Svaki put kada čitam neku zbirku kratkih priča, prisjetim se opisa kojim je moj prijatelj hvalio tu formu još tijekom studiranja, a zbog koje joj dodatno dajem prednost pri svojim književnim izborima. Nedavno sam ga zamolila da mi osvježi svoju formulaciju ne bih li ga preciznije mogla citirati. “Kratka priča toliko toga otvara, toliko toga da naslutiti i na kraju toliko toga donese u tako malo riječi” rečenica je koja mi je postala podsvjesni kriterij vrednovanja kvalitete i izbora dobrog kratkopričaškog teksta.
Stoga je očekivano popratila i moju novu preporuku – knjigu Nakon pozdrava za laku noć (Sandorf, 2019.). Iako se, moram priznati, dosad nisam upoznala s rukopisom njezina autora – Pierrea J. Mejlaka, povjerenje u prevoditelja Andyja Jelčića, kao i letimičan prolazak kroz nekoliko rečenica nasumično odabranog poglavlja pri posudbi knjige, učvrstili su špurijus da se radi o nečem što će na kraju rezultirati još jednim dobrim čitateljskim iskustvom. To se i potvrdilo već prvom od trinaest kratkih priča, uokvirenih Prologom i Epilogom. Iako tematski raznolike, svaka od tih priča kao da izvire iz koncentričnog kruga – prethodna priča potiče sljedeću i, da iskoristim rečenicu iz Prologa, “… svaka je postala pričom za kojom je čeznula da joj je netko ispripovijeda tijekom dugih noći pred njom…”
Autorov pripovjedački koncept zavodljiv je od samog uvoda, odmah nam podastire motive – nosive stupove priče, koji će stilski promišljeno pridobiti naš interes, održavati ga do kulminacije u poentiranom završetku, učiniti ga efektnijim. Na kraju svake od Mejlakovih minijatura imala sam – pomalo paradoksalno formulirano – osjećaj pozitivno iznevjerenog očekivanja. Naime, naslućivala sam da će me uvodnim motivom ispratiti do kraja čitanja, no način na koji je to učinio opovrgnuo je sva predviđanja i “zakucao” me u intenzivnoj dojmljivosti. Njezin odjek pratio me kroz cijelu zbirku, bez obzira na motivski raspon i njihovu stvarnosnu utemeljenost ili predosjećaj onostranosti koji sa sobom donose – od daske za glačanje, statusa na Facebooku, Rubikove kocke, papagaja, sličica umrlih, rukopisa neobjavljenog romana…
Ono što bih izdvojila kao posebnost autorskog stvaralačkog postupka opčaranost je pripovijedanjem koju, svaki na svoj način, pronose njegovi likovi. Time pripovijedanje postaje svojevrsni provodni motiv zbirke: neimenovana žena koja promatra pronađenu naušnicu s čežnjom da otkrije priču u njezinoj pozadini, sjedeći “na postelji koja nije imala nikakvu nakanu odati joj ikakve tajne”. Daska za glačanje koja je, naravno, u životnoj priči jednog čovjeka više od predmeta samog. Sin koji odlazi zaključiti važnu priču svojeg oca, ispunjavajući mu time posljednju želju. Mladić kojem jedna vrana kvari “prekrasnu priču” o zajedništvu s nekim tko će mu “biti sposoban ubrizgati iznenadnu dozu uzbuđenja u njegov život, sa smijehom razbijajući predvidljivu rutinu”. Mrtva veleposlanica koja je “uvijek imala spremnu neku priču” i čija je “homilija na sprovodu”, ironično, “bila zanimljiva poput otkucaja sata usred besane noći”. Djevojka koja je “zatvorila oči i smislila priču, upravo onako kao što je to činila uvijek da bi izbjegla ono što bi inače bilo neizbježno”. Stradali mladi par s nadom da će možda u nesreći njihova ljubavna priča biti odobrena. Izmišljeni statusi na Facebooku, gradeći priču koja nadrasta samog pripovjedača i otima se kontroli. Strankinja koja je tragala za životnom pričom u laganijem ritmu, s olfaktivnom i zvučnom kulisom od ribe na roštilju, bijelog vina i džeza s radija. Djevojčica koja se u kutu šarmantnog lokalnog restorana zabavlja Rubikovom kockom, čije strpljivo slaganje skriva istinu njezine priče. Dvije udovice – jedna stvarna koja prisvaja mužev rukopis kao svojevrsnu postumnu kompenzaciju te druga potencijalna koju veseli verzija novog života u muževoj odsutnosti. Par koji, evocirajući svoju priču, sa smiješkom uviđa “kako se život ponekad teži ponavljati”. Dječak koji u nastojanju da održi pripovijedanje svojeg tajnovitog makabrističnog društva sličica čini nešto strašno. Epilog u kojem se naprasno zaustavlja jedna moguća priča. I svi su se ti bogati pripovjedni svjetovi uspjeli realizirati u formi koja daje naslutiti ono najbolje od njih.
Nadovezujući se na tu kratkopričašku maniru, voljela bih da ovi sažeti sadržajni mamci budu uvjerljiva pozivnica na njihovo cjelovito iščitavanje i da pokažu da je pozdrav za laku noć zapravo tek početak niza dobrih, nimalo uspavljujućih, priča.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor