Neki dan pričam s mamom i ona mi kaže kako moja mala nećakinja Lana, koja će uskoro proslaviti svoj prvi rođendan, puže sve u šesnaest i diže se na nogice, pa sad čekaju kad će krenuti raditi svoje prve korake.
Onda se sjetim svoje djece i kako sam stalno nešto “čekala”.
Čekala sam da počnu sjediti, pa jesti kašice, pa da im krenu zubi, da krenu puzati, da prestanu sisati, da počnu hodati. Ali čekajte, to je tek početak! Onda sam čekala da počnu sami jesti, pa sam čekala da krenu na tutu i ostave pelene, pa da počnu ostajati bez mene, pa da krenu u vrtić, pa da se počnu sami kupati i oblačiti.
Čekajte, čekajte…
…nastavlja se i dalje! Čekala sam kad će pronaći prve prijatelje i proslaviti svoj prvi frendovski roćkas izvan kuće u nekoj igraonici.
Čekala sam da završe s vrtićem i napokon krenu u školu.
Sad čekam da završe školu i krenu dalje svojim putem. Onda ću vjerojatno čekati da se zaposle, pronađu svoje životne partnere ili partnerice, pa kupe stan, pa odsele i usele, pa…
I nikad kraja.
Moja mala Lana me podsjetila kako sam skoro cijeli život provela čekajući nešto. Pogotovo s djecom. Kao da nisam bila prisutna i sretna s onim što SADA rade, ja sam uvijek nešto _čekala._
A čekala sam i sebe
Kad sam prošla po sjećanjima sva svoja čekanja s djecom, onda sam se sjetila svojih čekanja _sebe._
Čekala sam da završim osnovnu školu, jer je u srednjoj puno bolje i totalno cool. Svi puše, praktički su odrasli i mogu raditi što žele. Figu! Dočekala sam i srednju, pa sam opet krenula jedva čekati faks. Eee, tamo je život! Sto puta je bolji od srednje škole, stvarno si odrastao i daleko si od staraca. Top topova u životu!
Ma jok! Moje čekanje se nastavilo i ja sam čekala da završim faks i nađem si posao. Ako do tada ništa nije bilo onako kako sam ja zamišljala i onako kako sam ja _čekala, _sad će biti! Kad imaš svoju lovu, to je TO! Onda živiš po svojim pravilima, imaš auto, novac, nitko ti ništa ne može!
Dočekala sam i prvi posao i plaću i sve. Mislite li da je čekanje prestalo? Pffff! Ma kakvi!
Onda sam čekala da se udam, uredim novu kući, preselim, promijenim posao, dobijem jedno dijete, pa drugo, pa treće, pa promijenim auto, pa promijenim krov na kući, pa uredim dvorište, pa da dođe proljeće, pa onda ljeto…
Uvijek u čekanju
Kužite na što ciljam. Uvijek sam nešto _čekala. _I kao da nisam nikada živjela ovdje i sada, već sam uvijek nekako čekala nešto što se tek treba dogoditi. Kao da sam prosanjala život.
Naravno da sam ja sve odradila, da sam bila prisutna u svim tim situacijama koje sam gore nabrojila, ali kada sada malo vratim film, rijetko sam uživala baš _ovdje i sada._
I sada dok sjedim i pišem, hvatam svoje misli koje već lutaju u novo čekanje. Čekam da se preselimo u novu kuću, kako bih mogla…
Čekam da smršavim, kako bih uspjela…
Čekam da dođe lijepo i toplo vrijeme, kako bih krenula…
Čekam da dođe ljeto, kako bih započela…
Čekam da zarađujem više, kako bih više…
Hoću li zaista moći, htjeti, ići, započeti, biti sretnija kada dođe to nešto što čekam? Po svim činjenicama i dosadašnjim iskustvima – ne.
A zašto ja to sve _kako bih_ ne bih imala **sada**?
Moglo bi vas zanimati i: Na putu u burnout: kako sam opet upala u istu zamku
Tekst: Maja Puškarić, serijska poduzetnica i majka