Redovita i lagana probava jedan je od onih tihih temelja kvalitete života koje najčešće primjećujemo tek kada počnu izostajati. I dok se zatvor često svodi na “običan probavni problem”, znanstvenici sve više upozoravaju da njegova pozadina može biti puno složenija nego što mislimo.
Procjenjuje se da se s kroničnim zatvorom bori i do 15 posto ljudi u svijetu, a iza tog pojma krije se više različitih podtipova, uzroka i simptoma. Jedan od njih je takozvani sporoprolazni zatvor (slow-transit constipation), kod kojeg je kretanje sadržaja kroz probavni sustav usporeno. To se može povezati s promjenama u živcima crijeva koji upravljaju peristaltikom, ritmičkim kontrakcijama mišića koje potiskuju sadržaj kroz probavni trakt.
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Frontiers in Immunology sugerira da bi neki oblici zatvora mogli biti povezani s neravnotežom u osi crijeva i mozga, složenom sustavu koji utječe ne samo na probavu, nego i na raspoloženje, a moguće čak i na kognitivne funkcije.
Crijeva kao puno više od probavnog organa
Znanstvenici sve više proučavaju međusobni odnos između crijevne mikrobiote, sluznice probavnog sustava i enteričkog živčanog sustava, koji se često naziva i našim drugim mozgom. Upravo se u tom prostoru, gdje se susreću mikroorganizmi, imunološki sustav, zaštitna barijera crijeva i živčani signali, možda krije dio odgovora na pitanje zašto neki ljudi kronično pate od zatvora.
Kako bi objasnili tu složenu mrežu odnosa, autori istraživanja predlažu model koji nazivaju “Trigger–Gateway–Hub–Effector”, odnosno okvir okidača, prolaza, čvorišta i izvršitelja.
Što bi moglo pokretati problem?
Prema tom modelu, prvi korak je disbioza, odnosno poremećaj ravnoteže crijevne mikrobiote. Kada se zbog prehrane, lijekova ili drugih životnih čimbenika promijeni sastav bakterija u crijevima, mijenjaju se i tvari koje one proizvode. Ti mikrobni metaboliti djeluju kao signalne molekule i mogu utjecati na crijevnu barijeru, odnosno na zaštitni sloj koji propušta hranjive tvari, a istodobno štiti organizam od štetnih spojeva.
Neki od tih mikrobnih spojeva mogu biti korisni, osobito kratkolančane masne kiseline koje nastaju fermentacijom vlakana i poznate su po svom povoljnom učinku na crijeva. No drugi spojevi, poput nekih upalnih bakterijskih komponenti ili promjena u metabolizmu žučnih kiselina i triptofana, mogu stvoriti okruženje koje slabi zaštitnu funkciju crijeva i potiče upalu.
Kada crijevna barijera oslabi
U modelu istraživača, sljedeća važna točka je crijevna barijera. Ako ona postane propusnija ili osjetljivija, različite mikrobne tvari mogu lakše prolaziti i poticati upalne procese. Takva upala zatim može utjecati na imunološke mehanizme, ali i na neuromišićnu funkciju crijeva.
Drugim riječima, zatvor možda nije samo pitanje “sporih crijeva”, nego i pitanje toga što se događa u mikrosvijetu crijeva, njihovoj zaštitnoj barijeri i živčanim signalima koji reguliraju kretanje sadržaja kroz probavni sustav.
Uloga “drugog mozga”
Središnje mjesto u ovom modelu zauzima enterički živčani sustav, složena mreža neurona u stijenci crijeva. On prima i prenosi signale između živčanih stanica, potpornih stanica, imunoloških stanica, vezivnog tkiva i mikroba. Ako u tom sustavu dođe do poremećaja, može stradati i sloj glatkih mišića crijeva koji pokreće peristaltiku.
Završna točka u tom lancu je upravo enterički živčani sustav kao “izvršitelj”, mjesto na kojem se svi ti signali mogu spojiti i utjecati na pokretljivost probavnog sustava. Posljedica mogu biti gubitak živčanih stanica, neurokemijska neravnoteža ili poremećaj takozvanih “pacemaker” stanica koje stvaraju električne valove potrebne za pravilan ritam peristaltike.
Što to znači za liječenje?
Zbog složenosti cijelog procesa i činjenice da zatvor nema samo jedan uzrok, istraživači smatraju da budući pristupi liječenju trebaju biti širi i precizniji. Jedna mogućnost je rad na ispravljanju disbioze, primjerice uz pomoć probiotika, prebiotika ili drugih metoda koje podupiru zdraviji sastav mikrobiote. Znanstvenici spominju i da su transplantacije crijevne mikrobiote već pokazale određeni potencijal u liječenju nekih drugih poremećaja.
Drugi pristupi mogli bi biti usmjereni na smanjivanje upalnih signala, regulaciju imunološkog odgovora ili očuvanje živčanih i mišićnih funkcija u crijevima. Iako takve terapije za zatvor još nisu standardno razvijene, istraživanje otvara prostor za drukčije razumijevanje problema koji se predugo svodio samo na vlakna, vodu i laksative.
To, naravno, ne znači da klasični pristupi više nisu važni. Laksativi koji poboljšavaju pokretljivost crijeva i hidrataciju stolice i dalje imaju mjesto u liječenju, ali se sve više razmišlja o tome da bi se u budućnosti mogli kombinirati s metodama koje djeluju na mikrobiotu, upalu i živčani sustav crijeva.
Ovo istraživanje još ne nudi konačne odgovore, ali podsjeća na nešto važno: tijelo rijetko funkcionira u izoliranim sustavima. Ono što doživljavamo kao običan zatvor možda je ponekad znak složenije neravnoteže koja uključuje crijeva, imunitet, mikrobiotu i živčani sustav. A to znači i da bismo ubuduće na zdravlje probave možda trebali gledati šire, a ne samo kao na pitanje hrane i stolice, nego i kao na pitanje odnosa između tijela, živčanog sustava i unutarnje ravnoteže.
Foto: Magnific.com
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Znate li koja ste krvna grupa? Možda baš tu leži odgovor na pitanje: kakva vam je probava!?