Ovo je vjerojatno najiskrenije iskustvo o raku dojke koje ste pročitali. Upoznajte Maju Nolu

by Anđela Sabranović

U središte pozornosti, kako u medijima, tako i na društvenim mrežama, često, pa i prečesto, dolaze oni koji su najglasniji, najnametljiviji, dok istinski heroji naše svakodnevice potpuno nepravedno prolaze ispod radara. Mi smo to odlučili ispraviti… Naime, budući da je listopad mjesec koji smo posvetili fizičkom i mentalnom zdravlju žena, razmišljali smo koga bismo vam kroz razgovor predstavili i sve je upućivalo na jednu osobu.

Naime, Maja Nola je prijateljica naše redakcije, osoba koja se već godinu i pol hrabro bori s rakom dojke i tijekom cijelog procesa ne gubi pozitivan stav. Kada smo je, čak i s malom nelagodom, pitali želi li svoju priču podijeliti s našim čitateljima, nismo znali što očekivati. Ipak, Maja nas je još jednom podsjetila kolika je njezina veličina te je spremno pristala. Kako nam je unaprijed naglasila, nije željela da ovo bude još jedan razgovor u kojem će se pričati samo o hrabrosti nas žena, nego jedno otvoreno iskustvo kojim će pokazati što stvarno prolaze žene koje se suoče s ovom dijagnozom. Moram naglasiti kako smo mi u redakciji jako ponosni što vam imamo priliku predstaviti jednu ovakvu osobu. Uživajte u razgovoru koji slijedi. 

Draga Majo, prije svega moram naglasiti kako si ti za sve nas u redakciji velika inspiracija i asocijacija na stvarnu sposobnost čovjeka da i u onim najtežim životnim situacijama vidi svjetlo i sačuva ljubav prema životu. Možeš li našim čitateljima otkriti kako si saznala za svoju dijagnozu raka dojke? Je li to bilo u sklopu redovnog pregleda ili si sama nešto osjetila?

Dijagnozu sam saznala prije godinu i pol. Slučajno sam napipala kvržicu koja zapravo nije bila samo kvržica, već dosta velika kvrga. Moram napomenuti da sam bila redovita na pregledima te je od mog posljednjeg pregleda prošlo godinu i dva mjeseca, znači nisam se zapustila.

Na prethodnim pregledima nikada nije bilo indikacija i sumnjivih cisti. Genetsku podlogu također nemam, hormone nikada nisam uzimala, rodila sam dvoje djece prije tridesete, nisam uzimala kontracepcijske pilule, dojila sam dosta dugo, na umjetnim oplodnjama nisam bila. Znači, nijedan faktor koji utječe na hormonski rak dojke kod mene nije prisutan pa je i onkologinja zaključila da sam ja jednostavno u kategoriji “bad luck”.

To neka bude opomena svima kako u današnje vrijeme, nažalost, više nema pravila za oboljenje od raka dojke. Također, iz mog primjera vidimo da ponekad ni godina dana nije dovoljna pa bih svim djevojkama i ženama preporučila preglede svakih 6 mjeseci.

Maja prije bolesti

Ne mogu ni zamisliti kako je izgledalo suočavanje s jednom takvom dijagnozom. Što bi iz današnje perspektive poručila Maji iz tog razdoblja?

Suočavanje s dijagnozom, naravno, nije lako. U početku niste ni svjesni što vas je snašlo jer odmah kreću pretrage kojih je jako puno i zapravo nisam stigla pretjerano razmišljati o dijagnozi.
Razmišljanja i pitanja dolaze kasnije, kako prolazite kroz različite faze. Tuga, ljutnja, klasično pitanje “zašto ja”, no ubrzo shvatite da na ta pitanja nikada nećete naći odgovarajući odgovor jer odgovora nema, stoga je najbolje odmah prihvatiti dijagnozu i naći neki svoj način kako prolaziti kroz sve to.
Iz današnje perspektive, ne bih posebno nešto poručila sebi i ništa pretjerano ne bih mijenjala jer bez obzira na dijagnozu ne mogu reći da sam taj period provela u nekoj pretjeranoj agoniji. Normalno sam živjela tijekom velikog broja kemoterapija, putovala sam, izlazila, normalno slavila Novu godinu, gledala utakmice, no sada, kada razmislim o tome, možda sam malo neozbiljno sve to shvatila i ponekad se ponašala malo neodgovorno. Pa eto, onda bih možda iz današnje perspektive poručila sebi da sam ipak trebala malo usporiti.

Što bi u cijelom procesu liječenja voljela da ti je netko prije rekao?

U cijelom procesu liječenja voljela bih da mi je netko rekao da u nekim zemljama postoji metoda kojom tijekom kemoterapija pacijenticama sačuvaju kosu, a to sam saznala tek kasnije. U nekim zemljama Europske Unije imaju neki proces zaleđivanja korijena kose te kosa jednostavno ne ispadne.

Mislim da sam čula da je to kod nas dostupno u Rijeci.

Kako je tvoje tijelo reagiralo na kemoterapije? Imaš li neki savjet za žene koje će se tek sada suočiti s tim?

Što se tiče kemoterapije, medicina je stvarno napredovala… Nisu to više one kemoterapije koje vas prikuju za krevet, povraćate i ne možete ustati. Uz kemoterapiju dobivate koktel lijekova koji vam pomaže da to što bezbolnije prođe, no isto tako, uvelike ovisi i o vama samima kako će se kemoterapija odraziti na vaše tijelo.
Najvažnije od svega je kretanje. Kako je kemoterapija svojevrsni otrov, smatram da se kretanjem negativni spojevi izbacuju iz tijela. Brzo hodanje je dobar način kako zaboraviti na mučninu i ostale nuspojave, plivanje je također idealno… Imala sam sreću u nesreći što sam s kemoterapijama počela ljeti te sam provela na moru dosta vremena i puno, puno plivala.
U srijedu bih primila agresivnu crvenu kemoterapiju, a već u četvrtak bih putovala u Podgoru koja je od Zagreba udaljena 500 kilometara. Naravno ne mogu reći da mi nikad ništa nije bilo. Nuspojave počinju 48 sati od primitka. Neki od mojih simptoma su bili: vrtoglavica, bol u noktima, lagane mučnine, jedan dan prištići po licu i tijelu, jedan dan afte…
No sve je kratkotrajno, sve se riješi kroz par dana jer u 21. stoljeću za sve postoji neki proizvod koji pomaže kako bi se tegobe olakšale.
Nisam tip koji bi se sasvim okrenuo alternativi i nikada ne bih odbila zapadnu medicinu, no alternativne pripravke sam uzimala od prvog dana te mislim da je ta kombinacija uvelike pomogla kako bih se bolje osjećala.
Ipak, na prvo mjesto bih stavila kretanje, normalan život i pozitivu, bez toga teško da ćete uspjeti.
Upoznala sam žene koje nisu uopće mogle hodati od trnjenja stopala i dlanova jer jedan oblik kemoterapije utječe na živčane završetke. One se od početka nisu kretale te im se to stanje pogoršavalo, a samo hodanjem možete izbjeći tu neugodnu pojavu koja se zove neuropatija.

Koliko je u cijelom tom procesu tebi pomogla podrška dragih ljudi? Jako puno ljudi ima u obitelji ili među prijateljicama osobu koja prolazi kroz sve to, ali ne znaju kako pristupiti ili pomoći. Imaš li neki savjet za njih/nas? Što možemo napraviti kako bismo nekom barem malo uljepšali te izazovne dane?

Podrška u cijelom tom procesu je jako bitna, bitno je imati prijatelje i obitelj koji pomažu. Meni je najviše pomogla sestra koja je u svakom trenutku bila uz mene, vozila me u Zagreb, izlazila sa mnom, birala perike, plivala, hodala.
No, moja sestra Ana je inače moja najveća podrška i najbolje društvo, bez obzira na rak. Uvijek smo skupa i ne znam što bih da nju nisam imala uza se.
Što se tiče moje djece oni su mali i nisu zapravo svjesni što je to zloćudna bolest i ne razumiju zašto mama više ne može baš sve kao prije. Također nemojte se iznenaditi ako će se djeca sramiti vaše ćelave glave i stalno govoriti “Mama stavi periku”.
Tinejdžersko doba je samo po sebi osjetljivo pa je razumljivo da su djeca u nekom svom filmu i da nije pošteno previše ih zamarati s bolešću, tako da ih nisam previše opterećivala, ali i s druge strane, nisam nikada ništa tajila. Prvi dan im je rečeno što me snašlo, što sve moram proći, kako će to izgledati, kako ću ja izgledati te kako je to potencijalno smrtonosna bolest.
Što se tiče savjeta za okolinu i bliske ljude, bitno je samo da su oni tu, da znate da misle na vas i da su spremni provoditi s vama vrijeme kako biste zaboravili ili bar nekada malo smetnuli s uma bolest.
Puno ljudi me stalno pita kako sam, no ni ne čekaju odgovor, pitaju radi reda, to je ono što smeta.
Razumijem da se ljudima ne sluša o tuđim problemima, naročito o bolesti, ali onda bolje ni ne pitati jer bolestan čovjek točno vidi kome je stalo, a tko to pita radi reda.

Kada sam čitala iskustva žena koje su poput tebe prošle kroz procese liječenja, primijetila sam da je mnogima jako teško pao dio s gubitkom kose. Ti danas imaš kratku frizuru koja ti divno pristaje i uokviruje tvoje lijepo lice, no vjerujem kako ni tebi taj dio nije bio lagan. Što bi poručila ženama koje to prolaze ovih dana?

Što se tiče gubitka kose to je iskreno strašno, ljudi kažu ma fućkaš kosu, narast će. Nije to baš tako lako, naročito, ako ste imali jako lijepu i dugu kosu. Šok je što kosa otpadne odmah nakon druge kemoterapije, otpadne sasvim, samo se probudite jedan dan i pramenovi vam ostaju u ruci. Ženama koje imaju jako dugu kosu savjetovala bih da se ošišaju do brade pa će kasnije biti lakše.
Ja sam odmah taj dan otišla obrijati glavu jer nisam željela gledati po stanu i na jastuku te silne dlake i čitave pramenove, a iskreno, nije baš ni higijenski. Dućani s perikama su stvarno dobri i perike izgledaju jako lijepo, a postoje i web stranice gdje se mogu naručiti.
Vi birate kako ćete izgledati u bolesti, mislim da svi mogu izgledati dobro, postoji šminka, umjetne trepavice, crtanje obrva.
Ja sam sve to napravila.
Kada mi je kosa krenula rasti, rekli su mi da je ne bojim jer je štetno. Ja sam je ipak obojila jer sam se osjećala bolje.

Postoji li neka nuspojava liječenja na koju nisi bila pripremljena i za koju bi voljela da si se unaprijed pripremila?

Što se tiče nuspojava kemoterapije, možda nisam bila pripremljena na ono što slijedi poslije. Meni teško pada hormonska terapija i pametni lijek koji sad uzimam. Ako vas hormonski rak uhvati u najboljim godinama kao mene s 43, to je veliki problem jer nakon svega što prođete, stave vas u prisilnu menopauzu zato što je potrebno “ubiti” sve ženske hormone pošto se hormonski rak hrani hormonima.
Menopauza u koju vas stave preko noći nije laka, počinju problemi u seksualnom životu, bolovi u zglobovima te jednostavno ostarite, a realno to se ne bi desilo bar još 10 godina. S time se najteže nosim jer sam do prošle godine radila zvijezde, stoj na rukama i svašta sam mogla, a sada nažalost više ne.
Također, pametni lijek nije toliko pametan. Ubija tumorske stanice, ali s druge strane stvara jako puno neugodnih nuspojava kao što su primjerice umor, proljev… Ali i s time naučite živjeti.

Osobe koje prolaze kroz liječenje često dobiju i psihološku podršku stručnjaka. Što ti misliš o tome?

Što se tiče psihološke pomoći, ona je dostupna svim oboljelim ženama te ćete od svog onkologa dobiti broj telefona na koji se možete javiti i ugovoriti termin. Ja osobno nisam išla psihologu, ali čisto zato što mislim da najbolje sama znam kako se nositi s tim problemom. No, svakako mislim da psihološka pomoć može samo biti nešto dobro .

Kada sam te prvi put upoznala, primijetila sam kako iz tebe zrači pozitivna energija i istinska životna radost. Je li ta ljubav prema životu bila tvoja motivacija tijekom teških dana?

Najbitnije u bolesti je ne potonuti, ne sažalijevati se, ne misliti loše i na loš ishod. Smatram da je 90 posto glava i kako postavimo u glavi tako će i biti. Vjera također pomaže… Bitno je i ne odustati. Nakon nekog vremena, bolest se prihvati i pokušavaš živjeti najbolje što možeš. Kvaliteta života je, nažalost, narušena zbog silnih lijekova koji se uzimaju poslije, a tu su i boravci po bolničkim hodnicima zbog čestih kontrola.
Uzimam to kao neki sastanak koji moram obaviti, ne pričam previše s bolesnim ljudima jer je to moj način i meni je tako lakše… Neka svatko odabere način koji mu odgovara, puno žena razmjenjuje iskustva i smatram da je to njihov način i da je tim ženama tako lakše.

Ti si inače majka dvoje djece, a uz to si i učiteljica. Je li bilo izazovno izvršavati svakodnevne obveze uz proces liječenja?

Što se tiče svakodnevnog života kao majka dvojice sinova od 10 i 14 godina, nisam mogla leći u krevet i prepustiti se bolesti i odmaranju. Svakodnevno sam obavljala sve obaveze koje obavljaju žene, kuhanje, kućanski poslovi, nabave… Smatram da je tako i bolje jer se upotpuni dan, osjećaš se korisno. Na posao učiteljice vratila sam se nakon sedam mjeseci, ubrzo nakon operacije, a zračenje sam obavljala paralelno s poslom.
Volim svoj posao i nije mi bilo u interesu izbivati. Odlasci u razred, među ljude, za mene su bili nešto što mi je bilo potrebno, a iskreno i ne volim baš biti doma. Makneš se, radiš, družiš se i zapravo nemaš ni vremena razmišljati o ružnim stvarima.

Maja sa sinom

Pri našem prvom susretu, svoju dijagnozu si spomenula nekako spontano i na tebi nisam primijetila očaj, tugu ili bilo kakve teške emocije. Kao da si je shvatila kao dio života i neko poglavlje koje će jednostavno proći i neće te spriječiti da i dalje živiš svoj život. Jesam li upravu?

Smatram da je bolest jednostavno jedno loše poglavlje. Svačiji život se sastoji od uspona i padova i mislim da nitko nikada nije sretan na svim poljima i ne znamo što se dešava u tuđim životima. Znam da će ovo proći, znam da se neće vratiti i da je ispred mene još puno lijepih i kvalitetnih godina. Radim, uživam u svakom danu, izlazim, šećem, zabavljam se i dalje. Voljela bih da se i manje ljutim na neke stvari, tipa na sina tinejdžera koji me jako nervira, na promet, na ljude koji pričaju o svojim problemima… Još nisam došla na tu razinu, pokušat ću, možda bi mi na tom djelu trebala psihološka pomoć.

Maja danas

Kažu da iz svakog teškog iskustva često najviše učimo. Koje su to životne lekcije koje si možda naučila tijekom ovog razdoblja?

Ono što sam naučila u bolesti je stvarno ona uzrečica da je zdravlje najvažnije. Nije vrijedno nervirati se oko ničega jer kad se ozbiljno razboliš, shvatiš da je jedino to važno.
Znam da je teško to objasniti i da je svakome njegov problem najvažniji, ali znajte da je sve u životu rješivo.

Ti se inače jako zdravo hraniš, ali jesi li tijekom liječenja bila na nekoj posebnoj prehrani?

Što se tiče prehrane, nisam puno mijenjala. Izbacila sam slatko i izbjegavam crveno meso, iako ne potpuno, ponekad varam. Preferiram mediteranski tip prehrane, tako da sam nastavila jesti isto te mislim da bi mnogo ljudi riješilo svoju pretilost samo da se hrane tako. Ujedno, to je i jako sve fino. Izbacite šećer, bijelo brašno, pekare i vjerujte, svi ćete se i bolje osjećati, a uz to i bolje izgledati.

Tko je Maja bez svih svojih uloga i iza svoje bolesti? Što te raduje, kako brineš o sebi i kako se zamišljaš u budućnosti?

Maja bez bolesti je jedna vesela komunikativna žena koja voli svoj posao, djecu, izlaske, robicu, cipelice, torbice, mračne knjige, europske filmove, šetnje, prirodu, more, restorane, plaže, hotele, putovanja, dobar izgled, prijatelje i još mnogo lijepih stvari.
U budućnosti se vidim s nekim super frajerom kojeg zapravo i imam sada, gledam svoje sinove za koje se nadam da će napraviti nešto od svog života, raditi neki super posao i biti sretni.
Nadam se da ću raditi isti posao jer volim predavati u školi. Ako slučajno uskoro umrem jer se tumor vratio, a Bože moj, mrtva sam ionako, pa u tom trenutku i ne znam za bolje. Gore, na nebu je isto sigurno lijepo i Bog ima neki plan.
Najteže bi tada bilo svim mojim bližima, ali to se neće dogoditi… To samo govorim ovako bezveze.

Moglo bi vas zanimati i: 5 stvari koje me naučila dijagnoza raka dojke u obitelji

Razgovarala: Anđela Sabranović

Foto: Privatna arhiva

Možda će vam se svidjeti

Želite pratiti novosti vezane za slowliving concept?

Povremeno ćemo vam slati notifikacije sa savjetima kako živjeti bolje, zdravije i sretnije!