Pripremajući preporuku knjige Novi kraj Đurđice Čilić (u izdanju Disputa), čitala sam jedan od intervjua s autoricom, koji su nastali povodom izlaska njezina novog naslova, i posebno mi je za oko zapeo sljedeći odgovor: “… imam neku zalihu strpljenja za našu vrstu, imam neku nadu za nju, ali ne zato što sam krasna osoba nego zato što srećem krasne osobe, u stvarnosti i u literaturi, koje su bolje i pametnije od mene. To mi ne dopušta da postanem namćor.” Naime, Đurđicu Čilić nisam upoznala uživo, ali smatram je jednom od tih krasnih osoba iz njezina odgovora, koju sam susrela između redova njezine karizmatične proze.
Novi kraj je nastavak Fafarikula
Bez obzira na to kako njezino pisanje definirali – memoarskim ili autofikcijskim, ono je u potpunosti autentično i nepretenciozno. Jedini “problem” kod njega jest taj što ćete ga imati potrebu prisvojiti zbog osjećaja bliskosti s njim. Mislim da se u tome krije i tajna uspjeha autoričine prethodne knjige – Fafarikula. Tko ga je čitao, u Novom kraju prepoznat će njegov nastavak i sa sigurnošću će, čak i prije čitanja, moći pretpostaviti da će biti, u najmanju ruku, podjednako dobar. I neće pogriješiti jer je Đurđica Čilić i u novom nizu životno-književnih minijatura ostala dosljedna dubokom osjećaju života i prikazu posebnosti i čudesnosti onih najsvakodnevnijih trenutaka. Pritom je fokus na onom lijepom, čak i kad je to lijepo prožeto težinom. I taj svojevrsni oksimoron sadržan je i u naslovu knjige, koji nipošto ne prepušta kraju njegovu implicitnu konačnost, nego, baš naprotiv, ističe ono “novo” u njemu, “mogućnost da ga književnost preispiše, osvijetli nešto što se činilo fiksirano.”
Optimizam tog “idemo dalje” prepoznat ćete i u najsjetnijim i najnostalgičnijim autoričinim rečenicama. A one će vas zavesti u onom najdobronamjernijem smislu te riječi – jer će vas vratiti u djetinjstvo, u trenutke u kojima vas je majka “onako meke i mirisne grlila i zamatala ručnikom nakon kupanja”, u gradove i mjesta odrastanja, u ulice u kojima su stanovali “brižni očevi, suradljivi muževi i odgovorni radnici”, u “korespondenciju koja je bila međusobno potvrđivanje zajedničkog humornog registra i sestrinske ljubavi”, u album omiljenog benda s kojim ste u “paketu dobili i svoj grad i svoje ljude”, na playlistu kojom, pjevajući je, “prizivate sve one ushite i tugice koje su se neodvojivo premrežile s tom muzikom”, u gimnazijske dane u kojima je “profesorica o knjigama govorila s više vatre nego o ljudima”, u nezaboravne izlaske i prva ekstatična zaljubljivanja, u rodni kraj odakle ste otišli, a kojem se iznova vraćate, svjesni da vas je “gradio i ranjavao, dovršavao i načimao, očvrsnuo i rastočio. U kojem je sve uvijek isto, samo se vrijeme promijenilo. Samo vrijeme, dakle: samo sve.”
Snažno prisutna Bosna
Sve će vas navedeno obuzeti nježnošću prema nekadašnjim verzijama sebe, podsjetiti vas na to da nas ono emotivno povezuje s nama samima i da se “jedino broji ono vječno sada”. A Đurđici tako dobro polazi za rukom “hvatanje” tih vječnih trenutaka – i onih sačuvanih u prošlosti i onih koji će uskoro prošlošću postati. Poseban ton svim pričama u knjizi daje prisutnost majke, čiji se neminovni odlazak sluti od samog početka pa je pisanje o njoj, o njezinu životu, zapravo zadržavanje majke u priči jer se od majke zapravo ne može oprostiti. No, može se baštiniti njezina priča koja je čini vječnom i kojom zadobivamo autorsko suvlasničko pravo nad njom. I tako, pomalo drčno, odgovaramo smrti, koja “s nama zna samo ozbiljno, ali mi, dok god smo živi, s njom možemo kako hoćemo.”
Uz lik majke, u knjizi je podjednako snažno prisutna Bosna – ničija, svačija, realna i idealizirana, a od Đurđice neodvojiva jer “suviše joj duguje da bi je se odrekla.” Jedna od najvećih kvaliteta Novog kraja njegova je otvorenost za čitatelje. Bez imalo predrasuda i stilski izravno posreduje nimalo banalne priče. U jednostavnoj formi uhvaćena je čitava poezija života i zbog ove ćete knjige pozornije uočavati poetski trenutak u vlastitom životu – u prijevozu na putu do posla, u miru prve jutarnje kave, u izjavi punoj ljubavi koju vam dijete napiše na post-it papiriću, u svim onim partnerskim, prijateljskim i roditeljskim gestama koje našu svakodnevicu čine vrijednom divljenja i zahvalnosti. Stoga vam od srca želim susret s Novim krajem jer, riječima pjesnikinje Monike Herceg, “ništa nije bitnije u književnosti od knjige za koju smo sigurni da je i oni bliski nama trebaju čitati, to prepoznavanje čovjeka i čovjeka, teksta i čovjeka.”
Moglo bi vas zanimati i: Kad smo napustili Karla Liebknechta
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor