Postoje ti neki gradovi zaogrnuti u karizmatičnost. Nisu to nužno samo oni koji čuvaju naša djetinjstva i mladosti. Čak bih karizmu prije pripisala mjestima u koja smo sami upisali onaj poznati francuski je ne sais quoi i ne damo na njih, pa i onda kada ga u međuvremenu izgube ili nas demantiraju nekom svojom prozaičnošću.
U odnosu na gradove, odabrane prema samo nama shvatljivim unutarnjim impulsima, mi smo poput zaljubljenog para s početka stranica moje današnje preporuke – ”Nije im smetalo što je rijeka smrdljiva, ulice raskopane, grad prljav i budućnost neizvjesna” jer, unatoč ponekad neuglednoj stvarnosti, jača je ljubav prema osobnim verzijama gradova koje smo odnjegovali o njima. I upravo nas u te intimne priče odvodi Yesterday (Buybook, 2021.) autora, inače filmskog redatelja i pisca, Namika Kabila. Knjiga je, kako i sugerira sam naslov, satkana od jučer, od reminiscencija likova – Piplice, Gage, Čuste, Skende, Senada, Bimbića…, koje objedinjuje zapravo glavni među njima – Sarajevo – grad čija je karizmatičnost već ispisala brojne stranice književnosti.
Neki od spomenutih likova bježe od njega, neki mu se uporno vraćaju, neki ni nisu otišli iz njega, ali svi su svedeni pod njegovu sarajevštinu – “duh prošlosti, težak i presladak poput zalivenih kolača” – i uz nju vezuju svoje životne uspjehe, još više propuste, ugašene ljubavi, kada od njih ostane samo “krnjetak nekadašnjeg nišana na brdovitom mezarju koji se nakrivio i pada”, i zatomljene strasti. Promatraju ga iz naizgled sigurne distance dijaspore, u njemu ih hladno zatječe vlastita usamljenost, čija realiziranost duboko razočarava nekadašnje mladalačke sanjarije o samoći jer “jedno je bilo tinejdžerski se zanositi Stepskim vukom, a drugo je probuditi se usamljen u rodnom gradu”.
U sarajevskoj kotlini i među njezinim maglama na trenutak okupljaju davna prijateljstva, podsjetnik na “drugačiju energiju ovog grada”, kada je ”život prštao od ljubavi, muzike i knjiga”. Ti su privremeni susreti više od nostalgije. Odražavaju potrebu ”da se bude s ljudima koji te poznaju prije velikih odluka”, odnosno koji su, parafraziranim stihovima pjesme Atlantida Mile Kekina i Bajage – ”jedan drugom krunski dokaz da ih je stvarno bilo”. Oni su i žuđena utjeha kada se među okupljene uvuče smrt, a sadašnjost je mračnija od očekivanog i samoobmana ne pomaže previše. Takva sadašnjost, ali i prošlost koja je, konkretno u Sarajevu, poremećena ratom, siguran je okidač nostalgije – ”Fale dijelovi života… nedostaju stvarni, opipljivi dokazi boljeg vremena.” U zaklonu od sjete možda se malo lakše, ili je i to ništa drugo doli samozavaravanje, obračunavati s iskustvom, minulim godinama i propuštenostima. I sve to praćeno nekim sporijim zavodljivim ritmom, poput glazbe Leonarda Cohena, čijim pismom Namik Kabil otvara sarajevske priče. Općenito Cohenova poetika dobro sjeda uz rečenice Yesterdaya, moguće ju je zamisliti kao soundtrack Kabilova sarajevskog bluesa. Njegov je stil poput prijemčive, ali kvalitetne glazbe. U sebi nosi kombinaciju neposrednosti, jezičnog šarma, nenametljive mudrosti i neizostavne profinjene duhovitosti – istu onu koju prepoznajem ili sam je sklona tražiti u knjigama bosanskohercegovačkih autora.
Ako je pak vjerovati tome da određeno vrijeme priziva određeni tip literature, onda nema idealnijeg od maglovitih hladnih jesenskih poslijepodneva za otploviti u jučer. Tuđe, doduše, ali baš zato idealno za prepoznavanje, za napraviti zaron u nostalgiju, u trenucima kada si posebno nedostajemo – onakvi kakvi smo bili i kakvi više nikada nećemo biti. Nostalgija se najbolje ispija na nekom našem karizmatičnom odabranom mjestu, “a naša mjesta mnogo više sudbinski izabiru nas nego smo i svjesni”. I na tu će vas spoznaju podsjetiti ova knjiga, vratiti vas u mislima na ulice, koje su u stvarnosti ponekad “prljave i kišovite”, ali su možda jedina pouzdanost za koju se možete uloviti kada se sve oko vas mijenja, pa i vi sami.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
