Sve se češće govori o pojmu inner child, odnosno unutarnjeg djeteta. Iako na prvu može zvučati kao apstraktan ili “self-help” izraz, iza njega stoji vrlo jednostavna i duboko ljudska ideja: dio nas i dalje nosi emocije, potrebe, strahove i radosti koje su nastale puno ranije nego što mislimo.
To unutarnje dijete nije nešto izmišljeno, ono je naš emocionalni zapis, naš najraniji doživljaj sigurnosti, ljubavi, srama, igre, tuge i pripadanja. U svakodnevici ga često ne primjećujemo. Odrasli smo, funkcionalni smo, radimo, planiramo, odrađujemo obaveze.
No unutarnje dijete javlja se u trenucima kada nas nešto posebno zaboli, kada pretjerano reagiramo, kada osjećamo snažnu potrebu da budemo viđeni, umireni, potvrđeni ili zaštićeni. Javlja se i onda kada zaboravimo kako se opustiti, igrati, odmoriti ili iskreno reći što nam treba.
Rad s unutarnjim djetetom ne znači vraćanje u prošlost zbog same prošlosti. Ne znači ni ostajanje u starim pričama. Više znači nježno razumijevanje: što je onaj mlađi dio mene trebao, a možda nije dobio i kako mu to danas mogu dati ja, kao odrasla osoba?
7 načina kako čuti svoje unutarnje dijete
1. Zastanite i pitajte se: što sada zapravo osjećam?
Unutarnje dijete najčešće ne govori kroz logiku, nego kroz emociju. Kad osjetite snažnu reakciju, nelagodu, tugu ili povrijeđenost, pokušajte ne ići odmah u objašnjavanje. Umjesto toga zastanite i pitajte se: Što sada osjećam? Što me točno toliko dirnulo?
Ponekad ispod ljutnje stoji tuga. Ispod povlačenja stoji strah. Ispod perfekcionizma potreba da budemo voljeni.
2. Obratite pažnju na reakcije koje djeluju prejako
Jedan od najjasnijih tragova unutarnjeg djeteta su reakcije koje su jače nego što situacija naizgled traži. Ako vas nešto potpuno izbaci iz ravnoteže, možda ne reagira samo odrasli dio vas, nego i stari osjećaj neprihvaćenosti, srama ili odbačenosti.
U tim trenucima korisno je pitati se: Na što me ovo podsjeća? Kada sam se ovako već osjećala?
3. Prisjetite se što vas je veselilo dok ste bili mali
Unutarnje dijete ne živi samo u boli, nego i u radosti. Pokušajte se sjetiti što vas je nekad veselilo bez ikakve koristi, cilja ili rezultata. Je li to bilo crtanje, plesanje, vožnja bicikla, slaganje, pisanje, šetnja, glazba, more, bojanke, priče? Povratak takvim malim stvarima može biti vrlo nježan način povezivanja sa sobom.
4. Pišite svom unutarnjem djetetu
Jedan od jednostavnijih i moćnih načina rada sa sobom je pisanje. Možete napisati pismo sebi kao djetetu ili pustiti da to dijete piše vama. Pitanja koja mogu pomoći:
- Što ti je tada najviše trebalo?
- Što te najviše boljelo?
- Čega si se bojala?
- Što si htjela čuti?
- Što ti danas mogu reći?
Takvo pisanje često otvori osjećaje koje svakodnevno držimo pod kontrolom.
5. Primijetite kako razgovarate sa sobom
Ton kojim razgovaramo sa sobom često otkriva koliko je naše unutarnje dijete sigurno. Ako ste prema sebi grubi, strogi, posramljujući ili stalno tražite više, moguće je da u vama i dalje živi dio koji je naučio da ljubav dolazi kroz uspjeh, prilagodbu ili pretjeranu odgovornost.
Pokušajte uhvatiti taj glas i pitati se: Bih li ovako razgovarala s djetetom koje volim?
6. Dajte si ono što vam tada nije bilo dostupno
To može biti odmor bez krivnje, nježnost, granica, sigurnost, dopuštenje da pogriješite, pravo na igru ili prostor da budete emotivni. Odrastanje ne znači da više ništa ne trebamo. Ponekad upravo mi sami sebi prvi put možemo dati ono što nam je nekad nedostajalo.
Inner child work često nije spektakularan. Ponekad je to samo vrlo jednostavna odluka da ne napustite sebe kad vam je teško.
7. Uključite tijelo, ne samo razum
Unutarnje dijete često se javlja kroz tijelo: stezanje u prsima, knedlu u grlu, grč u želucu, napetost, povlačenje. Zato nije uvijek dovoljno samo “shvatiti” nešto intelektualno. Korisno je uključiti i tijelo kroz disanje, lagano kretanje, ples, odmor, dodir, zagrljaj, mirnu šetnju ili terapijski rad koji povezuje emocije i tijelo.
Jer dio nas koji je nekad bio povrijeđen često najprije treba osjetiti sigurnost, ne objašnjenje.
Čuti svoje unutarnje dijete znači prestati ignorirati dijelove sebe koji su dugo morali biti tihi. To je poziv na nježniji odnos prema sebi, na sporije razumijevanje i na to da odraslost ne gradimo samo kroz snagu, nego i kroz mekoću. Ponekad se najveće iscjeljenje ne događa kad postanemo bolji, nego kad napokon počnemo slušati onaj dio sebe koji je godinama samo čekao da ga netko stvarno čuje.
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Granice – zašto reći “ne” nije sebičnost, već oblik brige o sebi