Trenutačni izostanak inače redovito prakticiranog odlaska u kazalište kompenziram čitanjem drama. Tješim se da knjigom na najbolji mogući način nadoknađujem propuštenu kazališnu produkciju. Stoga sam na tragu te autosugestije napokon pročitala dramu 64 autorice Tene Štivičić.
Još sam od studijskih dana poklonik njezina rukopisa, a pojedine me replike iz, sad već kultne, Tri zime kombinacijom dosjetljivosti, feminizma te osjećaja za timing i danas mogu nasmijati.
Recepcija je započela dramama, a onda se nastavila i ostalim tekstovima – od kolumni, preko bloga pa do raznih prigodnih intervjua. Rezimirajući to čitateljsko iskustvo, primjećujem da sam s godinama izgradila povjerenje u njezin britak, duhovit, promišljen i empatičan rukopis, što me, sudeći po frekventnosti postavljanja autoričinih drama, kao i uspjesima u domaćem i inozemnom kontekstu, čini dijelom brojne publike istomišljenika. Tena Štivičić u svojim tekstovima polazi od dobro poznatih mjesta, društvenih struktura, odnosa i aktualnosti, no sve pomno oblikuje i propitkuje, tjerajući nas da kao čitatelji ili publika činimo to isto. Bilo da piše o vezi dvoje ljudi, imigrantskom iskustvu, autsajderskim pozicijama, neuralgičnim mjestima nacionalne povijesti ili konstelacijama pojedinačnih sudbina unutar političkih događanja, autorica uspijeva polifoniju likova i stavova iskoristiti kako bi isprovocirala stereotipe i predrasude te pokazati da je angažirana kritika najispravniji put prema boljem razumijevanju permanentnog životnog višeglasja.
Takva se autorska dosljednost nastavlja i u drami 64, koja brojkom snažno simbolično sažima činjenično potvrđene (a otkrit ćete ih čitanjem drame) te sve one naslućene izazove s kojima se suočava par koji se upusti u proces potpomognute oplodnje.
Stvarajući protagoniste drame – Evu i Danijela – i upisujući u njih proživljena iskustva brojnih stvarnih parova, Tena Štivičić iznova dokazuje autorsku hrabrost u detabuiziranju važnih društvenih tema. Ovaj put to je mladi, urbani, visokoobrazovani i egzistencijalno osigurani bračni par, čija će želja za djetetom na pragu 40-ih, a koja se ne može ostvariti prirodnim putem, dovesti u pitanje sve ono što su u sebi i oko sebe smatrali stabilnim, osobito svoje pojedinačne doprinose procesu dobivanja djeteta koji se smatra zajedničkim pothvatom. Također će iznova potvrditi da su i one najintimnije motivirane želje duboko premrežene s društvenim očekivanjima te da će stoga neminovno morati polemizirati ili, u nekoj blažoj varijanti, voditi dijalog s drugima. Prateći gradaciju odnosa glavnih likova, napravila sam retrospekciju do autoričine prve drame Nemreš pobjeć od nedjelje jer su mi se Eva i Danijel učinili kao neka životno i iskustveno nadograđena verzija Nje i Njega (On i Ona likovi su drame Nemreš pobjeć od nedjelje). Međutim, u ovom su kontekstu njihove monodrame usložnjene monolozima ostalih likova, poput Evine prijateljice Bele, susjeda Aleksa ili avatara Lune, koji su intelektualni i emotivni kontrapunkt ili pak podrška onome što protagonisti o sebi otkrivaju u svojem dijalogu. Ti su popratni monolozi ujedno i osviješteni komentar nametnutih kalupa u obliku roditeljstva i majčinstva te kontradiktornosti koje ti pojmovi povlače sa sobom. Isto tako se dotiču prava na to da se u životu izabere biti izvan nametnutih standarda (ostati sam, ne imati dijete), kao i potrebe da se nešto što je toliko privatno stalno čini podložnim komentiranju ili savjetodavnim intervencijama. Pritom je autorica izbalansirala izrečeno i prostor koji tek ostavlja natuknutim i otvorenim za promišljanje. No, ono zbog čega je posebno zadovoljstvo čitati dijaloge Teninih likova, a time je uostalom motivirana i današnja preporuka, dinamičan je i uvjerljiv razgovorni stil, inteligentno povezivanje detalja dijaloga koji su odraz promišljenosti cjeline, duhovitost koja upečatljivo podcrtava ozbiljnost (vidljivo, primjerice, u dijelu monologa koji izgovara Evina mama Helena: “Karcinom me zajebao. Da nisam na kraju, gdje bi mi bio kraj?”) te senzibilizirana detekcija i dočaravanje razvojnih etapa jednog odnosa – od seksi upoznavanja do očajničkih trenutaka nesnošljivosti i udaljenosti.
Krajevi drama Tene Štivičić, bili oni u obliku odlazaka ili uobičajenih pozdrava, kao da u sebi imaju neku tendenciju ostaviti nas u sugestivnoj dramskoj tišini. Ni kraj ove drame nije iznimka u tome, no dodala bih da je taj svojevrsni poziv na kontemplaciju itekako ispunjen optimizmom – s vjerom u pozitivan ishod izazova, pa i onda kada se oni čine preteškima.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
Moglo bi vas zanimati i: Majin izbor – Ovaj tjedan upoznajte knjigu Euforija: roman o Sylviji Plath