Knjiga Gradovi od papira kanadske spisateljice Dominique Fortier (u prijevodu Bojana Lalovića i izdanju Disputa, 2022.) do mene je stigla s pretpostavkom da bi mi se mogla svidjeti. Da će se ta pretpostavka pokazati točnom, i prije nego što sam se upustila u čitanje, dao mi je naslutiti portret američke pjesnikinje Emily Dickinson na naslovnici knjige u simbiozi s njezinim sugestivnim naslovom.
Uranjanje u tekst samo je potvrdilo stilski promišljenu fikcionalizaciju jedne poznate biografije, odnosno njezinih pojedinih izabranih dijelova. Nekako su mi draži književni pristupi stvarnim životima od onih istraživačkih i suhoparno faktografskih jer nude prostor autorovu senzibilitetu, originalnosti i mašti da popuni praznine onih službenih biografija – baš poput pristupa Dominique Fortier.
Posebnost njezina pisanja temelji se i na suptilnom ispreplitanju pojedinih osobnih momenata vlastita životopisa i Emilyna, čime je čitateljima otvorila prostor promišljanja vječnog života pojedinih biografija i mogućnosti njihove nepresušne reinterpretacije i aktualizacije. A o Emilynu se životu štošta da neposredno iščitati i zaključiti te individualno zamisliti jer živjela ga je tako povučeno da se opseg njegova unutarnjeg bogatstva nije ni mogao profilirati drukčije doli intrigantnošću.
Iako prozaistkinja, autorica pristupa Emily Dickinson s puno poetičnosti jer kako, uostalom, proniknuti u svijet one koja je poeziju živjela svim svojim bićem, predano stvarajući svoje “gradove od papira” u kojima se, prepoznavši u njima svoje jedino istinsko mjesto prebivališta, i u potpunosti osamila. Iako takva odluka djeluje pomalo ekscentrično, njezinu čudnovatost Dominique Fortier demantira pitanjem “nije li nadljudski upravo cirkus običnog života sa svojom povorkom tričarija i obveza?” Priznajte da se pomisao o barem povremenom pribježištu u knjigama čini sasvim logičnim scenarijem odmaka od ne uvijek prihvatljive stvarnosti. Emily je taj odmak, prema onome kako je opisana u romanu, doživjela kao nešto intuitivno – skloniti se u tišinu i misli, promatrati ptice kroz prozor, utonuti u zvuk pera i svoj život ispuniti bjelinom “gradova” koje ispisuje.
Još dok je kao dijete organizirala vlastiti herbarij prema riječima u rječniku, Emily je odabrala knjigu za svoj život. “Svaka knjiga sadrži na stotine drugih. To su vrata koja se otvaraju i nikad se ne zatvaraju. Emily živi usred stotine tisuća propuha.” Stoga je bez velike muke, postupno se povlačeći, zatvorila vrata svijetu koji je oko nje pulsirao – u formi obitelji, smjene umiranja i rađanja, obveza, očekivanja, izvještačeno dobrohotnih i pokroviteljskih uredničkih tonova koji su joj govorili da ne objavljuje svoje pjesme. Emily se zapravo izborila za piscima i pjesnicima, a osobito spisateljicama i pjesnikinjama, tako neophodnu “vlastitu sobu” (na čiju nas je važnost davno upozorila Virginia Woolf).
Dominique Fortier nudi vam uvid u postupno povlačenje na sve skučeniji prostor – onaj od papira – jedne pjesnikinje u punom smislu tog pojma, ali koja je u toj skučenosti pronašla izvor nevjerojatnih mogućnosti. Taj je uvid toliko stilski precizno osmišljen i prožet istinskim nastojanjem da se stvaranje Emily Dickinson čita na način na koji bi vjerojatno i ona sama voljela da ga se čita. Bez obzira na stupanj upoznatosti s njezinom poetikom i biografijom, nakon ovog ćete romana imati dojam da je bolje poznajete. Na jednom mjestu u knjizi Dominique Fortier navodi citat Leonarda Cohena, u kojem on uspoređuje poeziju i život, a koji mi se posebno svidio jer potvrđuje autoričinu vještinu da u svoje reference i aktualizacije uklopi Emily kako bi je uvjerljivije oživjela. Čini se gotovo u potpunosti vjerodostojnim pozvati se na ovaj fikcionaliziran životopis kao relevantan.
Time ću i zaključiti promociju ovog romana i predati vam preporuku knjige uz pretpostavku s kojom je i meni stigla u ruke – da bi vam se zaista mogla svidjeti.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor