Od svih dobnih skupina najviše su suicida počinile osobe iznad 65 godina, 39,3% od ukupnog broja suicida u Republici Hrvatskoj u prošloj godini. Mislite li da tome doprinosi i činjenica da osobe u zrelijim godinama često nemaju adekvatnu skrb i brigu najbližih zbog ubrzane svakodnevice koju živimo?

Istina. Najviše izvršenih suicida u većini razvijenih zemalja, a tako i u Hrvatskoj, je u skupini osoba starije životne dobi. Rijetko kada i u pojedinom suicidu kod pojedine osobe možemo izdvojiti vodeći ili odlučujući uzrok, a isto je utoliko teže kada govorimo o čitavim skupinama ljudi. Prije svega, starija životna dob je povezana sa sužavanjem raznih životnih perspektiva, bremenita je kroničnim bolestima, odlascima, gubitcima, susretima sa smrću bližnjih, osjećajima odbačenosti i usamljenosti, manjka vrijednosti. Suvremeno društvo u pomalo licemjernoj maniri promovira što dulji život, ali uz želju da ne ostarimo. Svjedoci smo svakodnevnog zasipanja savjetima kako održati mladoliki izgled, kako prevariti starost. Bilo bi puno bolje kada bi prihvaćali stariju životnu dob dostojanstveno -sa svim njezinim blagodatima i vrijednostima-iskustva, mudrosti, znanja. S druge strane, sustav brige za osobe starije životne dobi nije primjeren. Zasigurno se može primijetiti jedan oblik uzmicanja bližnjih od brige i skrbi za svoje starije koji su na bilo koji način u potrebi te zahtijevaju određene prilagodbe i napor, a posebice ukoliko to nije praćeno bilo kakvom opipljivom “dobiti”. I oni bližnji koji bi htjeli brinuti se o svojim starijim članovima obitelji za to nemaju vremena niti materijalnih sredstava. Isto je razvidno i iz činjenice kako brigu i skrb za starije osobe našega društva sve više preuzimaju različite institucije. Istovremeno naše društvo gotovo svakim danom postaje sve starije. Danas se bilježi i sve veća pojavnost određenih psihičkih smetnji i poremećaja u osoba starije životne dobi, a koju prethodno nismo vezali uz tu životnu dob, poput primjerice depresije. Mimo toga, danas je vrlo dobro poznato kako nešto tako sveprisutno poput usamljenost ima niz, od drugih čimbenike nezavisnih, nepovoljnih utjecaja na zdravlje, uključivši i ono psihičko. Navedeno nas ponovno upućuje na važnost onog društvenog u suicidalnosti. Drugim riječima, suicidalnost je povezana s nizom višestruko isprepletenih čimbenika, a koji su zasigurno -u znatno većoj mjeri- javni (a ne osobni), zajednički (a ne pojedinačni) te sustavni (a ne slučajni).

Što prema Vašem bogatom iskustvu uz odgovarajuću terapiju najviše pomaže depresivnim i suicidalnim osobama? Je li to promjena životnog stila, rutine, hobiji…?

Zasigurno, sve što ste nabrojali. Naime, terapijski postupci temelje se na biopsihosocijalnom modelu oporavka bolesnika, a uključuju psihofarmakoterapiju, psihoterapijske i socioterapijske metode. Međutim važno je radom na sebi spoznati što nam predstavlja izvor tjeskobe i koje uzroke možemo otkloniti, a spram kojih se zrelije postaviti. Važno je naučiti prihvatiti sebe kao emocionalno biće i kada stvari nisu dobre; naučiti kako svaka nevolja prođe i kako njome ne treba bojiti sav život. Jednako tako važno je ostaviti prostor za bliskost s drugima; činiti dobro i njegovati solidarnost. Važno je znati, pa i naučiti kako se opustiti. Naime, bilo bi dobro svakodnevno ostaviti barem par minuta za sebe; za opuštanje tjeskobe koja se akumulira tijekom dana. To se postiže različitim načinima budući da nas različite stvari i situacije opuštaju. Ponekad je to neki hobi, šetnja, razgovori, slušanje glazbe, gledanje filmova, čitanje, meditiranje, molitva. U svakom slučaju; i depresivnost i suicidalnosti simptomi su nekog poremećaja i signal, alarm za promjenom. Iz te perspektive, simptoma se ne treba bojati već ga treba razumijeti. Promjena se uvijek događa iznutra pa stoga ne može biti samo rezultatom djelovanja nekog drugog. Stoga je razumijevanje potrebe za promjenom ključan pokretač neophodne nam motivacije.

Koja je procedura za osobe koje priznaju bližnjima da imaju intenzivne suicidalne misli?

Prije svega, treba odmah intervenirati, bez čekanja i zadrške. To znači-što prije osobu dovesti psihijatru. Ukoliko osoba traži pomoć i još uvijek kontrolira svoje suicidalne misli neophodno ju je dovesti psihijatru. U slučaju da osoba ima intenzivne suicidalne misli ili ukoliko odbija pomoć neophodno je (iz sigurnosnih razloga) pozvati hitnu medicinsku pomoć. Važno je biti s osobom, ne ostavljati ju samu, biti joj podrška i empatični slušač s razumijevanjem za njezino stanje. Svakako izbjegavati uvjeravanja, dociranja i komentiranja kako nema razloga za suicidalnosti, kako bi trebao ovo ili ono, kako bi oni u tim situacijama postupali i slično.

Postoje li u Klinici za psihijatriju Vrapče možda program podrške za one čiji je član obitelji nažalost počinio samoubojstvo?

U okviru naše Klinike postoji program za osobe koje su izgubile svoje bližnje pa i za članove obitelji osoba koje su počinile samoubojstva. To su specifični programi u kojima se prolazi žalovanje nakon takvih gubitaka. Tijekom godina rada sa suicidalnim pacijentima i njihovim obiteljima spoznali smo težinu emocionalnog stanja onih koji ostaju iza osobe koja počini samoubojstvo, a koja se zrcale u neizdrživim osjećajima krivnje, žalosti, srama, očaja, ljutnje i strahova.

Danas se više nego ikad govori o važnosti postavljanja granica. Ipak, mi smo društvena bića i za nas je i dobro pomoći ljudima oko sebe. Kako onda uopće napraviti zdravu granice u odnosima s drugima?

Mi smo doista, nedvojbeno društvena bića. Moglo bi se reći i kako je upravo ta temeljna upućenost na druge središnja odrednica ljudi i ljudskosti kao takve. Naime, kroz druge i s drugima postajemo ono što jesmo, a odnosi s drugima uvelike određuju naše vrijednosti i svrhe. Osim toga, neke osnovne potrebe se ne mogu zadovoljiti nikako drugačije neko kroz odnose s drugima, a oni nam omogućuju i da postignemo puno više nego što bismo to sami ikada mogli. Međutim, danas se odnose najčešće shvaća kroz prizmu razmjene dobara. Drugim riječima, u neki odnos nešto ulažemo te temeljem toga nešto i očekujemo; određeni povrat. To u suštini omogućuje ljudima da se suodnose na pravedan način, jer- barem u načelu-svatko za sebe odlučuje koji je to za nju ili njega povoljan omjer uloga i povrata, no isto tako i da prilikom toga ostanu potpuni stranci. A pravi odnos trebao bi biti nešto posve drugo, odnosno puno više od toga- njime se nastoji nadvladati stranost drugoga. Njime drugi postaju bližnji, oni do kojih nam je stalo, nerijetko i više nego do nas samih. Središnje proturječje takvog odnosa doista jest ono koje se tiče granica, odnosno toga da sami sobom u potpunosti vladamo nasuprot toga da smo ovisni o drugima i njima određeni. Međutim, najviše što mi kao ljudi zapravo možemo postići je postavljati nekoga drugoga, osim samih sebe, u središte. Ako se tako nastoje postaviti stvari, a to doista predstavlja veliki napor na svakodnevnoj razini, onda pitanje ispravne granice na neki način postaje suvišno. Nju uvijek određuje onaj drugi, a to možemo spoznati jedino kroz istinski susret s njime, nipošto ne pukom razmjenom dobara niti pukim ispunjavanjem prethodno ugovorenih obveza. Upravo nam je ova kriza pokazala našu iskonsku potrebu za bliskosti, solidarnosti i činjenjem dobra, ali nam je pokazala i svu besmislenost samoživosti kroz koju ne možemo realizirati niti koncept sreće niti koncept zdravlja. Oni se uvijek za nas zrcale kroz druge.

Vaša pozicija ravnateljice Klinike za psihijatriju Vrapče je izuzetno odgovorna i vjerujemo da je teško ne nositi sve što proživite tijekom radnog mjesta doma. Ipak, svi moramo imati neke načine opuštanja… Koji su Vama omiljeni?

Posao ravnateljice traje 24 sata i mnoge probleme nosite kući, živite s njima i vrlo se teško od njih distancirate, a posebice je zahtjevno nositi odgovornost. U tome mi  pomaže moj sjajan tim suradnika –i na operativnoj razini i u emocionalnom rasterećenju. Slobodnog vremena doista nemam puno i uglavnom ga provodim u čitanju stručne literature, druženju s prijateljima i obitelji, a posebice u šetnjama sa suprugom koji je također liječnik i koji mi, iz te perspektive razumijevanja, pruža apsolutnu podršku. Druženjem s bratom i njegovom obitelji permanentno obnavljam osjećaj prisnosti i ljubavi kojega smo ponijeli iz primarne obitelji. Posebno se veselim čestim odlascima u Dalmaciju, od kuda su naši korijeni i gdje smo suprug i ja obnovili staru kamenu kuću u kojoj pronalazimo mir i gdje se najbolje odmaramo. Dugo sam se pitala zašto je tome tako, a protekom vremena sve mi je bliža pomisao kako u njoj, kroz transgeneracijske filtere, obnavljamo osjećaj pripadnosti koji daje tako potrebnu sigurnost i mir.

Inače, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, Petrana Brečić će biti panelistica na Europskom trgu 17. rujna, u sklopu javnozdravstvenog događanja Get Together with Štampar, kojeg Back Together organizira u suradnji s NZJZ Dr. Andrija Štampar, Gradom Zagrebom i Gradskim uredom za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom.

Moglo bi vas zanimati i: Back Together Summit – Natko Beck o burnoutu, modernoj tehnologiji i zdravlju općenito

Razgovarala: Anđela Sabranović

Foto: Privatna arhiva

Možda će vam se svidjeti