“Što drugo da čovjek čini zimi… dok magla ima teksturu mlijeka, i čađav zrak sličan satari… nemilosrdno trančira čeoni režanj, zasijeca u gluhu arhitekturu pluća?” Doskočiti takvim zimskim danima uspješno bi se moglo čitanjem dnevničkih zapisa Marka Pogačara Adolfove uši. Berlinski dnevnik (Buybook, 2022.).
Iako autor u pedeset i devetom danu svojeg dnevnika postavlja to pitanje u sasvim drugom kontekstu, u čitateljskoj slobodi posežem za njim ne bih li odmah u uvodu citatom preporučila sȃm tekst. Iako nikad nisam imala pretenzija pisati osobne analize niti detektirati vlastitu svakodnevicu, vjerojatno zbog nekog pritajenog straha od izvještačenosti, dnevnik kao žanr uvijek mi je bio zanimljiv. Osobito sam afirmativan odnos prema njemu izgradila tijekom protekle tri godine čitajući naslove koji su me uveli u jednu novu dimenziju osobnih zapisa. Među njima su Velik je misterij života (priredile Lucija Bakšić i Magdalena Blažić; s njemačkog prevele Magdalena Blažić, Martina Galović i Marija Skopljak; Disput, 2021.), dnevnik koji je inspirativna liječnica intelektualka Marija Vinski vodila od 1917. do 1934. i u samorefleksijama intimnih i profesionalnih izazova oslikala ispunjenost i kompleksnost ne samo jednog života već i konkretnog povijesnog trenutka.
Idući ističem 2020.: dnevnik (Fraktura, 2021.), iza kojeg stoji šest mladih regionalnih autora – Luiza Bouharaoua, Dijana Matković, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić i Nikola Nikolić (mjesece koje je pisala Dijana Matković prevela je Jagna Pogačnik, a mjesece koje je pisala Rumena Bužarovska Borjana Prošev-Oliver) – izlažući sebe, svoje strahove, promišljanja, ishitrenosti, emocije, tjeskobe, ružne snove, strahove i brige, slabosti, pogrešne prosudbe. Time na najuvjerljiviji način pokazuju i da kada smo “pikseli u kolektivnoj slici zbunjenosti, nosimo se prije svega sa samim sobom”, a to je, i ne samo u otegotnim okolnostima koronavirusa u kojima je dnevnik nastajao, poprilično zahtjevan posao.
Dnevnički niz nastavljam Crvenim koferom Lane Bastašić, objavljenim u Buybooku (2021.), u ediciji Dnevnik, a pod uredništvom Semezdina Mehmedinovića, koja sadržajem svojeg kofera i naizgled jednostavnim rečenicama pruža “gusti filter kroz koji se čitalac može provući”. A u toj njezinoj istinitoj fikciji skupilo se svega – pisanja, blokada i usporavanja u pisanju, bolesti koja mijenja planove, smrti bliske osobe, protjecanja vremena, pandemijskog utjecaja, prijateljstava, izložbi, čitanja i dugih šetnji, aktivizma, oduzetih književnih nagrada i neotkupljenih knjiga jer nisu na odgovarajućem jeziku, usputnih susreta, ljubavi koja se ostavlja i ljubavi koju se ne može izbjeći. Ima tu i Uliksa i onih koji štuju djelo Jamesa Joycea, ali i drugih kulturno-književnih referenci koje pozorno zapisujemo na svoje „to read“ popise. I koliko god to bilo njezino individualno iskustvo, osjećaš ga svojim.
Pod istom uredničkom kabanicom nastale su i Adolfove uši, izdržavši ovaj poduži uvod da bi dočekale svoju, na početku najavljenu, preporuku. Marko Pogačar pridobio me već u naslovu naznačenom intertekstualnošću, iza koje stoji bogat registar autora i autorica kojih se svojim pisanjem dotaknuo (Bajaga, Dragojević, Cohen, Dylan, Bowie, Iggy Pop, Kafka, Čehov, Leopoldo María Panero, Daša Drndić, Virginia Woolf, Sylvia Plath, Adam Zagajewski, Szilárd Borbély…). Njegov dnevnik apostrofira “dokonog čitatelja, čitateljicu u mogućnosti da si priušti nenužno, na rubove književnosti narudžbom naplavljeno, od efemernosti i općenitosti života satkano štivo”. Iako me životne okolnosti ne čine nimalo dokonom, zakačila sam se na tu Pogačarovu metalepsu i na njegove, inverzijom natopljene, rečenice, osluškujući ga u ovoj njegovoj gustoj i promišljenoj prozi prvenstveno kao pjesnika. Zavodljiva poetičnost njegovih rečenica dolazi u paru s pritajenim imperativom da im se vratiš, da pozornije i intenzivnije upiješ njihov sadržaj, autorove tematske preokupacije – vrijeme, sjećanje, zaborav.
Te teme ovaj dnevnik s pravom javnosti, kako ga Pogačar na više mjesta karakterizira, uokviruje konačna od svih konačnosti – smrt sama (inverzija autorovih rečenica zarazna je) “jer je jasno da je smrt onaj nepokretni pokretač, moguće jedini dosljedan početak za pisanje, kao i inače za život presudno važnog zaborava”.
Smrtopisom dnevnik i završava, odnosno treningom sjećanja, s autorova stajališta jedinim mogućim kenotafom. Unutar te omeđenosti pune smrti krasne Pogačar nas vodi svojim različitim berlinskim adresama, ukrštavajući tokove svojih tematskih Aheronta i Lete (posežući za mitološkim rijekama, autor aludira na smrt i zaborav) s aktualnim trenutkom pisanja dnevnika – pandemijom koronavirusa – koja ga je, kako prigodno, ogradila zidom u gradu koji je i na stvarnosnoj i metaforičkoj razini najrelevantnije mjesto za promišljanje o zidovima.
Berlin je grad u koji je Pogačar “stizao na mnoge načine” i njegova iskustva “obezglavljenoga studenta”, “šetača”, “onoga koji posrće prostorom”, “party-turista”, književnog rezidenta i onog kojem je pandemija nametnula “tiraniju jedne i iste kulise” nadilaze rezime “jednog svakodnevnog postojanja”.
Naime, postaju realizacija spoznaje koju mu je donijelo čitanje tuđih dnevničkih zapisa – postaju “sipki pismeni spomenik” vremenu uopće, njegovoj “opsesivnoj temi”. Prateći nit njegovih dnevničkih promišljanja unutar žanrovskih okvira, među kojima se ne bi našao da nije bilo Semezdinove uredničke inicijative, Pogačar uspijeva izgraditi svoje stilske i tematske zidove, ali one koji te tjeraju da se na njih popneš i sagledaš “mogućnost koja pulsira preko, sa one strane čemera”. Vrijedi se uspeti, zar ne?
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor