Može li ono što jedemo u prve tri godine života ostaviti trag koji se vidi i desetljećima kasnije? Novo istraživanje donosi jedan od zanimljivijih odgovora na to pitanje.
Znanstvenici su analizirali podatke ljudi rođenih u Ujedinjenom Kraljevstvu u razdoblju kada je šećer još bio strogo ograničen zbog poslijeratnog sustava racionalizacije hrane – i usporedili ih s onima koji su rođeni neposredno nakon ukidanja tih mjera.
Rezultati sugeriraju da bi manja izloženost šećeru u prvih 1.000 dana života, od začeća do otprilike druge godine, mogla biti povezana s manjim rizikom od nekoliko vrsta raka, sporijim biološkim starenjem i zdravijim prehrambenim navikama desetljećima kasnije.
Ratna nestašica kao neobičan „prirodni eksperiment“
Početkom 1940. godine Ujedinjeno Kraljevstvo uvelo je strogo racionaliziranje hrane. Među namirnicama čija je kupnja bila ograničena bio je i šećer. Takav sustav trajao je godinama, a ograničenja na šećer ukinuta su 1953. godine. Nakon toga njegova je prosječna konzumacija vrlo brzo gotovo udvostručena.
Upravo je taj nagli prijelaz istraživačima dao rijetku priliku za usporedbu. U studiji objavljenoj u časopisu PNAS analizirani su zdravstveni podaci 64.761 osobe rođene između 1951. i 1956. godine, dostupni kroz UK Biobank.
Znanstvenici su usporedili ljude koji su tijekom prvih 1.000 dana života bili izloženi ograničenoj količini šećera s onima koji su rođeni nakon ukidanja racionalizacije.
Rezultati koji privlače pozornost
U usporedbi s ljudima koji nisu odrastali uz ograničenu dostupnost šećera, osobe iz skupine koja je bila izložena racionalizaciji tijekom prvih 1.000 dana života imale su manju pojavnost nekoliko vrsta raka u odrasloj dobi.
Najizraženija povezanost zabilježena je kod raka jetre, gdje je rizik bio oko 69 posto niži. U toj je skupini također zabilježena niža pojavnost raka prostate, pluća, rektuma i dojke.
Ipak, važno je naglasiti da je riječ o opservacijskom istraživanju. Takvi podaci mogu pokazati snažnu povezanost, ali sami po sebi ne dokazuju da je upravo manji unos šećera bio jedini uzrok razlika u zdravlju desetljećima kasnije.
Trag se možda vidi i u biološkom starenju
Istraživači su promatrali i duljinu telomera – zaštitnih završetaka kromosoma koji se često proučavaju u kontekstu starenja. Osobe koje su u najranijoj dobi živjele uz ograničen unos šećera u prosjeku su imale dulje telomere.
Autori su procijenili da je ta razlika odgovarala približno 2,2 godine manje biološkog starenja. To ne znači da su te osobe doslovno živjele dvije godine dulje, već da je jedan od bioloških pokazatelja starenja izgledao povoljnije.
Okus slatkog možda učimo vrlo rano
Još jedan zanimljiv nalaz nije se odnosio samo na bolest, već i na navike. Ljudi koji su u ranom djetinjstvu bili izloženi manjoj količini šećera desetljećima kasnije u prosjeku su konzumirali manje šećera, jeli manje količine hrane te imali raznovrsniju prehranu.
Jedno od mogućih objašnjenja jest da se preferencija prema slatkom može oblikovati vrlo rano u životu. Drugim riječima, razina slatkoće na koju se naviknemo kao djeca možda dugoročno utječe na ono što nam kasnije djeluje „normalno“ ili dovoljno slatko.
Autori pritom predlažu dva moguća mehanizma. Prvi je biološki: prehrana u ranom razvoju može utjecati na metabolizam, razvoj organa i imunološkog sustava. Drugi je ponašajni: ako se dijete rano navikne na manje sladak okus, ta preferencija može potrajati i kasnije.
Prvih 1.000 dana sve je zanimljivije područje istraživanja
Razdoblje od trudnoće do otprilike druge godine života često se opisuje kao prvih 1.000 dana – vrijeme izrazito brzog rasta i razvoja. Zbog toga znanstvenike sve više zanima kako prehrana u tom razdoblju može utjecati na zdravlje desetljećima kasnije.
Ranija istraživanja iste povijesne skupine već su povezivala nižu izloženost šećeru u ranoj dobi s manjim rizikom od nekih kroničnih bolesti, boljim kardiovaskularnim zdravljem i manjom vjerojatnošću razvoja Alzheimerove bolesti. Nova studija sada toj priči dodaje i moguće dugoročne veze s određenim vrstama raka.
Znači li to da djeci treba potpuno zabraniti šećer?
Ne. Rezultati ne znače da djeca nikada ne bi trebala pojesti kolač, sladoled ili nešto slatko, niti da će jedno razdoblje prehrane unaprijed odrediti nečije zdravlje. Puno je važnija ukupna prehrambena slika.
Ono na što ovo istraživanje podsjeća jest da rane navike možda imaju veći značaj nego što smo dosad pretpostavljali – posebno kada je riječ o količini dodanih šećera kojoj su djeca redovito izložena.
I zanimljivo je da su količine šećera dostupne djeci tijekom racionalizacije bile približno usporedive s današnjim preporukama o ograničavanju unosa slobodnih šećera.
Roditeljstvo danas često dolazi s vrlo dugim popisom pravila, zabrana i savjeta, pa se lako izgubiti u pokušaju da sve napravimo savršeno. Ova studija ipak ne govori o savršenstvu. Govori o nečemu puno jednostavnijem: ono što djeci ponudimo kao svakodnevnu normu može oblikovati njihov odnos prema hrani još dugo nakon što odrastu.
Foro: arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Možemo li sačuvati snažne mišiće i ostati pokretni i neovisni što dulje? Znanost ima novi trag