Kao što često provlačim kroz svoje preporuke, sklona sam vjerovati da knjige intertekstualno komuniciraju. Imam naviku bilježiti naslove, autore i njihove prevoditelje i s odmakom u tim svojim čitateljskim popisima pronalaziti neku unutarnju logiku. Naravno da iza nje stoji itekako subjektivno pokriće, vjerojatno kao neizbježna posljedica tolikog čitanja, no ipak među tim pročitanim knjigama postoji savezništvo – jedan autor stilom te podsjeti na drugog, neko prevoditeljsko rješenje oduševi te pa nastaviš pratiti prevoditelja i u njegovoj ostaloj prijevodnoj književnosti, ponekad te pak vodi ukus izdavača.
Ne mora se on nužno ni objašnjavati, ali neki unutarnji impuls osobnih književnih izbora sigurno postoji. On mi je, između ostalog, s ovogodišnjeg Interlibera u kućnu biblioteku donio roman Žena koja bježi autorice Anaïs Barbeau-Lavalette (u prijevodu Mirne Sindičić Sabljo; izdanje: Leykam international, 2021.), suvremene kanadske spisateljice koja piše na francuskom jeziku i čiji će vam rukopis pružiti barem mali uvid u kvebečku kulturu i književnost.
Ono što me posebno motiviralo na čitanje činjenica je da autorica piše o svojoj baki. Ta je tema oduvijek bila dio mojih interesa jer u pričama o bakama tražim poveznicu i sa ženama koje su mi prethodile i čije glasove u sebi s godinama sve više prepoznajem kao svoje, baš kao u stihovima pjesme Mama umjetnice Konstrakte – ”Gledaš u hiljadu žena / puta hiljadu žena / sve smo tu i svi ste tu / ne postajem, ne prestajem.”
Posebno mi je zanimljivo u književnosti nailaziti na generacijsku poveznicu između baki i unuka. Nije rijetkost da baš unuke pišu o bakama, kao da su tek one spremne premostiti i razumjeti ono što kćeri nisu mogle. Taj generacijski most vrlo sugestivno oslikava i grafički roman i jednu od mojih ranijih preporuka: Mi žene smo uvijek dobro španjolske autorice Ane Penyas (u prijevodu Nikole Pezića; izdavač: V.B.Z., 2020.), koja je na stranicama stripa oživjela živote svojih baka, u prvom redu posvećenih drugima, ali nimalo lišenih snage, snova i želja.
Za razliku od Ane Penyas, koja je sa svojim bakama njegovala prisan odnos, Anaïs Barbeau-Lavalette sa svojom ga bakom nije imala priliku izgraditi. Prvenstveno zato što je njezina baka bila žena koja bježi i čija je odsutnost duboko obilježila cijelu obitelj.
Bakina odsutnost zapravo je traumatična prisutnost, njoj duguje “tu uznemirenost koja napaja njezine mnogostruke… korijene, neutaživu žudnju za ljubavlju… pretjeranu potrebu za slobodom kao ekstremnoj nužnosti”. Stoga nakon bakine smrti odlučuje pisati o ženi koju cijeli život, ublaženo rečeno, nije voljela jer je povrijedila njezinu majku, ali upravo zato i želi napokon “uloviti” baku – nakon istraživačkog angažmana i na temelju svega onoga što je ostavila iza sebe – rekonstruirati jednu, za sebe vrlo važnu, biografiju, postumno pokušati shvatiti, ne i opravdati, postupke one koja je “odabrala sebe”.
I tako baka Suzanne Meloche, koja je bila i pjesnikinja i slikarica, u tekstu svoje unuke postaje ono što je za života odbijala – sugovornicom koja pozorno sluša i bespogovorno se prepušta književnoj interpretaciji. Autorica se obraća Suzanne u drugom licu jednine, što mi se čini osobito sugestivnim postupkom, dodatno naglašavajući željenu komunikacijsku neposrednost koja se, kad ne već za života, ipak djelomično realizirala u romanu. Anaïs u vlastitoj rekonstrukciji Suzanneina života prolazi sve njezine životne kontekste, posebno se zadržavajući na onom povijesno-kulturnom, u kojem je dozvolila da je se uvjeri u to da je “posebna osoba koja živi u posebnom vremenu”.
Naime, nakon Drugog svjetskog rata u Quebecu, unutar izrazitih nacionalističkih i konzervativnih strujanja, Suzanne je bila dijelom kvebečke skupine automatista, upamćenoj i po svojem manifestu Sveopće odbijanje, kojim je htjela “neopozivo odbaciti sve društveno nametnute navike, ne pristajati na utilitarnost.” Iako Suzanne ipak na kraju odustaje biti potpisnica spomenutog manifesta, njegove ideje, kao i umjetnici koji su ga stvarali, osobito njegov idejni začetnik Paul Émile Borduas, presudno utječu na nju i njezin najdrastičniji potez – napuštanje svoje dvoje male djece koje je dobila u braku sa slikarom Marcelom Barbeauom, također pripadnikom kvebečke umjetničke skupine.
Taj će je čin nepovratno definirati kao onu koja se specijalizirala u odlascima. U ostatku svojeg života u kojem je odbila biti majka, Suzanne je iskušavala biti sve drugo – od aktivistice za ljudska prava, pjesnikinje, slikarice, spasiteljice tuđih duša, ljubavnice do beskompromisno slobodne osobe. Pritom je Anaïs zaista uvjerljiva u opisu onih bakinih imaginarnih emocija i misli koje su ostale nepoznate. Time je Suzanne u rečenicama svoje unuke prilično oživjela.
Ona je “žena koja obećava”, “opušteno vlada svijetom, sa samopouzdanjem koje razoružava” i “zaziva moguće”. Svaka ta rečenica snažnije od bilo koje službene povijesti podebljava trag koji je za sobom ostavila kao umjetnica i žena. I u tome je osnažujući potencijal ove proze jer, unatoč tome što govori o osobi koja je doživotno “oštetila” svoju obitelj, istinski nastoji shvatiti sve njezine okolnosti bivanja ženom. Takvo generacijsko razumijevanje donosi i neki optimizam bakinoj svjesno odabranoj usamljenosti jer, svemu usprkos, unuka je se sjeća i nastavlja njezino postojanje.
Napokon je dostiže u toj njezinoj dugačkoj utrci i naizgled teško razumljivoj prednosti koju je imala za života u odnosu na one koje je napustila.
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
Moglo bi vas zanimati i: Majin izbor: Yesterday, knjiga satkana od jučer