Kako ja volim Rosu Montero! Da, kojim slučajem, jedan od meni najsimpatičnijih i najduhovitijih književnih likova – dječak Tomica – protagonist knjiga poljske autorice Renate Piątkowske, započinje tekst o spomenutoj nagrađivanoj španjolskoj književnici i novinarki, sigurno bi ga započeo ovako.
Naime, on u svaku svoju anegdotu ulazi rečenicom “Kako ja volim…”, a meni upravo taj njegov djetinje intoniran ushit najbolje dočarava osobnu nepatvorenu i oduševljenu reakciju pri susretu s nekim od mojih omiljenih autorica, čije pisanje osjećam sinkroniziranim s vlastitim čitateljskim impulsom.
Dakle, u nastavku moje verzije “Kako ja volim…” našle bi se Virginia Woolf, Hannah Arendt, Annie Ernaux, Đurđica Čilić, Olja Savičević Ivančević, Lana Bastašić, Elena Ferrante, Alice Munro, Margaret Atwood… Ovaj će se put preporuka zadržati na Rosi Montero i njezinom, kod nas najnovije prevedenom naslovu, Pod sretnom zvijezdom (u prijevodu Matije Janeša i izdanju Disputa, 2022.).
U jednom svojem ranijem tekstu, posvećenom knjizi Smiješna ideja da te više neću vidjeti, hvalila sam spisateljičinu žanrovsku eklektiku, simbiozu originalnosti i stilske prepoznatljivosti, zavodljivost i pitkost rečenica te, u njezinu slučaju, sretan spoj novinarstva i književnosti. Stoga me svaki njezin novi naslov razveseli i prepustim mu se s povjerenjem, intuitivno predosjećajući da ću u njemu pronaći ono dobro na što me Montero navikla. A Pod sretnom zvijezdom donosi puno toga dobrog, i to na više razina – onoj doslovnoj, metaforičkoj, stilskoj, sadržajnoj. Mjestu radnje – Pozonegru – u kojem dominira ružnoća, potrebno je puno dobra koje bi mu moglo prkositi, uz neizostavnu nadu da može bolje.
Najveća uzdanica te autoričine ideje protagonistkinja je Raluca – “luda, hrabra i divna Rumunjka”, na čije lijepe i neobične oči (“galaksije iskri u tami”) ne možete ne obratiti pozornost, i koja smjelo dokazuje da se, iako te životna priča demantira, možeš smatrati rođenim pod sretnom zvijezdom jer “radost je navika”. Upravo je takav koncentrat energije u jednoj osobi, tu Ralucu koja “od nemogućeg čini moguće”, morao sresti Pablo. Nekad ugledni arhitekt za bijeg od života, onako stihijski, bira najružnije moguće mjesto.
U koliko je lošem stanju svjedoči činjenica da se on, sa svojim manijakalnim odnosom prema redu, čistoći i estetici, skriva u gradu koji je “deprimirajući, mrk, bezobličan, prljav” i kojem “hitno treba potez bojom i nadom”. U toj njegovoj želji da raskrsti sa svojim prošlim “ja” bilo je i, riječima pisca Edouarda Louisa, i “želje da postoji na drugi način”.
No, bilo je potrebno da se ta želja izbori za sebe, ispod naslaga Pablova traumatičnog djetinjstva, vlastitih roditeljskih i partnerskih propusta koji mu se naplaćuju u užasnom zastranjenju vlastitog djeteta, ispod svih teško prihvatljivih spoznaja o “nepopravljivim patnjama” (čitatelju predočenim prepričavanjem policijskih slučajeva obiteljskog nasilja). Bez obzira na razrađene osobne tehnike preživljavanja, već od prvih stranica slutimo da će Pabla spasiti tek susret s Ralucom, tom “zvijezdom koja umije dokončati tamu”.
Susret s njom “raščinit će ga”. Možda vam se čini da vam otkrivam previše, “spojlam” kraj, no put do “malene ali divne stvarnosti” toliko je almodovarovski živopisan – strukturom likova, raspodjelom dobra i zla, slavljem života te ljudskošću s kojom je lako empatizirati – da ga nećete htjeti propustiti pročitati. Uz rečenice Rose Montero lako je povjerovati da boju neba sȃm možeš odabrati i da dan može biti lijep unatoč “uznemirujućem osjećaju da je stvarnost privid koji se svaki čas može raspasti na komadiće i pretvoriti u apokalipsu”. Imajte povjerenja u ovaj književni optimizam.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
Moglo bi vas zanimati i: “Gradovi od papira” – Knjiga koja bi vam se zaista mogla svidjeti