Ljupka je blogerica, influencerica i jedna od onih rijetkih osoba koja uspijeva balansirati između svijeta na internetu i stvarnog života. Njezin rad se temelji na iskrenosti i autentičnosti, a inspirira mnoge mlade ljude da se izraze i pronađu snagu u sebi. U ovom intervjuu podijelila je s nama svoje misli o životu, kreativnosti, unutarnjem miru i ljubavi prema sebi te predstavila svoju prvu zbirku pjesama “Zimski suncostaj”.
Kako je počelo tvoje pisanje i što te inspirira u svakodnevnom životu?
Ove godine sam napunila dvadeset i jednu godinu kontinuiranog pisanja na internetu. Sve je počelo sa srednjoškolskim blogom, prebacilo se na studentski i sada sam već pred instagram mirovinom ha-ha. Inspirira me život. Sve one male stvari, koje je ponekad izazovno i teško naći. Pogotovo za sivih dana, bez sunca. Ali uvijek ima cvijeća za one koji žele vidjeti… Volim zabilježiti trenutak i napisati neku misao dana. Moj je online dnevnik otključan, pa ga mnogi dolaze listati.
“Poezija mi je dala nadu – dovoljno si dobra”
U procesu pisanja zbirke “Zimski suncostaj”, doživjela si mnoge osobne preobrazbe. Reci nam više o ovoj zbirci pjesama.
Poezija me više puta u životu spasila. Kako imam disleksiju i disgrafiju, trudila sam se postati dobar čitač i tako sam postala najbolji recitator. Poezija mi je dala nadu – dovoljno si dobra. Teško se izražavam usmeno, a s godinama sve više izlazim iz uloge “moranja” i naučenog ekstroverta – godi mi mir. Introvert u meni više piše nego što priča. Vođenje dnevnika smatram zdravim za mentalno zdravlje, a kada tekst upotpunim s nekom fotkom – igram se i sa unutarnjim djetetom. Tako da je to – dva u jedan.
Tekstove sam počela ručno pisati nakon poluživotnog prekida, pisala sam po 8 sati 3 mjeseca. Svaki dan. Onda sam samo nastavila pisati. Točno 365 dana… I pet godina nakon – izdala sam zbirku koja me spasila. Posvetila sam je sebi. Iako sam je počela pisati njemu. Pet godina introspekcije i usporedbe urodilo je plodom. Dok se druga strana bavila spletkama i pokušajima uništenja mene, ja sam se bavila isključivo liječenjem i osobnim rastom, pri čemu nisam nikoga uvrijedila, nisam izrekla niti jednu ružnu riječ. Dovoljno sam osnažila sebe i ponavljala sam si rečenicu “ono što govorim o drugima, govori o meni.”
“Jako sam ponosna na sebe, ostala sam dama, izdigla se iz pepela kao feniks i izdala knjigu.”
Poezija je jako nepopularna, ali eto moja zbirka je već u pretprodaji bila najprodavanija knjiga mjeseca. Zanimljivo je što ljudi prepoznaju moju estetiku, tako da je moje ime na zbirci gotovo neprimjerno. Kao što je teško pronaći sebe, tako je teško izgraditi i svoju estetiku. Mnogi su se okitili mojom, ali “duplikati će prvi znati tko je unikat” a s tim je vjerujem najteže živjeti.
Kakav je osjećaj “biti na svojoj strani”?
Puno je tu uloženo rada i truda. Krvi i znoja. I izderanih koljena. To znaju i mogu shvatiti samo oni koji rade na sebi i ne fokusiraju se konstantno na nekog drugog. A kada kreneš raditi na sebi, mijenjaš i energiju oko sebe. Pa onda zbog toga neki ljudi odlaze iz tvog života. Kako bi napravili mjesta za druge, slične tebi. Sve je s razlogom. Od kada sam to shvatila, ne mrzim nikoga, nego zahvaljujem na lekcijama, učim i idem dalje.
Koje ključne poruke želite da vaši čitatelji izvuku iz vaše zbirke, a posebno oni koji još uvijek tragaju za vlastitom spoznajom i samoprihvaćanjem?
Da nikada nećeš svima biti dovoljno dobra. Mnogima zapravo nećeš biti dobra. Ali najvažnije je da budeš samoj sebi. Ne moraš znati sve, naučit ćes putem. I taj put će te mijenjati i ti ćeš mijenjati put. Ta spoznaja me oslobodila. Počela sam izražavati sebe i micati sve ono naučeno: nisi dovoljno dobra, pametna, pismena, elokventna, kreativna…
Kako ste se suočili s najtežim aspektima ljubavi prema sebi, posebno kada je riječ o prihvaćanju vlastitih nesavršenosti?
Počela sam se družiti s malom Ljupkom. Pokušavam joj pružiti sve ono što joj je nedostajalo. Slušam je, čitam joj priče, smijem se za nju. Čuvam je. Hrabrim je riječima da je ok biti ono što želi i da je ok biti drugačiji od očekivanja okoline.
“Pet godina sam se više manje družila samo sa mačkama.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što za vas znači uspjeh i kako vidite budućnost svoje zbirke?
Zbirku sam napisala sebi, i divno mi je čuti komentare ljudi koji su ju pročitali u jednom dahu. Plakali su, smijali se. Mislim da se svidjela ljudima jer je životna. Teško mi je biti objektivna, pa ne komentiram. Dala sam je svijetu. Sretna sam da je tako dobro prihvaćena i da se nalazi u tako divnim gradovima. A putovala je od Slavonije, preko Zagreba, Varaždina, Rijeke do Dubrovnika. Imam upite i za preko granice. Ali kako sam ju izdala sama teško se još organiziram za sve.
Ono što mogu reći, da će kao glazbeni album putovati gdje god ju pozovu. Ovaj mjesec sam po Slavoniji. Idući mjesec smo u Zagrebu i na moru, pa čekam malo otići i na Sjever. I u Srbiju i BIH. Veselim se druženjima s ljudima – vrijeme je. Pet godina sam se više manje družila samo sa mačkama.
Tekst: Martina Kolarić
Foto: Ljupka Tanevska